Ko su najveći homofobi među svjetskim političarima?

Izvor: Crol.hr
Foto: Wikimedia Commons
Piše: Gordan Duhaček

S obzirom na sastavljanje desničarske vlade Domoljubne koalicije i Mosta, kao i na imena koja se plasiraju u javnost kao potencijalni ministri, te ona koja su već izabrana u Hrvatski sabor, odlučili smo istražiti koji su se svjetski političari istaknuli najgorim homofobnim izjavama i politikama, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li nova hrvatska vladajuća koalicija riječju i djelom moći konkurirati najgorim homofobima planeta, za što neki pojedinci iz te ekipe definitivno imaju potencijala.

Kriterij za izbor deset najgorih homofoba među svjetskim političarima su definirani tako da je riječ o ljudima koji su u ovom trenutku na političkim pozicijama moći, kao izabrani zastupnici u parlamentu, ministri u vladi, predsjednici i slično, na kojima su se istaknuli ekstremnim anti gej stavovima i/ili djelovanjem. Nadalje, ukoliko bi u pojedinim državama bilo više kandidata za mjesto na Crolovoj listi, a bilo je, izabrali smo onoga s “dobitnom kombinacijom” najekstremnije homofobije i najveće pozicije političke moći.

U pitanju je doista svjetska lista, koja pokriva skoro sve kontinente našeg planeta, uz napomenu da ekstremna homofobija ne izgleda isto u, primjerice, Europi i Africi. Naravno, s obzirom da je lista ograničena na samo 10 najgorih homofoba među svjetskim političarima, ona ne može ni približno obuhvatiti sve političke moćnike koji su se istaknuli homofobijom najgore vrste.

Jair Bolsonaro (Brazil)

Dugogodišnji zastupnik u donjem domu brazilskog Kongresa i bivši dužnosnik tijekom vojne diktature čije zločine i danas vatreno brani i/ili poriče, Jair Bolsonaro je zastupnicama ljevičarskih stranaka znao s parlamentarne govornice reći kako “nisu vrijedne ni da ih siluje” i opisivao kao “kurve”, a uz nevjerojatnu mizoginiju se proslavio i nizom homofobnih istupa. Primjerice, 2011. je izjavio kako bi više volio da mu sin pogine u prometnoj nesreći nego bude gej, da bi u intervjuu za BBC sa Stephenom Fryem mrtav-hladan izjavio da “u Brazilu nema homofobije”. Aktiviste za LGBT prava smatra prikrivenim pedofilima, čiji je cilj “preobratiti djecu na homoseksualnost” kako bi ih se “seksualno regrutiralo”. Brazilsku predsjednicu Dilmu Rouseff pozvao je da “prestane lagati i prizna svoju ljubav za homoseksualce”, ljevičarsku stranku PSOL je opisao kao “stranku k…..a i pedera”, a ministricu za ravnopravnost spolova je napao riječima da je “velika lezbača”. Trenutno u brazilskom Kongresu gura zakon koji bi istospolnim parovima zabranio usvajanje djece, uz objašnjenje kako će si “homoseksualci uskoro ugraditi maternice i tako moći imati djecu”.

David Bahati (Uganda)

David Bahati, računovođa po profesiji, trenutno je ministar u vladi Ugande (koja se sastoji od više od 30 ministarstava!) zadužen za nešto što se zove finance for planning, no svjetski je interes za svoj politički rad probudio u listopadu 2009., kad je kao zastupnik u parlamentu predložio zakon po kojem bi se “agresivna homoseksualnost” sankcionirala smrtnom kaznom. Između ostaloga, predlagao je smaknuće svih HIV-pozitivnih homoseksualaca koji stupe u seksualne odnose s drugom osobom istog spola, a zakonski je prijedlog sadržavao i razne druge oblike ekstremne kriminalizacije istospolnih odnosa i gej ljudi. Nakon što je Bahatijev prijedlog postao svjetska vijest, mediji su iskopali brojne dokaze o njegovim vezama s vjerskim fundamentalistima i antigej aktivistima iz SAD-a, a uslijedila je i oštra reakcija međunarodne zajednice. Na kraju je u parlamentu prošla malo manje poremećena verzija zakona, u kojoj se “agresivna homoseksualnost” kažnjava doživotnim zatvorom, a zakon je u veljači 2014. potpisao i predsjednik Ugande, Yoweri Museveni, također teški homofob, no sve je nekoliko mjeseci kasnije srušeno na tamošnjem Ustavnom sudu zbog proceduralnih razloga. Ipak, Bahatijeva antigej kampanja – potpomognuta brojnim izjavama punim mržnje i laži o LGBT zajednici – rezultirala je brojnim ubojstvima LGBT građana Ugande i progonom kakvog se ne bi postidjeli ni nacisti, a on je lijepo napredovao u karijeri dobivši mjesto u vladi. Nažalost, Bahatijev primjer pokazuje kako anonimni političar pomoću luđačke homofobije potpirene religijskim ekstremizmom s društvene margine može dospjeti do centra političke moći.

