Piše: Vanja Stokić
Kampovi za ljude u pokretu na teritoriji BiH trenutno su prepuni, a u napuštenim objektima i autobuskim stanicama boravi nekoliko hiljada ljudi. Svi oni su svoje domove napustili da bi potražili bolju budućnost u zemljama Evrope.
Dok neki bježe od rata i spašavaju sopstveni život, drugi migriraju zbog ekonomskih razloga i u Evropi žele pronaći posao te dovesti ostatak svoje porodice. Takođe, zemlje iz kojih potiču nerijetko krše ljudska prava i stvaraju takvu atmosferu da je život nemoguć ljudima koji ne žele da se priklone određenoj struji.
Pakistan
Porodica i tradicionalne vrijednosti izrazito se poštuju u ovoj zemlji. Oko 80 odsto stanovništva su Suniti i njihova vjera je tradicionalni islam, dok manjinske grupe nemaju pravo da na javnim mjestima ističu svoje simbole niti obilježavaju vjerske praznike.
Stopa siromaštva je izrazito velika, od 200 miliona stanovnika čak 60 miliona živi ispod granice siromaštva. Posebno su ugroženi ljudi koji žive u selima, bez struje i vode, dokumenata i prava glasa.
Jedna od najkritičnijih oblasti u Pakistanu je obrazovanje, u koje se ulaže samo jedan odsto državnog budžeta. Na međunarodnom samitu u Oslu 2015. godine Pakistan je proglašen jednom od zemalja sa najgorim obrazovanjem, a organizacija Human Rights Watch prošle godine navela je u svom izvještaju da više od 22 miliona pakistanske djece ne ide u školu. Čak i kada započnu obrazovanje, 60 odsto djevojčica, a 50 odsto dječaka školu napušta u šestom razredu, kako bi pomogli svojim porodicama u borbi za opstanak. U izvještaju se krivica za ovakvu situaciju prebacuje na političku nestabilnost, represiju nad civilnim društvom i medijima, te eskalaciju etničkih i vjerskih napetosti. Neobrazovanje djevojčica doprinosi sve većoj nejednakosti među polovima, što je praćeno visokom stopom nasilja, silovanja, prisilnih brakova i slično.
Trećina djece u Pakistanu je premršava, polovina ih je anemična, dok 44% njih ima usporen rast, pokazala je državna Anketa o ishrani iz 2011. godine. Osam odsto djece umre prije petog rođendana zbog loše istrane, pokazao je Svjetski indeks gladi 2016. godine.
Ljudska prava u Pakistanu su takođe ugrožena. LGBTIQ zajednica se smatra tabuom i njeni pripadnici moraju da kriju svoju seksualnu orijantaciju, dok čak i zakoni predviđaju kazne za istopolne odnose.
Kada ljude iz Pakistana pitate zašto su se uputili ka Evropi odgovoriće vam jednostavnim – bez posla nema ni hrane.
„Zbog korupcije samo bogati imaju priliku da se zaposle. Želimo da radimo i primamo platu kao i svi drugi, plaćamo poreze i nakon izvjesnog vremena dobijemo regularne papire za boravak“, kaže nam jedan od mladića.
Avganistan
Talibani su glavni razlog zbog kog su ljudi iz Avganistana odlučuju da krenu put Evrope. Došli su na vlast 1996. godine i zadržali se do 2001. Ipak, oni su od tada i te kako prisutni u avganistanskom društvu. Propovijedali su tvrdu struju islama, uveli brutalna kažnjavanja, te primorali žene da nose burke a muškarce da puste bradu. Zabranjena je muzika, televizija i bioskop, dok djevojke nisu imale pravo na obrazovanje.
Povezani su sa terorističkom Al Kaidom, zbog čega su u konstantnom ratu sa ostatkom Avganistana, SAD-a i međunarodnim snagama. Smatra se da svoje korijene i uporište imaju u susjednom Pakistanu, gdje regrupišu svoje redove nakon povlačenja. Njihova moć najviše dolazi iz finansija, jer Avganistan vodi u svjetskoj proizvodnji opijuma, dok talibani kontrolišu oblasti gdje se uzgaja mak pogodan za proizvodnju heroina.
Jako teško je procijeniti broj stradalih vojnika i civila tokom dvadesetak godina sukoba. Prije godinu dana predsednik Ašraf Gani saopštio je da je od 2014. godine 45.000 pripadnika snaga bezbjednosti ubijeno u okršajima. U izvještaju Ujedinjenih nacija iz februara 2019. stoji da je poginulo 32.000 građana.
Žene su u izrazito teškom položaju u ovoj zemlji, a 2011. godine Thomson Reuter Fondacija proglasila je upravo Avganistan najopasnijim mjestom za žene na svijetu. Više od 80 odsto njih žrtva je nasilja u porodici, oko 60 odsto stupa u brak prije 16 godine, dok neke roditelji prodaju kako bi izmirili dugove. Ukoliko pobjegnu od nasilja i dogovorenih brakova, terete se za takozvani moralni zločin i prijeti im kazna zatvora. Polovina djevojčica nema pristup obrazovanju.
