Tekst prenosimo sa portala analiziraj.ba, piše Amer Tikveša
U Sarajevu je 13. maja održan protestni skup protiv nasilja nad LGBTI osobama, ali i protiv uskraćivanja prava istima na slobodno okupljanje. Skup je održan u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra (SOC). Nekoliko desetina ljudi stajalo je u jednom gradskom parku, okruženo policijom, sa zastavama duginih boja i transparentima u znak podrške LGBTI populaciji. Skup je trajao oko 45 minuta.
A trebalo je biti drugačije. Trebala je biti šetnja od Vječne vatre do Filozofskog fakulteta. “Veoma važno nam je bilo da to bude od Vječne vatre, jer smo Maršom protiv nasilja isto tako opredijeljeni protiv fašizma”, kaže Lejla Huremović iz SOC-a.
Nasilje u porastu
Potreba za Maršom, prema njenim riječima, ukazala se zbog porasta nasilja nad LGBTI osobama: “Kako SOC ima pravno i psihološko savjetovanje i kako dokumentuje kršenja ljudskih prava LGBTI osoba, registriramo da je u zadnjih godinu i po porastao broj nasilja, kao i prijava koje su došle do nas. Shvatile smo da je važno da skrenemo pažnju na sve učestalije nasilje, na problem neprijavljivanja, na problem straha.”
Da bi se organizovao Marš, potrebno je, između ostalog, dobiti i dozvolu od kantonalnog Ministarstva saobraćaja za obustavu prometa u vrijeme trajanja Marša.
Zahtjev za dozvolu su Ministarstvu saobraćaja iz SOC-a poslali 12. aprila; dobili su je 11. maja u 16 časova, dva sata nakon press-konferencije na kojoj su obavijestili javnost da zbog nedostatka potvrde neće biti u prilici organizovati Marš. Iako su potvrdu dobili, nije bilo vremena da s policijom prođu kroz sve sigurnosne procedure koje takva šetnja iziskuje: “Ono što je bitno naglasiti jeste da policija s nama ne može prolaziti kroz sigurnosne detalje dok ne dobijemo to odobrenje, a budući da je ovaj protestni marš okarakterisan kao marš visokog rizika, onda su i te sigurnosne instance vrlo važne i treba ih što detaljnije sa policijom dogovoriti. No, mi to nismo bile u mogućnosti jer odobrenje nije stizalo”, kaže Huremović. U SOC-u su bili uvjereni, poučeni prošlogodišnjim iskustvom, da s dozvolom neće imati problema: “Poređenja radi, za prethodno spomenuti marš iz decembra dobile smo odobrenje u roku od nekoliko dana. Takođe, važno je još nešto naglasiti: bilo da je LGBTI protest ili neki drugi, iste su procedure, no razgovori oko sigurnosti nisu isti. A pokazalo se, s tim u vezi, ni stav Ministarstva. Jer ono bi trebalo da ima senzibilitet i, pogotovo jer sam uvjerena da su u komunikaciji s policijom, svijest o koliko potencijalno rizičnom skupu se radi. Ministarstvo po zakonu ima 30 dana da dostavi odluku. I dostavili su je u roku od 30 dana; vjerujem da će se time i pravdati. No, ponavljam, znali su tačno kad je protestni marš i znali su da mi u manje od 48 sati ne možemo proći sve potrebne razgovore sa policijom.”
Ministarstvo ne odgovara na pitanja
Poslali smo i tri pitanja u vezi s Maršom Ministarstvu saobraćaja Kantona Sarajevo:
- Kako teče proces izdavanja dozvole i zašto je trebalo gotovo mjesec dana da se ona izda?
- S obzirom na specifičnost i osjetljivost populacije kojoj je trebala dozvola, smatrate li da je trebalo imati više senzibiliteta te potvrdu dati ranije?
- Ako smatrate, šta vas je spriječilo da to učinite?
Nisu ništa odgovorili.
Sličnog su mišljenja, kao i Lejla Huremović, i u Instituciji ombudsmana za ljudska prava BiH: “Postupanje Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo jeste u skladu sa Zakonom, međutim, donošenje rješenja trideseti dan po zaprimanju zahtjeva Sarajevskog otvorenog centra, u konkretnom slučaju imalo je za pravnu posljedicu nemogućnost organiziranja protestnog marša. Pomenuto postupanje posebno je neuobičajeno ako imamo u vidu praksu Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo da se po sličnim zahtjevima rješenje donosilo u roku od tri do pet dana.”
Smatraju, također, da mora postojati veća senzibiliziranost za ovakve slučajeve te da bi “uposleni u državnim službama i organima za održavanje javnog reda i mira trebali biti posebno educirani i senzibilizirani za rad sa LGBT zajednicom”. Kad je izdavanje potvrda za obustavu kretanja u pitanju, iz Ureda ombudsmana kažu: “Mišljenja smo da bi se, s obzirom na sve okolnosti slučaja, ove i slične situacije mogle izbjeći dopunama Zakona o cestama Federacije Bosne i Hercegovine i Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, na način da se propiše poseban rok za davanje odobrenja, odnosno saglasnosti ministarstva saobraćaja za održavanje sportskih priredbi i drugih manifestacija na javnim cestama.”
