Piše: Darko P.
Zadnje dvije decenije u zakonodavstvu Sjedinjenih Američkih Država i Kanade bile su pune promjena i napretka po pitanju pružanja međunarodne zaštite i azila pripadnicima/cama LGBT populacije. Nakon 1992. i 1993. godine u Kanadi i 1994. (prvi dodijeljeni azil u SAD-u na osnovu pripadnosti LGBT zajednici), broj zahtjeva je bilježio porast iz godine u godinu. Neke od država iz kojih su dolazili azilanti/ce su Albanija, Argentina, Crna Gora, Gvajana, Indonezija, Jamajka, Liban, Maroko, Nigerija, Uganda, Rusija…
Zahtjev za azil mogu tražiti sve osobe kod kojih postoji čvrsto osnovan strah od progona u zemlji porijekla na osnovu rase, religije, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti društvenoj skupini. Američki sudovi i Vrhovni sud Kanade su zahtjeve za azil LGBT osoba svrstali pod društvenu skupinu, dok je po pitanju rodnog identiteta Vrhovni sud Kanade neodlučan da li se radi o pripadnosti društvenoj grupi, političkom mišljenju ili religiji. Činjenice koje podnosioci zahtjeva moraju dokazati su pripadnost društvenoj skupini odnosno svoj seksualni identitet, čvrsto osnovan strah od progona i nedostatak zaštite od strane države.
Strah od progona i nemogućnost države da pruži zaštitu
Kandidat/kinja za azil mora dokazati da je strah od progona stvaran, da je izvjesno da će se dogoditi po povratku u zemlju porijekla i da je baziran na seksualnoj orijentaciji ili seksualnom identitetu osobe. U praksi uspješnost u dobivanju azila varira od slučaja do slučaja. Primjer tretiranja seksualnih odnosa između LGBT osoba kao krivičnog djela može biti dovoljan primjer progona, a s druge strane postoje primjeri poput ženske osobe iz Rusije kojoj je zahtjev za azil u SAD-u odbijen iako je bila natjerana od strane vlasti da se podvrgne psihijatrijskom tretmanu s ciljem da bude “izliječena”. Progon može biti od strane državnih subjekata, ali i nedržavnih ukoliko je država nemoćna ili ne želi da pruži zaštitu. Dokazivanje da su pretrpjeli diskriminaciju samo po sebi nije dovoljno.
Ako osoba nije doživjela progon u državi porijekla jer je skrivala svoju seksualnu orijentaciju ili seksualni identitet, u slučaju Kanade, zahtjev je validan ukoliko bi bili progonjeni kada bi živjeli u skladu sa svojim identitetom u državi porijekla. Što znači da osoba ne mora biti outovana.
Dokazivanje seksualnog identiteta / Pripadnost društvenoj skupini
Dokazivanje seksualnog identiteta i strah od gonjenja na osnovu istog je drugo bitno pitanje koje osoba mora dokazati i prezentovati pred organima nadležnim za izdavanje azila. Ovo pitanje je u praksi bilo kontroverzno, svrstavano kao diskriminirajuće prema LGBT osobama i problematično sa pravnog aspekta iz više razloga. Slučaj Toboso-Alfonso iz 1994. koji se može smatrati kao precedent u američkom pravu gdje je navedenoj osobi dodijeljen azil ne zbog “homoseksualnog ponašanja” već zbog njegovog “statusa kao homoseksualca” odredio je daljnje tretiranje LGBT azilanata kao pripadnike određene društvene skupine.
U primjeru SAD-a sudovi pripadnost određenoj društvenoj skupini ispituju kroz set pravila koja se sastoje od utvrđivanja da: karakteristike azilanta/ice koje ga/je određuju kao pripadnika/ce određene društvene skupine ne mogu biti promijenjene, da postoji sličnost sa drugim pripadnicima/cama na osnovu tih karakteristika, kao i da su navedene karakteristike prepoznatljive drugim članovima/cama društva. Na taj način, između ostalog, sudovi ispituju vidljivost LGBT zajednice u zemlji porijekla, odnosno da li društvo posmatra LGBT osobe kao drugačije i svrstava ih u posebnu grupu.
Tako nadležni organi kako SAD-a, tako i Kanade, traže materijalne dokaze o seksualnom identitetu osoba. Neke od činjenica koje su smatrane dokazima bili su pretplata na LGBT publikacije, članstvo u relevantnim organizacijama, dokumenti iz bolnica, članci u novinama, itd. Često je dostavljanje takvih dokaza nemoguće pa se i teret dokazivanja oslanja na usmene izjave gdje azilant/ica prolazi kroz kulturološke i jezičke barijere, stigmatizaciju i traumu.
Drugi problemi na koje azilanti/ce često nailaze je da se od njih očekuju dokazi koji potpadaju pod zapadnjačke koncepcije o seksualnom identitetu i orijentaciji. Takav primjer dogodio se u slučaju Jorge Soto Vegae. Prilikom odbijanja zahtjeva za azil, američki sudija je tvrdio da “ne vidi ništa u njegovom izgledu, oblačenju, držanju, ponašanju, gestama, glasu ili bilo šta slične prirode što bi na bilo koji način bilo blisko stereotipima koje društvo pripisuje homoseksualcima, bili ti stereotipi utemeljeni ili ne”.
U dosadašnjoj praksi zahtjevi biseksualnih osoba su češće odbijani od drugih. Razlog za ovo je čest stav članova komisije, koja odlučuje o azilu, da je seksualna orijentacija urođena. Zbog toga su nastajale određene poteškoće biseksualnih kandidata/kinja zbog sumnje u istinitost njihovih zahtjeva.
