Izvor: Voxfeminae.net
Piše: Emina Hermann
Foto: Martina Šalov
U petak u podne pomalo nervozno stajala sam na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu i čekala autobus koji će me odvesti u Sarajevo, na prvu bh. Povorku ponosa. Razveselilo me što sam ubrzo na svom peronu uočila tri aktivistkinje, i to ne samo zato što će mi brže proći sati puta, već zato što sam se osjetila ohrabreno činjenicom da ne putujem sama. Zauzele smo zadnji dio autobusa i kratko komentirale sigurnosne upute koje su nam prethodnog dana organizatorice povorke poslale na mailove.
Iako smo svjesne toga da se odgovorne organizatorice moraju pobrinuti za sigurnost svih sudionika/ca Povorke, sve smo s knedlom u grlu čitale rečenice „Preporučujemo da u satima nakon povorke izbjegavate Baščaršiju i padinske dijelove grada, naselja Koševo, Grbavicu i Ilidžu, veće tržne centre (BBI, SCC, Alta, Skenderija, Importanne), odnosno mjesta gdje procijenite da bi mogla biti veća koncentracija ljudi, kao i vjerske objekte u gradu. Nastojte da se krećete u grupama i izbjegavajte zabačena mjesta u gradu.“ Mi smo upute dobile i svakako ćemo ih se držati, no što je s ostalim građankama i turistima? Jedna od mojih suputnica mi je na pitanje boji li se mogućeg nasilja odgovorila da se ne boji batina, jer joj je savjest čista i zna da svojim odlaskom u Sarajevo čini ispravnu stvar.
Kad sam prijateljima_cama obznanila da idem u Sarajevo, nije im bilo svejedno. Na pitanje zašto odlazim na Sarajevo postoji nekoliko odgovara.
Na prvoj Povorci ponosa sudjelovala sam u Zagrebu s tek napunjenih 15 godina. Nisam se tada Povorci pridružila iz aktivističkih pobuda, mene je samo zanimalo tko smo to ‘mi čudaci’ i kako uopće izgleda zajednica s kojom se trebam poistovjetiti. Došla sam tamo bez ikakvih očekivanja, a najmanje sam u tom trenutku razmišljala o prolaznicima, njihovim reakcijama ili možebitnom antiprosvjedu. U sjećanje mi se tada intenzivno urezao stariji gospodin koji nam je na uglu Trga bana Josipa Jelačića i Praške ulice srčano vikao ‘Pederi mamu vam jebem, sjetite se Vukovara devedesetprve!’. Rekla bih da je gospodin u toj jednoj rečenici opisao generalno stanje nacije, barem onakvo kakvim sam ga ja vidjela. Ti ljudi koji su tada, a srećom, s godinama u sve manjem broju, dolazili negodovati na činjenicu da LGBT+ osobe šeću ‘njihovim gradom’, ostali su živjeti u prošlosti i njima su lezbe i pederi glavni državni neprijatelji radi kojih se loše živi. To je slika nacije u kojoj se i dan danas LGBT+ zajednica doživljava kao vreća za udaranje, u kojoj je više od 75% LGBT+ zajednice na radnom mjestu doživjelo neki oblik diskriminacije i ponižavanja. To je slika nacije koja je toliko letargična po pitanju vlastitih prava da joj ne pada na pamet pobuniti se protiv korupcije, kriminala, nezaposlenosti i nepoštivanja osnovnih ljudskih prava, ali vrlo će se rado pobuniti protiv toga da se tamo negdje, ili baš tu i ovdje, dvije osobe istog spola vole.
Sarajevo je posljednji glavni grad u Europi u kojemu se Pride nikada nije održao i drago mi je da je konačno stigao red i na to. Brojne su bh. stranke i političari/ke objavili da ne žele da se Pride održi, poput Stranke demokratske akcije, koja je u “demokratskom“ duhu pozvala organizatorice Povorke i vlasti u Kantonu Sarajevo da odustanu od organiziranja Povorke i da „bez ikakve potrebe ne unose nered među građane glavnog grada Bosne i Hercegovine“. Neki političari su kazali da Sarajevo nije spremno i da bi moglo biti nasilja. Kao što nije bio spreman ni Zagreb 2001., kao što nije bio spreman ni Beograd 2001., ali upravo se zato Pride mora održati!