Sa druge strane, muškarci trpe konstantne pritiske da se priključe talibanima.
„Živim u selu koje kontrolišu talibani. Jednog dana su došli u moju kuću i rekli da moram ratovati za njih. Otac je rekao da moram otići. Moja porodica je i dalje tamo, otac je star i ne može putovati. Imam petoricu braće, dvojica su u nacionalnoj vojsci, jedan je trenutno u Turskoj, a dvojica su jako mladi. Na put sam pošao zajedno sa jednim bratom, ali je on ostao u Turskoj jer nismo imali dovoljno novca za zajedničko putovanje. Odlučili smo da ja dođem ovdje i pokušam se probiti do neke evropske zemlje, a onda da njemu pomognem da mi se pridruži“, kazao nam je jedan od mladića iz Avganistana.
Kao i u Pakistanu, LGBTIQ zajednica u Avganistanu trpi različite pritiske. Mediji rijetko izvještavaju o njihovim problemima, posmatrani su kao nemoralna i anti islamska pojava. Zbog straha od osude i nasilja, pripadnici zajednice odlučuju da se ne autuju čak ni sopstvenoj porodici, koja im zbog toga ugovara brakove sa osobama suprotnog pola. Pripadnici zajednice žive u strahu od ubistva, posebno u područjima koje kontrolišu talibani.
Sirija
Rat u Siriji traje skoro deset godina, a vode ga sa jedne strane pobunjenici, dok je sa druge strane sirijski režim predvođen predsjednikom zemlje Bašarom El Asadom, čija porodica vlada ovom zemljom od 1970. godine.
Posmatrajući zastupljene vjere, Sirija je svojevrsan mozaik različitosti, što u ratnim okršajima predstavlja otežavajuću okolnost jer postoji i mnoštvo različitih oružanih, paravojnih formacija. Pored domaćeg stanovništva koje im se priključilo, na strani pobunjenika ratuju i dobrovoljci iz cijelog svijeta, koji su u Siriju došli zbog džihada.
Procjenjuje se da je do sada stradalo oko pola miliona stanovnika, dok je nekoliko miliona napustilo svoje domove te se odselilo u druge dijelove države ili inostranstvo.
Oko 70 odsto stanovništva je izrazito siromašno, ne postoji zaštita od mučenja niti političkog progona. Sirijska mreža za ljudska prava saopštila je da je od početka rata poginulo gotovo 30.000 djece i maloljetnika/ca, dok je oko 5.000 njih zarobljeno.
Kršenje ljudskih prava najviše se ogleda u ubijanju civila, mučenju i zlostavljanju, te ograničavanju slobode medija i interneta. Kada dospiju u zatvor po bilo kom osnovu, pripadnici LGBTIQ zajednice budu zatvoreni u posebnim prostorijama, gdje od strane osoblja dobijaju „psihološke tretmane“.
Alžir
Nakon što su zatvorene privatne firme povezane sa korupcijskim aferama, oko pola miliona građana Alžira ostalo je bez posla, najviše u sektoru navodnjavanja i građevine. Otprilike u isto vrijeme, stanovnici ove zemlje protestvovali su protiv predsjednika Saida Bouteflike, koji je na toj poziciji bio od 1999. godine. Pokrenuta je opsežna istraga o korupciji koja je obuhvatila bivše i tadašnje zvaničnike, njihove porodice, čelne ljude obavještajnih službi, kao i biznismene. Dok su jedni podržavali istragu, drugi su tvrdili da ona nema nikakve veze sa korupcijom, već za cilj ima političko svrgavanje predsjednika. Nakon deset mjeseci protestvovanja izabran je novi predsjednik zemlje,
Abdelmadjid Tebboune. Samo održavanje izbora naišlo je na neodobravanje velikog broja ljudi, nekoliko desetina demonstranata bilo je na ulici i upozoravalo da su izbori samo način za održavanje režima. Protesti su nastavljeni, a hiljade ljudi su završile u zatvoru.
Mladići iz Alžira sa kojima smo razgovarali kažu da razlog iseljavanja iz ove zemlje nije novac, već ukupna društvena klima.
„U Alžiru imamo posao na raspolaganju, ali su problemi administracija i birokratika, kao i korupcija. Djeca zvaničnika dolaze do najviših razina iako nisu kompetentni za te poslove. Zvaničnici moraju biti podređeni sistemu jer imaju najveće plate. Običan građanin svojom mjesečnom platom ne može podmiriti osnovne potrebe. Oni zarađuju oko 80 evra mjesečno, dok zvaničnici uprave primaju oko 1.000 evra, što je ogromna razlika. Jednostavno nema pravde niti odgovornosti i brige za građane“, govore nam oni.
Kako ističu, većina mladih u Alžiru je visokoobrazovana, ali i marginalizovana od strane sistema. „Postoji sistem socijalnog stanovanja, ali njegova distribucija zavisi od mita, favorizovanja i birokratije. Isto se dešava i prilikom konkurisanja na poslove. U Alžiru nema nasilja, mi samo želimo bolji život“, kažu oni.
