Piše: Selma Karadža
Foto: Marija Vuletić
Drugog dana regionalne konferencije Izvan zakona: pravna regulacija životnih zajednica osoba istog spola održane 31. 05. i 01. 06. 2015. godine u Sarajevu, a koju je Sarajevski otvoreni centar organizovao u okviru projekta “Unapređenje prava lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih i transrodnih osoba u BiH u skladu sa EU standardima”, kroz panel diskusije razgovaralo se o budućem putu Prednacrta zakona o životnim zajednicama osoba istog spola za oba entiteta BiH, tj. mogućim kanalima za njegovo uvođenje u javni diskurs. Tema se nametnula kroz panel diskusiju Posljedice pravne regulacije životnih zajednica osoba istog spola. Spomenuti projekt SOC implementira u partnerstvu sa Mediacentrom Sarajevo, dok finansijsku podršku projektu pružaju Evropska unija i Fondacija Astraea. Panelisti trećeg panela u okviru konferencije bili su: Boris Krešić (Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli), Roman Kuhar (Mirovni institut, Ljubljana) i Gordan Bosanac (Centar za mirovne studije, Zagreb). Moderatorica panela bila je Emina Bošnjak iz Sarajevskog otvorenog centra.
Dr. sci. Boris Krešić dao je kratki pregled razvoja pravne regulacije životnih zajednica osoba istoga spola: prema njegovim riječima, nordijske zemlje su prve uvele registraciju ovih zajednica i takva registracija bila je rezervirana za osobe istoga spola. Karakteristično je što svaki proces ovakve regulacije ide postepeno: tako su se i ovim prvim registracijama uredila pitanja imovinskih prava i prava izdržavanja. Potom je došlo do razvoja prava istovjetnih onima koja imaju heteroseksualni partneri, da bi potom mogućnosti registracije životne zajednice postale otvorene i za heteroseksualne partnere. Nakon što Holandija prva uvodi registraciju braka osoba istoga spola – procedure registracije partnerstava ukidaju se u nordijskim zemljama. U zemljama koje poštuju ljudska prava, otvara se mogućnost formalnog braka, iako u nekim zemljama sa nešto manje prava u odnosu na heteroseksualne supružnike – npr. Portugal je granicu povukao kod usvajanja djece za osobe istoga spola.
U Bosni i Hercegovini u samom startu postoji problem u tri porodična zakona koja ima – federalnom, te onima Republike Srpske i Brčko Distrikta – a to je podrazumijevanje različitosti spolova kada se radi o bračnim ili vanbračnim pravima. “Pravo nas uči da uređujemo određene društvene odnose koji se pojavljuju u društvu, a onda država u tom polju ciljano bira šta joj je od interesa. Naša država pokazuje kako joj istospolne zajednice nisu od interesa, baš kao ni vanbračna zajednica. U oba entiteta i Brčko Distriktu, država još uvijek stoji samo iza braka i reguliše ga onako kako misli da treba”, rekao je Krešić.
Iako smo formalno u BiH potaknuti da stvaramo nove, demokratske zakone i mijenjamo društvenu atmosferu, ipak smo zakočeni pravilom uklanjanja pred kulturom i tradicijom društva.
“Moja teza jeste da mi već imamo osnov da legalizujemo životne zajednice osoba istoga spola. Jedna smo od rijetkih zemalja u kojima Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama ima primat nad svim osnovnim zakonima. Odluka suda u Strazburu jeste da on životne zajednice osoba istoga spola smatra porodičnim životom i one potpadaju pod Član 8. – ‘Porodični život’, a s druge strane, zabranjuje svaku diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije – Član 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama”, primijetio je Krešić. Ipak država nije obavezna da ozakoni brak osoba istoga spola niti strazburški sud može natjerati državu da donese takvu odluku, ali Strazbur ima jasan stav da se demokratsko načelo ogleda u tome koliko je država spremna prihvatiti drugo i drugačije.
U tome smislu, država, a kroz nju i političke stranke, može profitirati progresivnim djelovanjima u zakonodavstvu. O hrvatskom primjeru govorio je Gordan Bosanac. Naveo je primjer da je to bio slučaj i u Hrvatskoj nakon duge vladavine HDZ-a, kada je hrvatski SDP odlučio da se pozabavi pitanjem zajednica osoba istoga spola, iako im to u datom trenutku nije bio politički isplativ potez. Međutim, danas još uvijek kupe političke bodove zbog tadašnje strateške odluke, kako pred domaćom javnošću, tako i pred institucijama Evropske unije. Podrška koju je u Hrvatskoj LGBT zajednica imala prije desetak godina iznosila je oko 15%, a danas je 40-50%. Vrlo je jasno da je taj potez SDP-a donio dugoročnu korist stranci, jer i danas koriste taj podatak o podršci kao lovoriku u svojim obraćanjima i kampanjama za javnost. “Hrvatska je danas skočila na četvrto mjesto po zaštiti LGBT prava, i Vladi to laska, te se hvali tim podatkom koliko može. U BiH je, u smislu političkih krugova i LGBT zajednice, danas bolja situacija od one u kojoj smo mi u Hrvatskoj bili na svojim počecima. Komunicirate sa parlamentarcima, i imate neka uporišta u političkim krugovima”, rekao je Bosanac.