Ovaj put sam na Povorku došla s određenim očekivanjima, odnosno, pripremljena ‘na najgore’. Doputovala sam jer sam smatrala da je važno podržati aktivističke napore i samu bh. LGBT+ zajednicu, jer vjerujem da mnoge od njih nemaju još dovoljno podrške oko sebe da javno stanu u obranu svojih prava i tako se izlože osudama prijateljica, poslodavaca, susjeda… Doputovala sam jer vjerujem da će svaka osoba koja se pojedinačno pojavi na toj Povorci upisati Sarajevo u povijest. Kad su me prijateljice pitale bojim li se, iskreno sam rekla da mi nije svejedno. Nisam se bojala za sebe, bojala sam se za Povorku, ali najviše od svega sam se bojala za ljude koji će nakon Povorke izaći u grad, za ljude koji će u Sarajevu ostati s lokalnim homofobima i siledžijama. Bilo me je strah za pedere i lezbe koji tamo ostaju, ali generalno i za sve osobe koje su na bilo koji način drugačije i koje bi mogle postati njihovim žrtvama.
Po dolasku u Sarajevo saznala sam da će Povorku na kojoj se očekuje petstotinjak sudionika/ca osiguravati više od 1000 policajaca, 250 zaštitara, nepoznat broj civilaca, ali i antisnajperisti koji će biti na krovovima zgrada. Povorka će se kretati od Vječne vatre, po ulici Maršala Tita, a sve bočne ulice bit će ograđene betonskim blokadama, što su financirale same organizatorice Povorke. Dakle, jedna od mogućnosti koja ne ide u prilog Povorci bila je da antiprosvjednici iz stanova koji gledaju na Ulicu Maršala Tita bace nešto na Povorku. No, kako su mi kasnije rekle Sarajke, riječ je o centru grada, elitnijoj zoni, u kojoj se stanovi najčešće iznajmljuju turistima. Navodno su antisnajperisti ovdje kako bi zaštitili ambasadora SAD-a u BiH Erica Nelsona, koji je kao deklarirani homoseksualac najavio svoj dolazak na povorku.
Ono što je svakako zanimljivo je da su Islamsku zajednicu hodže (muslimanski svećenici) dva dana prije održavanja Povorke, a povodom iste, na hutbi (propovijed), usprkos tome što prema islamu homoseksualnost nije prirodna, pozvali na nenasilje i poštivanje drugih. Pa kako je to moguće, da jedna tako ‘radikalna vjerska zajednica’ ima više razumijevanja za poštivanje drugih i drugačijih od ‘progresivnih’ hrvatskih katoličkih vođa? Zanimljivo!
Radikalnija islamska zajednica, Udruženje građana Svjetlo, dan prije Povorke organizirala je Dan tradicionalne porodice koja se okupila na istom mjestu s kojega će sutradan krenuti i Povorka. Pomalo na oprezu, nećkala sam se oko toga trebam li uopće otići izvidjeti kako to izgleda. Odlučila sam krenuti prema skupu, pa se povući ukoliko u bilo kojem trenutku osjetim neprijateljske poglede. Drago mi je što ih uopće nisam uočila, niti od strane prolaznica, niti od strane sudionika tog događanja. Prvo što me razveselilo vidjeti je bila činjenica da su se, očito neinformirani, oboružali bojama trans zastave, a zatim sam doživjela potpunu euforiju čitajući njihove transparente ‘Zašto se ne poštuje volja većine?’, ‘Zna se šta je ključ a šta brava’, ‘Podrška biološkom opstanku’, ‘Bez djece – bez ruku’ i ‘Bez porodice i braka nema Bosne ni novih junaka’. U trans bojama i s transparentima koji su kasnije izazvali burne, ali generalno posprdne reakcije u medijima i na društvenim mrežama, tradicionalci su prošetali Ulicom Maršala Tita u potpunoj tišini . Vidjelo se da nemaju lokalnu Željku Markić koja će im osigurati besplatne autobuse i muzički program obogaćen queer izvođačima poput grupe Queen, koji je obogatio jedan od prvih Hodova za život u Zagrebu. (#tugy)
Ohrabrene malobrojnim odazivom građana na tom prosvjedu, večer prije povorke okupile smo se u jednom baru u centru da se uz pivo i razgovor opustimo i proćaskamo uoči najvažnijeg dana za bh. LGBT+ zajednicu. Jedan prijatelj rekao mi je da je prije dva mjeseca kao trans muškarac sudjelovao na Živoj knjižnici koju su organizatorice Povorke održale s policijom, kako bi ih uživo upoznale s problemima s kojima se zajednica susreće u društvu, ali najviše kako bi im odgovorile na pitanja o zajednici koja možda do tada nisu imali kome postaviti. Kazao mi je kako mu se u pamćenje najviše urezalo pitanje ‘Zašto da mi ginemo za vas?’, na koje je, pomalo iziritiran, ali ipak prijateljskim tonom pokušao objasniti da je policiji dužnost da štiti građanke te kako nismo mi ti koji izlaze na ulicu izazivati nerede i napadati ljude (‘Nije ti, brate, ovo Amsterdam, pa da ljudi imaju šta slaviti i veseliti se, plesati u tangama, mi ovdje protestujemo za osnovna ljudska prava!’).