Viktor Orban (Mađarska)

Kao omiljeni europski političar hrvatske neokonzervativne i klerikalne desnice, zagovornik “neliberalne demokracije” koji je u Mađarskoj preuzeo kontrolu nad sudstvom, javnim medijima i ostalim inače neovisnim institucijama svakog demokratskog poretka, Viktor Orban se također neizbježno istaknuo i nizom homofobnih poteza i izjava. Prijetio je održavanju Povorke ponosa u Budimpešti, tamošnjoj LGBT zajednici poručio da ne bude “previše provokativna”, jer bi mogao donijeti “oštrije zakone”, dodajući kako se “protiv toga bore i neke druge europske nacije”. Orban je konstatirao da u “Mađarskoj nema homofobije”, unatoč brojnim nasilnim napadima na LGBT građane sjevernog susjeda Hrvatske. U govorima je napadao izmišljenu “rodnu ideologiju”, te pozivao da se ne vodi javna rasprava o istospolnim brakovima i rodnoj ravnopravnosti. Izmjene mađarskog ustava koje je progurao 2012. godine su pak brak definirale kao isključivu zajednicu muškarca i žene. Na kongresu Orbanove stranke Fidesz, održanom u prosincu prošle godine, bliski suradnik mađarskog premijera i predsjednik tamošnjeg parlamenta László Kövér jasno je sažeo političke smjernice svojeg šefa: “Mi ne želimo Soroševo Otvoreno društvo, ne želimo rodno ludilo, želimo da naši dječaci postanu muškarci, a da žene rađaju djecu.”

Yahya Jammeh (Gambija)

Predsjednik Gambije, koji je na vlast došao u vojnom puču 1994. godine, te kasnije u ne baš demokratskim uvjetima pobijedio na izborima četiri puta, ističe se homofobnom politikom koju prate izjave pune mržnje. U Gambiji je homoseksualnost kriminalizirana, a istospolni seks može biti kažnjen i doživotnim zatvorom. Gej ljude je opisivao kao “gamad” protiv kojih će se boriti “kao da su komarci koji prenose malariju”, priopćio je i da je “homoseksualnost protiv boga, protiv čovjeka i protiv civilizacije”, a prijetio je i da će osobno zaklati svakog homoseksualca koji živi u Gambiji. “Ako si muškarac koji se želi vjenčati s drugim muškarcem u ovoj zemlji i mi te uhvatimo, nestat ćeš bez traga i nema tog bijelca koji će to moći spriječiti”, izjavio je Jammeh u proljeće prošle godine. Njegova ekstremna homofobija, te razna druga kršenja ljudskih prava i gušenje slobode medija su ovu siromašnu afričku zemlju već koštali milijuna strane pomoći, ali Jammeh – koji tvrdi da AIDS može izliječiti ljekovitim biljem – ne pokazuje nikakve znakove da će odustati od svoje pogromaške politike, nego poručuje da “neće biti kompromisa makar morali jesti travu”. Čak ga i Putinov propagandni stroj, Russia Today, prikazuje kao posve poremećenog homofoba.