Muškarci imaju pravo na razvod bez objašnjenja i navođenja razloga, dok ženama to nije omogućeno. One imaju pravo da prekinu brak samo ukoliko dođe do specifičnih okolnosti, recimo ukoliko je suprug napusti. Takođe, zakoni ne prepoznaju silovanje u braku kao zločin.
Kako se navodi u izvještajima Internacionalne asocijacije gej muškaraca i lezbejki, homoseksualni odnosi su ilegalni u Alžiru. Članovi zajednice zbog istopolnih odnosa mogu biti zatvoreni između dva mjeseca i dvije godine, te novčano kažnjeni.
Tunis
Posljednjih godina Tunis je sve češće meta terorističkih napada, dok njegovi državljani odlaze i u druge zemlje zbog ratovanja i terorističkih akcija. Oni se priključuju Al Kaidi, Islamskoj državi i drugim grupama, a domaće stanovništvo traži od vlasti Tunisa da im ne dozvoli povratak u zemlju. Radi se o oko 3.000 mlađih muškaraca, od kojih se njih 800 već vratilo u Tunis te borave u zatvoru ili kućnom pritvoru.
Iako Tunis od 2015. godine ima nove zakone kako bi se borio protiv terorizma i sudski procesuirao svoje državljane, domaći zvaničnici ocjenjuju da ova zemlja još uvijek nije spremna da primi nazad toliki broj ljudi.
U javnosti se često potencira da žene u Tunisu imaju više slobode i prava od susjednih zemalja ali branioci ljudskih prava ističu da u praksi to nije baš tako. Doneseni su zakoni koji ženama garantuju ista prava kao i muškarcima tokom razvoda, za seksualno nasilje slijedi smrtna kazna, kao i za seksualni odnos sa djevojčicama mlađim od 10 godina, dok se fizički napadi od strane članova porodice smatraju težim djelom u odnosu na napade koje počine osobe van porodice.
Sa druge strane, postoji diskriminacija koja se tiče starateljstva nad djecom i prava na nasljeđivanje imovine. Pritisci od strane okoline često utiču na to da žene odluče da ne prijave seksualno nasilje. Prije osam godina objavljeni su rezultati istraživanja koje je pokazalo da je svaka šesta žena u Tunisu doživjela seksualno nasilje, dok je svaka peta bila fizički napadnuta. Homoseksualnost se kažnjava zatvorom jer se tretira kao krivično djelo.
„Tunis je dobar za turiste, ali za domaće stanovništvo baš i ne“, kazao nam je mladić sa kojim smo razgovarali.
Maroko
Prema izvještajima organizacija koje se zalažu za unapređenje ljudskih prava, građani Maroka svakodnevno se suočavaju sa brojnim represijama. Sloboda okupljanja je ograničena, kao i sloboda govora i medija, dok se dešavaju i mučenja zatvorenika. Oni koji kritikuju sistem su krivično gonjeni, te smiještani u pretrpane zatvore. Neki od njih su pod optužbama terorizma podvrgavani torturi i zatvarani u tajne zatvore. Godine 2011. u marokanskim zatvorima bilo je oko 6.000 zatvorenika mlađih od 20 godina. Zakoni prepoznaju smrtnu kaznu, ali ona nije izvršena već 30 godina.
Vjerske slobode su zaštićene prema ustavu, ali su u praksi vrlo organičene. Zakoni dozvoljavaju nasilno preobraćanje pripadnika druge vjere u islam, ali je zabranjen obrnut proces.
Za Maroko je karakterističan dječiji rad, pa se djevojčice eksploatišu u kućnim poslovima za jako male naknade. One trpe fizičko zlostavljanje od strane poslodavaca, rade po 84 sata sedmično, za 11 dolara mjesečno. Prema zakonu, radna sedmica može trajati do 44 sata, ali time nije obuhvaćen ovaj vid rada.
Kao i u Tunisu, žene su diskriminisane u pogledu nasljeđivanja imovine. Dobra strana je da se žena može razvesti od muža i bez njegove saglasnosti, ukoliko je on napusti, nije u mogućnosti da je izdržava ili je fizički zlostavlja. Ipak, da bi se dokazalo zlostavljanje, neophodno je obezbjediti dva svjedoka.
Za ovu zemlju veže se i jedan od najrigoroznijih zakona o abortusu, koji nije dozvoljen čak ni kada se radi o incestu i silovanju. Smije se izvršiti samo tokom prvih šest sedmica trudnoće, ukoliko je ugrožen život žene, njeno fizičko ili psihičko zdravlje.
Uopštena društvena klima Maroka dovela je do toga da građani ove zemlje vrlo lako postaju žrtve trgovine ljudima. Homoseksualnost je zabranjena krivičnim zakonom, ali se on rijetko primjenjuje. Istopolni odnosi su uobičajni u turističkim mjestima, gdje su većinom povezani sa prostitucijom.