Akademska zajednica šuti li šuti
Senzibiliziranosti za LGBTI populaciju generalno nedostaje. Recimo, na skupu protiv nasilja nad LGBTI populacijom bilo je tek četvero ljudi iz sarajevske akademske zajednice. Jedna od njih je bila i Lejla Turčilo s Fakulteta političkih nauka. Nju akademska pasivnost ne čudi: “Akademska zajednica ne reaguje, nažalost, čak ni kad je sama u pitanju ili suočena s pritiscima. To doista govori o tome koliko smo ućutkani i koliko se između ličnih, partikularnih interesa i nekih općedruštvenih vrijednosti i obaveze da se reaguje bira ovo prvo. Konkretno, u parku na protestima cijela je akademska zajednica doslovno stala na jednu klupu. Ja time nisam iznenađena ne samo zbog općepoznate logike nezamjeranja u akademiji nego i zbog činjenice da su neki od pronositelja govora mržnje prema LGBTI populaciji upravo iz redova akademske zajednice. Iz Sarajevskog otvorenog centra stoga su već nekoliko puta upućivali dopise univerzitetu i pojedinim fakultetima, tražeći da se institucionalno ograde od homofobije. Velike pomake i glasan odgovor iz akademije ja, nažalost, nisam čula.”
Na skupu je bila prisutna i nekolicina ljudi iz drugih gradova BiH. Razgovarali smo i s aktivistom iz Banjaluke koji nije želio da mu navodimo ime. On u skupu vidi korak naprijed za LGBTI zajednicu: “Jedan veliki korak naprijed za LGBTI pokret u BiH i, naravno, veliki korak naprijed za sve aktiviste i ljude koji su učestvovali, zato što nakon toga stvarno nema vraćanja u tišinu. Izašli smo u javnost po prvi put na takav način i u tolikom broju uprkos zabranama, odnosno šutnji vlasti.”
Pitali smo ga da uporedi Sarajevo i Banjaluku kad je u pitanju otvorenost prema LGBTI populaciji. Sarajevu je dao blagu prednost, ističući da se tu ipak, kao i u cijeloj BiH, radi o nijansama. “U Sarajevu ima nekoliko organizacija koje se bave LGBTI pravima i nude, naprimjer, besplatnu pomoć psihologa LGBTI ljudima, zatim imaju učestalije radionice za edukovanje, kvir festivale itd… dok u Banjaluci nema većine tih stvari i ljudi prosto ne mogu da se edukuju. Jedino im ostaje internet kao opcija i zato većina želi da se preseli u neki veći grad.”
Otužno Sarajevo
Ipak, otužno je za Sarajevo bilo vidjeti relativno mal skup protiv nasilja kojem, pritom, nije dopušteno da se kreće. Zaklonjeni zgradama, izgledali su kao u zatvorenom prostoru, opet “među svoja četiri zida”. Osjećaj klaustrofobije povećavalo je prekomjerno prisustvo policije koje je brojčano bilo više od prisutnih. Srećom, nije bilo nijednog incidenta. To pozitivno iznenađuje s obzirom na količinu verbalnog siledžijstva ispoljenog na internetu a povodom događaja o kojem je ovdje riječ. S tim se slaže i Lejla Huremović: “Usudila bih se reći da su na društvenim mrežama uglavnom pojedinci ti koji šire mržnju i pozivaju na nasilje. Nažalost, tih pojedinaca ima mnogo. No, mislim da je ipak bolje da su u pitanju pojedinci nego organizovane grupe, poput onih kakve postoje, recimo, u Srbiji. Međutim, one grupe koje se izdvajaju kao potencijalne prijetnje su navijačke skupine i vehabije. Naše društvo jeste veoma homofobno i jako frustrirano svim i svačim i čini mi se da se najbolje ujedine protiv LGBTI osoba. E sad, koliko će se organizovati u grupe koje mogu pružiti otpor i koje tako mogu biti nasilne, o tome ne znam koliko možemo govoriti. Ono što smatram da je bitno jeste da policija i vlast to ne smiju dozvoliti.” I upravo se tu krije možda i najveći problem – što policija i vlast ne smiju, a trebali bi da ne žele dopustiti nasilje nad svojim građanima.
Samo nekoliko dana poslije skupa, bez problema su kroz grad defilovali navijači Željezničara na putu za Koševo, na derbi protiv Sarajeva. Iako su navijačke skupine u BiH emanacija nasilja, s bakljama, nerijetko uniformisani, bučni, sa psovkama i borbenim pokličima na usnama, one nikad nemaju problem s tim da zaustave saobraćaj i prodefiluju kroz grad. Dakle, centri za regrutaciju nasilnika protiv LGBTI populacije trenutno u Sarajevu, ali i drugim gradovima, uživaju mnogo veća prava kad je sloboda kretanja u pitanju i manifestacija vlastitog identiteta nego njihove stvarne ili potencijalne žrtve. Slika je to beznađa koje Sarajevo ili nije svjesno ili je želi. Nadajmo se da je u pitanju ovo prvo, za to lijeka ima.