Vladimir Putin (Rusija)

U državi čiji je Vladimir Putin neprikosnoveni i jedini vladar od 2000. godine, bez obzira na formalnu funkciju, Povorke ponosa su zabranjene, kao i bilo koja druga “homoseksualna propaganda”, a kršenje homofobnih zakona rezultira ili golemim novčanim kaznama ili odlaskom u zatvor. Ruska LGBT zajednica izložena je otpuštanjima s radnih mjesta i sustavnim nasilnim napadima na koje policija rijetko reagira, a naročito se proganja i muči mlade gej muškarce koje se preko interneta mami na susrete koji završavaju premlaćivanjem, silovanjem pa i ubojstvima. Za ruskog predsjednika Vladimira Putina ništa od toga nije problem, on poručuje da se homoseksualni građani Rusije i gosti “nemaju čega plašiti, samo neka puste djecu na miru”. Hvali se da voli Čajkovskog, koji je bio homoseksualac, a kaže da voli slušati i Eltona Johna “unatoč njegovoj orijentaciji”. Homofobija koja prožima rusko društvo, potpirena i ekstremizmom tamošnje Pravoslavne crkve, vješto se koristi od strane Vladimira Putina da dodatno zacementira svoju beskonačnu moć u najvećoj zemlji svijeta, dok antigej ekstremisti diljem svijeta ruskog predsjednika navode kao primjer kako bi se trebalo obračunati s LGBT građanima i njihovim pravima.

Robert Mugabe (Zimbabve)

Bivši borac protiv kolonijalizma još osamdesetih godina prošlog stoljeća postao je autoritarni predsjednik pa onda i diktator na čelu duboko korumpiranog režima, koji redovito krade izbore i brutalno proganja opoziciju. U Mugabeovom Zimbabveu privilegije ima samo njegov uski krug podržavatelja, dok su ostali terorizirani, a među njima i tamošnja LGBT zajednica, koju je još 1995. opisao kao “goru od svinja i pasa”, te se zapitao: “Ako svinje i psi to ne rade, zašto moraju ljudi?” U Zimbabveu je muška homoseksualnost ilegalna, a od 2006. se u zatvor može ići i zbog poljupca s osobom istog spola na ulici. Mugabe je višekratno objašnjavao kako je riječ o neprirodnoj pojavi, izrazu psihičke poremećenosti. Za ekonomski slom države je također okrivio gej ljude, poručivši da je homoseksualnost “neafrička pojava”, koju u Zimbabveu “prakticira samo nekoliko bijelaca”. Građanima Zimbabvea poručio je sljedeće: “Ako na ulici vidite ljude koji paradiraju kao pederi i lezbijke, uhapsite ih i predajte policiji.” Državnoj je televiziji naredio da o LGBT temama izvještava isključivo u negativnom svjetlu, a policijski teror Mugabeovog režima rezultirao je i brojnim samoubojstvima u tamošnjoj gej populaciji.

Jarosław Kaczyński (Poljska)

Jaroslaw Kaczynski, predsjednik klerikalne, ultradesne, euroskeptične Stranke zakona i pravde (PiS), formalno je tek zastupnik u poljskom parlamentu. Neformalno je riječ o najmoćnijem političaru Poljske, kojem se pokoravaju i državni predsjednik Andrzej Duda i novoizabrana premijerka Beata Szydlo, zapravo njegovi stranački puleni i izvršitelji Kaczynskijevih ideja, koje uključuju ukidanje neovisnosti sudstva, preuzimanje kontrole nad medijima i razne druge autoritarne politike. Riječ je naravno i o notornim homofobima koji od Poljske žele napraviti katoličku džamahiriju, pa je tako Kaczynski svojedobno izjavio kako “afirmacija homoseksualnosti dovodi do propasti civilizacije”. Iz njegove stranke pak tvrde kako je homoseksualnost usporediva s pedofilijom i nekrofilijom, te da “takvo ponašanje, baš kao i alkoholizam i ovisnost o drogama, ne treba promovirati”. Bliski s mađarskim premijerom Orbanom, Kaczynski i njegova stranka imaju namjeru na svaki mogući način zagorčati život LGBT građanima Poljske, što je nedavno demonstrirao predsjednik Duda, stavljajući veto na zakon koji bi pomogao transrodnim osobama i koji je u parlamentu izglasan s uvjerljivom većinom. Kaczynski i njegovi politički pijuni na poziciji predsjednika i premijerke već su pokazali da ih kritike iz Bruxellesa neće zaustaviti u svojim antidemokratskim i homofobnim naumima, te se može očekivati kako će Poljska pod vlašću PiS-a postati uzor svim agresivnim homofobima u Europi.

