Piše Dajana Mičeta
Ako pogledamo bilo koju analizu u BiH koja se odnosi na položaj mladih, vidjećemo rezultate koji nisu nimalo ohrabrujući. Naime, većina ih želi napustiti ovu državu, više od 50% radno sposobnih mladih osoba nije zaposleno, a vlasti ih zapostavljaju i prema njima se odnose nemarno, što ih čini jednom od marginalizovanih grupa u našoj državi. Ipak, prema nedavnom izvještaju koji je finansirala jedna od nevladinih organizacija, u kojem su učestvovale mlade osobe širom BiH, mladi ipak vjeruju u sretniju budućnost. U ovom izvještaju se navodi da većina mladih na pitanje kako vide BiH za 10 godina, odgovara kao jedinstvenu državu, koja će pružati iste prilike za sve svoje građane, bez obzira na nacionalnu, vjersku, spolnu, seksualnu i bilo koju orijentaciju. Da li je zaista tako? Ako jeste, čemu onda stalni sukobi upravo na navedenim osnovama? Ova rečenica je postala toliko poželjna i u duhu demokratije da je većina ljudi izgovara kao programirani, čak i onda kada ne znaju šta sve podrazumijeva. Ipak, praksa je malo drugačija i većina zagovarača ovih vrijednosti će ih prvi prekršiti i zaboraviti šta su to rekli.
Naročito kritična situacija i nepoštovanje jednakosti, po pravilu prati manje sredine u našoj državi. U njima je najviše očuvana tradicija i provobitne moralne vrijednosti, a svako “neuobičajeno” ponašanje smatra se devijantnim i pogubnim upravo za te vrijednosti. Jedna LGBT osoba u maloj sredini ima duplo veći problem od iste te osobe u većoj sredini. Jer, u malim sredinama se svi znaju, svi su rod, komšija, prijatelj, i svi će jedva dočekati da te osude, ili čak tvoju porodicu jer te “nije dobro vaspitala”.
Radeći istraživanja u dvije manje sredine u BiH, i pitajući ljude da li im je poznato da u BiH žive LGBT osobe, samo jedna od 20 osoba je znala ko su uopšte LGBT osobe. Uslijeđeno objašnjenje pratile su raznorazne gestikulacije slične onima kada jedemo nešto ljuto ili kiselo, pritom nimalo ukusno. Na drugo pitanje koje je glasilo da li znaju nekoga ko je LGBT osoba, te iste osobe su rekle da ne znaju, samo jedna je odgovorila potvrdno. Ok, ljudi ne moraju da znaju nekoga ove seksualne orijentacije. Ali bi trebalo da imaju stav o njihovim pravima, što je ujedno bilo treće pitanje. Odgovore prenosimo doslovno: ”Ma šta se oni tu bore za svoja prava, ima prečih problema u državi”; “Neka im prava ali neka se ne eksponiraju, to me nervira”; “Neka rade šta hoće, ali u svoja četiri zida”; “Pa trebaju imati svoja prava, oni to ne biraju, ipak je to bolest”. Ostali odgovori su bili manje više kao ovi.
Ipak, nisu sve manje sredine netolerantne prema LGBT osobama. O tome svjedoči lezbejka iz Bihaća, koja je tražila da bude anonimna. Ona kaže da je ovaj grad u odnosu na druge u BiH, poprilično tolerantan prema ovoj populaciji. “Ja sam se usudila ne kriti, i osobno nisam imala nijedno negativno iskustvo, čak ni prilikom izmjenjivanja poljubaca I zagrljaja s partnericom, koja je zbog sprječavanja gore navedenog, javnog poniženja još u nekom ‘poluormaru’ i nije zainteresovana za nikakav aktivizam. U kontaktu sam s više ljudi koji su ‘u ormaru’ i koji su znali s vremena na vrijeme, biti žrtve ismijavanja i sličnih verbalnih zlostavljanja jer su pojedinci naslućivali da ‘nešto nije u redu sa njima’. Dosad nije zabilježen nijedan fizički napad na nijednu LGBT osobu. Čak ni transeksualka koja se bavi prostitucijom nije imala problema, bar koliko je poznato široj javnosti, a mala smo sredina pa se svi znaju i sve se o svima zna.” Ona ističe da su ove činjenice za pohvalu, ali da bi lako mogle postati prošlost ako LGBT populacija nastavi da ćuti zbog straha od nekakvog poniženja i sramoćenja porodice.
Kada je riječ o porodici, većina ispitanih ljudi se osjetila direktno dotaknutim na samu pomisao da bi neko njihov mogao pripadati LGBT populaciji. Na poslednje pitanje kako bi se ponašali da njihov/a sin/kćer/brat/sestra kaže da je LGBT osoba, gotovo svi su pokušali da daju pozitivne odgovore u kojima navode spremnost na toleranciju i dijalog. “Pa naravno da ga se ne bi odrekla, moje dijete je moje dijete, kakvo god seksualno opredjeljenje imalo”; “A otkud znam kako bi se ponašao, ne daj Bože, neću ni da razmišljam”; “Trudila bih se da prihvatim, i da njemu ne pokazujem da mi je teško zbog toga”; ”Ma nek’ je samo zdravo, šta bih ja tu mogla da uradim, ništa”, i slični društveno prihvatljivi odgovori. Kao što vidimo čim je neko njihov u pitanju, ljudi su osjetljiviji i popustljiviji. Ipak, roditelji mogu biti i najveći “problem“ kada je u pitanju autovanje LGBT osoba, naročito ako se radi o manjim sredinama. Oni to često ne mogu da prihvate jer ih je strah osude ljudi iz okoline, šta će oni reći, kako će se ponašati. O tome svjedoči gej mušrkarac iz manjeg mjesta blizu Sarajeva. “Prijatelji se uvijek mogu promijeniti, roditelji ne. Najviše problema sam imao i imam sa svojom mamom, a za ostale je lako. Mene je ona tukla. Da bi svi zaboravili na to što se desilo mama me “uvela u vjeru”. Nakon toga sam i postao religiozan, postao sam autohomofob i mrzio sam samoga sebe.” Ipak on navodi da mu drugi ljudi u gradu nisu priređivali neprijatne situacije. “Tek kada sam došao u Sarajevo da studiram ponovo sam se prihvatio kao gej, i sada živim sretno i slobodno. Jedino kada dođem u svoj grad osjećam se loše, jer i sada samo par osoba zna za mene, a većina ljudi sa kojima se družim kada sam kod kuće su homofobi, tako da i ne idem često u svoj grad”, zaključuje on.
Ako se vratimo u blisku prošlost i uporedimo je sa sadašnjom situacijom, na sreću možemo reći da su ljudi sve više svjesni da svi imamo pravo na svoju seksualnu orijentaciju i da su LGBT osobe ravnopravni članovi našeg društva. Postaje im jasno da oni nisu drugačiji, niti manje vrijedni, nego da su ljudi koji imaju pravo na normalan život. Trebaće još vremena dok to svi privatimo, ali čini se da smo na dobrom putu, o čemu su posvjedočile i ove LGBT osobe iz manjih sredina u BiH.
