PIŠE: Jovana Ivetić
Novogodišnji praznici često izazivaju introspektivne trenutke i samoprijekor, pa se u tom prostoru nelagode rađaju male taktike nježne brige o sebi kojima učimo kako preživjeti praznični bluz.
Kraj godine nosi sa sobom specifične mirise, ritam i tonove. Za pjesnikinju i spisateljicu Tanju Stupar Trifunović, miris je konstantan, onaj od keksića koji se peku s cimetom, anisom i klinčićima, dok zvukovi, impresije i raspoloženja variraju:
“Glasno i tiho. Kuća puna gostiju i praznina poslije.”
Upravo u toj varijaciji rađaju se dva osjećaja: hiperbolizovana očekivanja i težnja pripadnosti.
(Ne)vidljivi standardi
Očekivanja se formiraju kroz spajanje unutrašnjeg perfekcionizma, komercijalnih narativa i medijskih prikaza. Tad raste uvjerenje da osoba mora biti emotivno stabilna i uspješna, i to ne po vlastitim mjerilima i tempu, već po društvenim standardima. A zapravo, svakodnevica, u svojoj stvarnoj složenosti, daleko je od pretjerano uredne estetike televizijskih kadrova.
Protiv prazničnog bluza, Tanja će se i ove godine, u svojoj Banja Luci, boriti praktikovanjem istih malih rituala:
“U decembru pečem kekse i kolače, u januaru počinjem pisati novu knjigu. To postpraznično, pomalo tugaljivo raspoloženje, obično je literarno produktivno, pa već nekoliko godina na novim rukopisima često počnem raditi baš u januaru.”
Milici Crkvenjakov, koja stoji iza profila Draga devojčice, najviše smeta praznični hiperkonzumerizam. Ali zato fokus stavlja na svoj dom u Beogradu i svoju zajednicu:
“Volim da provodim vreme sa bliskim ljudima, volim da kuvam, hostujem i okupljam ljude, i praznici su savršen izgovor za to. Ja sam generalno neko ko ne razume koncept socijalne baterije, tako da mi nikada nije previše ljudi i druženja.”
Porodične i druge kvir vrijednosti
Ensar Tahić, aktivista i kreator NašKlik-a, smatra da mu njegov kvir identitet snažno oblikuje doživljaj praznika:
“Praznici su mi generalno stresni, pogotovo kad je tu biološka porodica. Uvijek imam osjećaj da moram paziti šta radim i govorim, da ne bih nečim pogriješio i pokvario atmosferu. Moj identitet tu definitivno igra ulogu jer trudim se izbjegavati situacije gdje će padati pitanja tipa gdje ti je djevojka.”
Ove zime praznike će u Sarajevu dočekati sa svojim dečkom, psom i mamom – malim krugom koji mu pruža sigurnost:
“Biram da budem s ljudima koji me razumiju i ne otvaraju teme koje me stavljaju u nelagodnu situaciju. Što se tiče rituala, nemam posebne, već volim biti spontan, da me iznenadi vlastiti mood set, da svaki praznik bude malo drugačiji.”
Toplina se, dakle, ne podrazumijeva, već . Razumjeti to, bez samoprijekora, važan je korak ka nježnom odnosu prema sebi.
Tanja se prisjeća jedne nove godine koju je dočekala sama:
“Tada sam razmišljala samo o tom kako je tužno što sjedim tu za stolom u dnevnom boravku i pokušavam čitati knjigu dok sa trga trešti muzika i kako se meni tada činilo, svi sa nekim slave. Imala sam devetnaest godina i nisam se uspjela oduprijeti lošem raspoloženju. Upamtila sam je kao odluku da više tako ne dočekujem nove godine. Trebalo mi je još puno godina da naučim da vrijeme usamljenosti ne mora biti tužno i loše i da ono može biti nadahnjujuće, opuštajuće i produktivno. Za praznike, ukoliko se desi da nemamo društvo, imamo više vremena istražiti ko smo, šta volimo, u čemu uživamo, šta nas opušta. Sada bih, da se nađem u istoj situaciji, umjesto na tugu i osjećaj usamljenosti pokušala da se fokusiram na istraživanje i odmor od svakodnevne rutine.”
A u prazničnom duhu, Milica ima posebnu želju:
“Volela bih da svi oni koji su sami razumeju da ima baš puno ljudi u toj situaciji, i da bi bilo super ako bismo svi našli jedni druge.”
Ensar se na to nadovezuje porukom:
“Nisi sam/a! Možda se tako osjećaš, ali čim kažeš da ti treba neko, uvijek postoji osoba koja će ti pružiti ruku i sjesti uz tebe, makar to bio prijatelj ili neko potpuno novi.”
Možda je odgovor i u buđenju unutrašnjeg dijeteta, koje poput Kevina u legendarnoj sceni i dalje bojažljivo kaže I’m not afraid anymore, ali se i izbori s kritičarima (pa i onim unutrašnjim) koji nas, poput Kevinove rođake, etiketira kao les incompétents. To dijete u stanju je odbraniti “vlastitu kuću” od svega što pokuša ući bez poziva.