Ted Cruz (SAD)

U američkoj političkoj klasi ima toliko homofoba da je teško izabrati samo jednoga, no možda ipak vrijedi izdvojiti senatora iz Teksasa, Teda Cruza, republikanca koji je trenutačno najveći konkurent Donaldu Trumpu za predsjedničku nominaciju svoje stranke. Cruz je kršćanski ekstremist, koji se protivi bračnoj jednakosti (“jedna od najvećih prijetnji našoj demokraciji”), antidiskriminacijskim zakonima, a Povorke ponosa su mu također odbojne. Također, Cruz bez problema nastupa na događajima u organizaciji fundamentalističkog pastora Kevina Swansona, koji se zalaže za kažnjavanje homoseksualnosti smrtnom kaznom, te je glasno podržavao prijedlog zakona u Ugandi kojim se to htjelo provesti u praksi. Nadalje, Cruz bi želio zabraniti homoseksualcima služenje u američkoj vojsci, omogućiti saveznim državama da ignoriraju odluku Vrhovnog suda o bračnoj jednakosti, koju opisuje kao “ilegalnu i nezakonitu”. Da Cruz ipak zaslužuje biti izdvojen kao najgori od najgorih homofoba američke politike potvrđuje i činjenica da ga srčano podržavaju ljudi poput antigej aktivista Petera LaBarbere i E.W. Jacksona, koji se proslavio izjavama kako su homoseksualci “perverzni degenerici, duhovno bolesni ljudi”.

Ali Mohavedi Kermani (Iran)

Baš kao i arhineprijatelj SAD, Iran nudi niz političara koji su se iskazali ekstremnom homofobijom, s time da se u ovoj Islamskoj republici o smrtnoj kazni za homoseksualce ne fantazira naglas kao u Americi, nego se ista rigorozno i provodi. Po zakonu je u Iranu homoseksualnost kažnjiva zatvorom, fizičkim kažnjavanjem ili smaknućem, u praksi većinom vješanjem. Ipak, s obzirom na utjecaj klerikalnih krugova na iransku politiku, najopasniji homofob je ajatolah Muhamed Ali Mohavedi Kermani, koji naročito ne podnosi Izrael, SAD i Europsku uniju. Naročito ga je razljutila rezolucija Europskog parlamenta o Iranu iz travnja 2014., u kojoj se ohrabrio diplomatski kontakt EU s Iranom. Ultrakonzervativni ajatolah je poludio te je svoj nastup na najposjećenijoj džumi u Teheranu, tradicionalnoj molitvi petkom, iskoristio za napad: “Ti mizerni ljudi iz Europskog parlamenta žele da damo prava pederima!” Optužio je EU da se miješa u unutarnje stvari Irana, a na njegov mig su u sljedećem tjednu državni mediji započeli homofobnu kampanju protiv “europske gej agende”. Ubrzo su se homofobnim izjavama pridružili i vojni lideri Irana, od kojih je jedan optužio EU da “promiče neprirodni čin sodomije”, a drugi izjavio da “ni divlje zvijeri ne rade to jedne drugima”.

Najib Razak (Malezija)

Teško da bi se itko dosjetio usporediti krvoločne teroriste Islamske države i LGBT aktiviste, što je uspjelo malezijskom premijeru Razaku s izjavom da “takve ekstremističke i liberalne skupine pokušavaju dominirati većinom našeg stanovništva”. Razak usput odbija i ideju univerzalnih ljudskih prava, te zagovara samo ona prava koje definira šerijat, pa prava LGBT građana Malezije opisuje kao “ekstremna ljudska prava” i stoga ih odbija podržati, a kamoli ozakoniti. Dapače, Malezija je pod njegovim vodstvom sponzorirala bizaran mjuzikl “Abnormalne žudnje”, koji se izvodi u školama i na sveučilištima i mlade upozorava da paze kako ne bi postali gej. U Maleziji se seksualni odnosi među muškarcima kažnjavaju bičevanjem ili zatvorom do 20 godina, a u zatvor se šalju i trans* ljudi pod optužbom da se “pretvaraju da su drugog spola”. Iz Razakova ministarstva obrazovanja pak poručuju da je homoseksualnost “društvena bolest” i po školama organiziraju radionice čiji je cilj “spriječiti gej ponašanje”, koje bi se “poput droge moglo proširiti” među mladima. Povrh svega toga, antigej zakoni Malezije su Razaku omogućili da svojeg najvećeg političkog konkurenta Anwara Ibrahima makne sa scene, tako što je osuđen na pet godina zatvora zbog seksualnog odnosa s drugim muškarcem.