LGBT osobe u Tunisu svakodnevno se susreću sa poteškoćama zbog svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Prema krivičnom zakonu koji je na snazi u Tunisu, homoseksualnost je ilegalna i kažnjava se. O položaju LGBT osoba u društvu i njihovom svakodnevnom životu razgovarali smo sa Khouloud Mahdhaoui, borkinjom za ljudska prava iz Tunisa.
LGBT-prava.ba: Kako izgleda život LGBT osoba u Tunisu?
K.M: Homoseksualnost je kriminalizirana u Tunisu, može se dobiti zatvorska kazna od tri godine. Život LGBT osoba je, jednostavno rečeno, svakodnevna borba. Bez obzira na zakon postoje i problemi koji se nameću društvenim moralom, religijom i tradicijom. Za gej muškarce postoje redovni analni testovi, koje rade policija u suradnji s državnim doktorima. Što se tiče lezbejki postoje kolektivna i korektivna silovanja, te prisilni brakovi, koje jako često organizuju porodice. Hapšenja su često popračena seksualnim nasiljem i silovanjem. Ukratko homofobija je u Tunisu zakon.
LGBT-prava.ba: Možete li nam reći da li se stanje LGBT osoba promijenilo u Tunisu nakon Arapskog proljeća? Kako društvo tretira LGBT osobe i da li postoje LGBT osobe koje su javno out?
K.M: Nakon Arapskog proljeća mnogo toga se promijenilo, prije je država bila homofobična, ali ne toliko pod uticajem religije. Trenutno se dešava islamizacija države, što se ogleda u politci i javnom životu. Ovaj novi pokret u kombinaciji sa nepostojanjem stalne vlade i formalnog ustava stvorio je neprijateljsku atmosferu za LGBT osobe koja je nepodnošjiva. Kvalitet života, koji ni prije nije bio na velikom nivou, je enormno opao zbog otpuštanja, napada, zločina iz mržnje, ubistava koje podržavaju političke i vjerske vođe. Osobe koje su javno out ili su napustile zemlju ili žive u Tunisu i nekoj drugoj državi. Transrodne osobe žive u strahu i skriveno.
LGBT-prava.ba: Koja je razlika u odnosu države i zakona prema lezbejkama i gej muškarcima?
K.M: Homoskesualnost je još uvijek kriminalizirana, s obzirom da je novi ustav još uvijek u procesu nastajanja. Po mom mišljenju u lošijoj su situaciji gej muškarci s obzirom da moraju prolaziti kroz analne testove da bi se dokazala njihova seksualna orijentacija. Također za lezbejke ne mogu ništa dokazati ako ih ne uhvate in flagrante delicto (na djelu) ili nađu kod njih slike i video snimke, na osnovu kojih ih mogu optužiti. Tijela transrodnih osoba su dovoljna osnova da ih vlasti zaustave i osude.
LGBT-prava.ba: Kako LGBT osobe prihvataju njihove porodice? Na koji način ih sankcionišu ili prihvataju?
K.M: Naravno, postoje porodice koje prihvataju svoju djecu, ali ti slučajevi su jako rijetki i generalno im pokušavaju pomoći da napuste zemlju. Za većinu imati gej dijete je kletva, sramota za čast i djeteta i cijele porodice. Obično im prijete smrću, završavaju na ulici u vrlo ranoj dobi ili ih natjeraju da se kriju i pretvaraju, žive život pun laži i frustracija. Za lezbejke, ako se njihova seksualna orijentacija ne dokaže, neće imati problema, čak i ako izgledaju maskulino. Živimo u patrijrahalnom i seksističkom društvu, žena je slaba samo zato što je žena, pa je razumljivo ako želi da izgleda kao snažni muškarac. Lezbejke koje su out, bilo da su to učinile same ili neko drugi, zatvaraju ih, silom udaju i ponekad siluju da bi ih popravili i izliječili.
LGBT-prava.ba: Možete li nam reći više o Vašoj organizaciji, njenom radu i načinima na koje pokušavate promovisati poštovanje i zaštitu prava LGBT osoba? S kojim se poteškoćama i rizicima svakodnevno susrećete?
K.M: Moja organizacija Chouf je grupa, većinom žena, lezbejki i biseksualki, koja ima horizontalnu strukturu. Radimo na više projekta. Pokušavamo iskoristiti prednosti naših profesija da bi obogatile organizaciju. Tako, na primjer, neke od nas su advokatice, pa se one bave zakonskim okvirom, druge su novinarke i one pokušavaju pomoći kroz medije.
Organizujemo senzacijske radionice o ličnim slobodama, te pokušavamo pronaći pravnu i psihološku podršku za osobe koje su bile žrtve homofobije. Nemamo finansijere, sami finansiramo svoje aktivnosti što bitno ograničava naš rad, ali mi stvarno vjerujemo u ovo što radimo.
LGBT-prava.ba: Možete li nam reći više o Vašem projektu koji se tiče života LGBT osoba u zemljama koje su članice Reginonalne mreže?
K.M: Snimamo dokumentarni film, čija je tema homofobija i transfobija i koji će obuhvatati 19 država Regionalne mreže. To su: Alžir, Tunis, Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Albanija, Grčka, Turska, Irak (za koji trenutno čekamo vizu), Iran, Azerbejdžan, Gruzija, Aremenija i ako budemo imali dovoljno novca i Palestina, Egipat i Lebanon. Radimo u timu od dvoje ljudi, Nicolas Silva i ja, obrađujemo temu homofobije fokusirajući se na uticaj političkih promijena i religijskog lobija. Samofinansirajuća smo organizacija, a lokalne organizacije, zemalja u kojim snimamo, će nam pomoći sa menadžmentom i pronalaskom informacija i osoba za intervjue koje tražimo. Veoma je važno da se intervjui urade na maternjem jeziku sugovornika_ca, a naši prijatelji će nam pomoći da ih prevedemo, Također pripremamo i izložbu fotografija koje će biti organizovane u većini država koje posjetimo. Dokumentarac će biti sniman u periodu od jula do oktobra i mislimo da će biti završen do februara sljedeće godine.
Razgovarala Bojana Vasić