Pričala sam i s osobama iz zajednice koje su se prijavile da budu redarke unutar same Povorke. One su kroz nekoliko dana održavale sastanke na kojima se raspravljalo o svim mogućim scenarijima, rješenjima i načinima da se spriječi ‘ono najgore’. Nije im pomoglo ni što su čitale komentare po lokalnim medijima, iako je to svakako bilo korisno, jer su uredno screenshotale i prijavljivale sve pozive na nasilje. Mnoge od njih su mi priznale da su u nekom trenutku, za svoje i tuđe mentalno zdravlje, posegle za tabletama za smirenje. Baš je čudan ovaj svijet, u kojem nasilnici mogu pisati i raditi što žele, a na osobama nad kojima se nasilje vrši je da to progutaju i same pokušaju umanjiti štetu.
Razgovarajući s jednom od organizatorica, Nerom Mešinović, saznala sam da se organizatorice Povorke ponosa za sutrašnji događaj pripremaju već godinu dana. Organizacijski odbor Povorke ponosa broji 15 volontera/ki iz svih dijelova BiH, a upravo je zbog toga nastala inicijativa da se Povorka označi kao Povorka ponosa Bosne i Hercegovine, a ne Sarajevo Pride. Kako mi govori Nera, to jednako tako govori u prilog stvaranju nove političke klime koja ne razjedinjuje nacije, etničke pripadnosti i religije, nego jednostavno ujedinjuje oko zajedničkih interesa – barem kad se radi o LGBT+ osobama. Podrška koja je došla od trenutno vodeće političke stranke, sastavljene od koalicije šest stranaka, značajno im je olakšala situaciju. Kao i 50-60 volonterki koje su se uključile u pripremu i realizaciju Povorke ponosa. Nera mi je kazala i kako osobno nema straha da će Povorka biti uspješna, jer su se toliko potrudile, informirale i sve školski pripremile da je uvjerena kako je sve spremno za sutra te da je jedini osjećaj s kojim će večeras leći u krevet – uzbuđenje. Malo prije 23 sata ispile smo svoja pića, izgrlile se i pošle ka svojim kućama i hostelima – sutra je velik dan i treba ga dočekati odmornih glava.
Na dan održavanja Povorke probudio me zvuk policijskog voki tokija koji je dolazio s ulice. Svi smo pomalo nervozno šetali po hostelu s priborom za higijenu, svatko u svojoj glavi, nije bilo šala s kojima smo se dočekali prethodnog jutra. Kad smo se odjenule i okupile u zajedničkoj lounge prostoriji, iako uzbuđene i prijateljski nastrojene, samo smo si u prolasku dobacile ‘jao što smo lijepi danas’, a zatim pomalo nervozno tipkale po svojim mobitelima, prijateljicama i obitelji slale posljednje poruke ohrabrenja. Na izlasku iz hostela dočekala su nas dva volontera povorke i desetak policajaca, pod čijom zaštitom smo se, nakon prebrojavanja svih sudionika povorke koje su smještene u hostelu (e, to je dobra organizacija), uputile po još jednu hostelsku grupu u blizini, a zatim krenule prema Vječnoj vatri. Moram priznati da mi je u tom trenutku, dok smo se kao grupica od tridesetak ljudi približavale cilju, a policajci koji su stajali na svojim pozicijama nas usmjeravali i štitili od prolaznika, stajala knedla u grlu. Sva moja hrabrost i ležernost naglo su pale u vodu dok sam gledala kako smo odvojene od ostalih prolaznica i usmjerene na jednu putanju (Brže, nemojte nipošto zastajati, držite se skupa!). Sjećam se da sam primila prijateljicu za ruku, da se ohrabrimo i da zajedno stoički izdržimo poglede prolaznika koji su izvirali iza policijskih uniformi i kapa. Njih je bilo tako mnogo, policije i prolaznika, a nas tako malo, da sam pomislila kako se trebam pripremiti da će mi ovako biti iduća dva, tri sata. Kao što je rekao moj prijatelj, mi ovdje protestiramo, nismo došle slaviti.
