Piše: Darko P.
U zadnjih deset godina u Evropskoj uniji desio se veliki napredak na polju pružanja međunarodne zaštite i azila LGBT osobama. Još od 2004. i direktive Vijeća Evrope, koja predstavlja minimum pravnog standarda da osobe budu kvalifikovane kao izbjeglice, seksualna orijentacija može biti osnova za traženje azila. Od 2008. nijedna članica EU nije eksplicitno odbila da tretira seksualnu orijentaciju kao razlog progona u svrhu izdavanja azila. Godine 2009. zabilježeno je da su azil LGBT osobama dale sljedeće države: Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Njemačka, Grčka, Mađarska, Italija, Luksemburg, Holandija, Poljska, Portugal, Španija, Švedska, Češka Republika i Ujedinjeno Kraljevstvo. Spomenuta direktiva iz 2004. azilantima/cama smatra državljane/ke trećih zemalja ili osobe bez državljanstva koje se uslijed čvrsto osnovanog straha od progona na osnovu rase, religije, nacionalnosti, političkog mišljenja ili članstva u nekoj društvenoj skupini nalaze van države porijekla i nisu u mogućnosti uslijed navedenog straha da se stave pod zaštitu svoje države.
LGBT osobe kao pripadnici određene društvene skupine
Napredak na pitanju azila LGBT osobama zabilježen je nedavno kroz odluku Evropskog suda da je seksualna orijentacija validna osnova za strah od progona u procedurama za izdavanje azila. Odluka je uslijedila nakon zahtjeva za azil trojice homoseksualaca iz Senegala, Sijere Leone i Ugande. Povodom zahtjeva, holandsko državno vijeće je zatražilo mišljenje Evropskog suda da li se seksualna orijentacija zaista može posmatrati kao pripadnost određenoj društvenoj skupini u skladu sa direktivom EU o izbjeglicama iz 2004. godine. Sud je dao potvrdnu odluku i rekao da se osobe specifične seksualne orijentacije čije su ponašanje i identitet kriminalizirani u državi porijekla mogu smatrati posebnom društvenom skupinom. UNHCR je naglasio da su LGBT osobe pripadnici/e određene društvene skupine čije je tumačenje prihvatilo i Vijeće Evrope.
Proces traženja azila
Da bi osoba mogla tražiti azil u državi koja je u Evropskoj uniji, mora biti progonjena u zemlji porijekla. Progon može biti od strane države, partija ili organizacija koje kontrolišu državu ili značajan dio teritorija ili nedržavnih faktora ukoliko bi bilo dokazano da država i državne/internacionalne organizacije nisu u mogućnosti ili ne žele da pruže zaštitu. Postojanje zakona koji kriminalizira homoseksualni identitet ili ponašanje često se smatra dovoljnom činjenicom progona iako mnoge države ne uzimaju u obzir takve zakone ako se oni aktivno ne provode.
U praksi, dokazivanje progona se pokazalo kao najproblematičniji dio jer mnogi/e azilanti/ce dolaze iz država u kojima bi javno izražavanje seksualne orijentacije i/ili identiteta bilo veoma opasno. Česti su primjeri traženja materijalnih dokaza kao što su članstva u relevantnim organizacijama, razni dokumenti, isječci iz novina i slično. Uprkos tome, svjedočenje azilanta/ice je primarni i uglavnom jedini izvor dokaza (pogotovo u slučajevima kad je osoba progonjena od strane porodice ili članova zajednice u kojoj živi). Nakon 2011. ustanovljeni su novi principi u tretiranju ovih zahtjeva. Primjerice, da nepostojanje dokumenata ne treba biti presudno, ili da bi razumne, kredibilne i koherentne izjave azilanta/ice trebale biti prihvaćene, pogotovo ako objašnjavaju izostanak materijalnih dokaza.
Pored davanja izbjegličkog statusa evropski sudovi su primjenjivali i sistem supsidijarne zaštite u slučajevima kada osoba nije mogla potpasti pod status izbjeglice. Ovaj status je primjenjivan u slučajevima kada postoji stvaran rizik od ozbiljne štete ako bi se osoba vratila u zemlju porijekla.
Nedavne pozitivne promjene u izdavanju azila
Sa izmjenama Direktive o pružanju međunarodne zaštite iz 2011. ostvaren je dodatni napredak u slučaju LGBT osoba. Nova pravila predviđaju pružanje posebnih proceduralnih garancija u zavisnosti od godina, spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta. Ove garancije zahtijevaju od država članica da se posebne potrebe takvih osoba ispune čak ako su one otkrivene nakon početka procedure za traženje azila. Navedena pravila su dala dodatnu zaštitu transrodnim osobama, obezbjeđujući posebnu pažnju na njima bliska pitanja. Sve članice EU su se obavezala na nova pravila osim Ujedinjenog Kraljevstva, Danske i Irske.
Neke od evropskih država čije su politike i zakonodavstvo ocijenjene kao najpogodnije za traženje azila na osnovu pripadnosti LGBT zajednici su Belgija, Holandija, Norveška, Ujedinjeno Kraljevstvo i Švedska.