Iako se potpuno izjednačavanje po pitanju prava podrazumijeva tek u slučaju kada obje vrste zajednica budu označene nazivom “brak”, postoji put do toga koji na početku daje slučaj “više” prava u odnosu na postojeće stanje. U tom smislu, Krešić kaže kako je u BiH i Srbiji za početak važno na neki način legalizovati životne zajednice istoga spola, pa potom se kretati ka više. Karakteristično je za ovakva pitanja da nikada nisu išla “unatrag” – dobivalo se samo više prava u odnosu na prethodno stanje. Ipak, sociolog Roman Kuhar smatra da se pitanju braka treba posvetiti odlučnije i radikalnije, jer je brak društvena tvorevina i kao takav, podložan je redefiniciji u skladu sa društveno-političkim konktekstom. “Historijski – brak i obitelj su političke teme. Ko ima pravo da definira šta jeste brak i šta jeste porodica? Definicija braka se mijenjala kroz vrijeme – prije samo nekoliko decenija, u SAD-u crni muškarac i bijela žena nisu mogli stupiti u brak! Kao sociolog, ja ne vidim razlog zašto ne bismo mogli promijenti institucionalnu definiciju; i institucija je društveni izum, a ne nešto prirodno. Postavimo sebi pitanje u kakvom društvu bismo željeli živjeti i kako poštujemo sva ljudska bića unatoč njihovim društvenim pripadnostima i odrednicama – bilo da se radi o religiji, spolu, seksualnoj orijentaciji i ostalom”, rekao je Kuhar. Da je ovo primjenjivo govori i primjer koji je naveo Krešić – Jugoslavija je još 40-ih godina prošlog stoljeća svojim zakonom na nivou svih republika tretirala prava vanbračne zajednice za razliku od brojnih evropskih zemalja, dok u Danskoj istovremeno žene još uvijek nisu imale pravo glasa. Kulturološki okviri i društvene promjene danas su donijele dvije različite slike u npr. BiH i Danskoj u odnosu na spomenuti period.
Boris Krešić spomenuo je kako u demokratskom društvu građani/ke imaju na raspolaganju odličan alat i njime se trebaju koristiti – to su obrazovanje i zahtijevanje svojih prava. Tako smatra kako se u BiH mora povećati korištenje sudskih procesa kao alata za pristup određenim pravima. Roman Kuhar spomenuo je u tome smislu dva načina na koja se može upućivati ovo pitanje u javno-političku sferu: političkim putem ili litigacijom. “Put kroz sudske procese je dug i mora se uzeti u obzir i politička kultura, te je nužno biti siguran u slučaj koji se stavlja u proces – kada bi bila donesena sudska odluka da se ne priznaju jednaka prava u datom slučaju, to bi blokiralo sudski put na jako dugo vrijeme. Stoga, ako postoji i najmanja sumnja u mogući pozitivni ishod za slučaj – ne bih nikada preporučio litigaciju kao način promicanja ideje jednakopravnosti”, objasnio je Kuhar.
I ostali/le učesnici/ce panela bili su skeptični u vezi sa potencijalima sudskih procesa u BiH – tako je Saša Gavrić iz Sarajevskog otvorenog centra također izrazio bojazan po pitanju sudskog sistema, te je dao primjere nefunkcionisanja zakona o diskrimininaciji kada se radi o pojavi “dvije škole pod jednim krovom”, inkluziji djece sa poteškoćama u razvoju, itd. Goran Selanec, zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske također je rekao kako su ovakva pitanja rezervirana za najviše sudove, a takvi procesi traju godinama. O preduslovu educiranosti djelatnika/ca u sudova o ovim temama izjasnila se i pomoćnica ombudsmana u BiH, Emina Halilović. “Postoje sudije koje su vrlo skromno educirane o Zakonu o zabrani diksriminacije – ili nemaju vremena, ili ne žele – do te mjere da su presude u vezi sa Zakonom o diskriminaciji incidenti u BiH”, rekla je Halilović.