Međutim, čim nas je policija na ulazu na ograđeno mjesto predviđeno za okupljanje povorke pretresla u potrazi za eventualnim suzavcima, oružjem i slično, kao da smo ušle u drugu dimenziju. Iako je bilo tek 11, a povorka je kretala u 12, već nas je dočekalo tristotinjak osoba odjevenih u najšarenije boje s osmjesima na licu, zviždaljkama oko vrata te transparentima i zastavama u rukama. Novinarke i snimateljice već su uzimale izjave od sudionika, a i ja sam iskoristila priliku da kratko popričam s nekim od sudionica Povorke. Razveselilo me vidjeti da su Povorku odlučile podržati LGBT+ osobe i njihove zagovarateljice iz čitave Europe! Popričala sam s jednim dečkom iz Nizozemske, dvojicom iz Belgije, jednom curom iz Grčke i nekoliko cura iz Austrije. Sve one ciljano su došle u Sarajevo, a svatko s istim razlogom – žele sudjelovati u posljednjoj prvoj povorci ponosa glavnog grada europske države, žele podržati lokalnu LGBT zajednicu i napore organizacijskog tima Povorke o kojima su čitali u medijima. Bilo je tu i Sarajlija i Sarajki koje su ovdje došle da pokažu drugo lice Sarajeva, multikulturalnog grada koji voli sve svoje građanke. U sve brže rastućoj Povorci ugledala sam i mnoga poznata aktivistička lica iz svih Jugoslavenskih država, poput Žena u crnom, Trans Mreže Balkan, organizatorica prvih Prideova u Ex Yu zemljama i sličnih inicijativa. I nisu se tu pojavile samo starije generacije koje su na ovim prostorima pionirke ljudskopravaškog aktivizma, bilo je tinejdžerki i adolescenata iz Ex Yu i europskih zemalja koje sam prepoznala s društvenih mreža, onih koji se aktivizmom ne bave intenzivno, već su prepoznale značaj ove Povorke i pauzirale poslove, fakultete i ostale obaveze da pojave ovdje. Oni i one su na vlastitu inicijativu, iz različitih europskih država došle solidarno stajati s čitavom LGBT+ zajednicom Bosne i Hercegovine!
Kolona koja se polako formirala već je sezala u nedogled i znala sam da konačnu brojku sudionica mogu samo nagađati! Euforično sam stala na početak kolone, malo iza bubnjarske sekcije, koju su, opet simbolično, činile bubnjarke i aktivistkinje iz Srbije i Hrvatske. Na pročelju kolone organizatorice su stale s velikim transparentom ‘Ima izać’!’. Bubnjarke su krenule glasno davati ritam, ljudi su zviždali sa svih strana, a kad su organizatorice dignule svoje šake u znak otpora i počele laganim, ali sigurnim koracima upisivati ovu Povorku u povijest bh. aktivizma, sve smo se odreda smješkale od uha do uha i pomahnitalo krenule mahati zastavama.
Snimateljice i fotografkinje kretale su se unatrag ispred Povorke i s ponosom mogu reći da je jedini zabilježeni incident na ovom Prideu bilo naguravanje dvojice snimatelja oko bolje pozicije za snimanje, koje je vrlo brzo riješeno bez intervencije policije. Prolazeći Ulicom Maršala Tita uzvikivale smo ‘ima izać’!’, ‘sloboda’, ‘ljubav’, pjevale Ay Carmelu i zviždale u ritmu bubnjeva (neke više, a neke manje uspješno). Kako su svi objekti kraj kojih smo prolazili morali biti zatvoreni, nije bilo puno ljudi koji su nas mogli vidjeti, ali ja u nijednom trenutku nisam vidjela nikakvo negodovanje ili ružne geste usmjerene ka povorci. Kasnije sam saznala da je jedan muškarac pokazao srednji prst, ali kako su mu iz Povorke slali poljupce i rukama oblikovale srca, brzo je odustao. Međutim, pravu erupciju emocija u meni je izazvala jedna starija gospođa, koja nas je prvo promatrala s prozora, a zatim neotporna na našu euforiju počela mahati i pljeskati Povorci! Povorka je poludjela, zviždaljke su brujale, svi su joj mahali natrag! Ista se situacija ponovila još nekoliko puta, a mi smo svaki put reagirali jednako. Mnoge od nas su u toj povorci pustile suzu, što od radosti, što od olakšanja, što zato što ‘nikada nisu očekivale da će ikada doživjeti ovakvu Povorku u svom rodnom Sarajevu’.
Nakon nekih sat i petnaest minuta Povorka se počela slijevati na Trg BiH, a kada smo svi pristigle, organizatorice Lejla Huremović i Branko Ćulibrk održale su govore u kojima su jasno poručile da osjećaju odgovornost da govore o svim obespravljenim i potlačenima, svima koji žive na marginama društva.
I to zaista jest poruka koju je ova povorka poslala LGBT+ zajednici, medijima i svim građanima/kama koji su Povorku mogli/e pratiti ispred malih ekrana, ili o njoj čitati u novinama – država je dužna svima pružiti ista prava, a ova Povorka je borba za sve nas, a ne samo LGBT+ zajednicu!
Nakon dirljivih govora, Povorku je izvedbom sevdaha ‘Snijeg pade na behar na voće’ počastio kantautor Damir Imamović, a u izvedbi ga je pratila gotovo polovica Povorke, zagrljena, njišući se, u transu izgovarajući stihove ‘Neka ljubi ko god koga hoće’. Okupljanje je završeno nakon Imamovićeve izvedbe antifašističke pjesme ‘O Bella Ciao’, na koju su u posljednjem zanosu ovogodišnje bh. Povorke ponosa još jednom zalelujale LGBT+ zastave.
Zajedno smo završile u Zemaljskom muzeju gdje smo se dočekivale u najtoplijim mogućim zagrljajima, iznova i iznova čestitale i zahvaljivale organizatoricama i one nama, pa mi njima i sve tako u jednom prekrasnom krugu netinjajuće euforije koju osjećam i treći dan nakon povratka u Zagreb i radi koje se suznih očiju smješkam dok ispisujem ove retke.
Navečer smo, napunjene pozitivnom energijom, izašle u grad proslaviti ovaj dan kako se spada, uz prepričavanje dojmova i hajlajta Povorke. Lepa Mlađenović, dugogodišnja feministkinja i aktivistkinja za ženska i lezbijska prava kazala mi je kako su je u Povorci mnoge mlade aktivistkinje, koje je kroz godine i godine svog djelovanja gurala u smjeru samoprihvaćanja i osnaživala ih za feminističko djelovanje i solidarnost, po prvi puta upoznale sa svojima partnerima/cama i prijateljicama, predstavivši je kao svoju ‘lezbijsku majku’. Komentirale smo i kako su izvrstan posao odradile organizatorice, kojima dugujemo jednu od rijetkih prvih Povorki na prostoru Ex Yu zemalja koje su prošle bez ijednog incidenta. Zanimljivo je na ovoj Povorci bilo i to što policija uopće nije toliko dolazila do izražaja, kao što je to slučaj s Prajdovima u Beogradu ili drugom Prajdu koji je održan u Splitu, a na kojima je policija u punoj ratnoj spremi čuvala Povorku.
Osvrnule smo se i na bijedan pokušaj antiprosvjeda, koji je na Ciglanama, daleko od očiju Povorke ponosa, okupio dvjestotinjak osoba, mahom muškaraca. Znakovito je da je taj prosvjed organizirala Inicijativa Iskorak (možda bi smislenije bilo da je prosvjed održala Kontra, ali što je tu je), čiji su podržavatelji tužnjikavo stali u obranu heteroseksualnih prava s natpisima na transparentima poput ‘Ne budi derpe, drži do sebe!’ (beskrajno sam se zabavljala idejom o petnaestak muškaraca koji 45 minuta pokušavaju smisliti poruku kojom žele svijetu prokazati suštinsko zlo ‘homoseksualnog stila života’). Srećom i taj je prosvjed okončan mirno i u tišini, bez ikakvih incidenata.
Te smo se večeri nastavile družiti do sitnih noćnih sati, razgovarajući o feminizmu, aktivizmu, svojim projektima i svemu što nas u budućnosti veseli, a dotakle smo se i ženske ejakulacije. No, tu ću temu ipak ostaviti za neki drugi članak. Drugi dan sretno smo otputovale svojim kućama, zadovoljne činjenicom da tijekom čitavog dana i večeri u Sarajevu nije zabilježen niti jedan homofobni napad!
Bh. Povorka ponosa uspješno je održana, a Sarajevo je pokazalo da je, usprkos svim političkim problemima s kojima se suočava, itekako bilo spremno na nju!
