PIŠE: Jovana Ivetić
Kada su ugroženi tjelesni integritet, psihičko zdravlje i dostojanstvo, posljedice su duboke i trajne. Bez jasnih institucionalnih kontrola i zakonskih prepreka, konverzivne prakse se sprovode, nerijetko bez posljedica za počinitelje.
Šta su konverzivne prakse?
Konverzivna praksa je pokušaj promjene seksualnog i/ili rodnog identiteta, kao i rodnog izražavanja, skupom pseudonaučnih metoda. Može se odvijati u formalnom ili neformalnom kontekstu, te je mogu vršiti stručnjaci za mentalno zdravlje, članovi obrazovne ustanove, vjerski lideri, ali i članovi porodice. Pored naziva konverzivne prakse koristi se i termin konverzivne terapije, posebno kada se odvija pod okriljem psihoterapije, što je neispravno jer terapija podrazumijeva liječenje bolesti, a seksualni i/ili rodni identitet nije bolest, kako navodi Svjetska zdravstvena organizacija.
Dina Bajrektarević, rodom iz Tuzle, danas aktivistica za osnaživanje marginalizovanih grupa, bila je podvrgnuta konverzivnoj praksi s četrnaest godina, i trajalo je sve do njene osamnaeste godine:
“Davani su mi lijekovi poput Zolofta, Xanaxa i Sanvala. Nijedan od tih lijekova mi realno nije bio potreban. Takođe, korištene su averzivne metode, kao i neke varijante kognitivno-bihevioralne terapije, ali na izuzetno nasilne i retraumatizujuće načine. Jedan od argumenata koji su mi ponavljani bio je da sam lezbejka jer želim da me muškarci siluju što je, naravno, i krajnje pogrešno i duboko uvredljivo. Uključivane su i invazivne medicinske procedure, ginekološki pregledi, snimanje štitne žlijezde, glave, vađenje krvi, sve to pod izgovorom da se nađe uzrok mog identiteta. Umjesto da se moje mentalno zdravlje podrži, ono je sistematski podrivano.”
Njeno iskustvo prikazano je i u dokumentarnom filmu Za tvoje/svoje dobro, koji se može pogledati na YouTube-u.
Normalizacija nasilja
Kako Dina vjeruje, konverzivne prakse održavaju duboko ukorenjeni narativi koji oblikuju kako društvo vidi LGBTIK+ osobe, ne kao ljude s pravima, već kao problem koji treba riješiti:
“Posebno crpe legitimitet iz religijskih i vjerskih uvjerenja i vrijednosti, koje se pogrešno tumače i zloupotrebljavaju da bi se opravdalo nasilje, kontrola i isključivanje. Jedan od najštetnijih narativa, koji je uprkos decenijama borbe i dalje prisutan na Balkanu jeste što mnogi i dalje vjeruju da je biti gej medicinski ili mentalni poremećaj. Ta ideja otvara vrata svakoj vrsti terapije. Još jedan često korišćen narativ je, To je samo faza, proći će. Ovaj izraz najčešće se upućuje mladima, umanjuje njihova iskustva i normalizuje ideju da je njihov kvir identitet nešto što će nestati ako se ignoriše, kontroliše ili usmjeri kroz pravi put. Sve ovo gura LGBTIK+ osobe ka autocenzuri, terapijskom zlostavljanju, suicidu i izolaciji.”
Kako bi se normalizacija nasilja prekinula potrebno je imenovanje i svjedočenje. Zato Dina istupa u javnost:
“Govorim za one koji preživljavaju isto da bi znali_e da to što im se dešava nije u redu, ni njihova krivica. I govorim i za one koji misle da se to ovdje ne dešava. Da ne misle da je to
negdje tamo, daleko, u nekoj mračnoj prošlosti ili Americi, nego tu, među nama, iza zatvorenih vrata ordinacija, škola, pa čak i za porodičnim stolom.”
Dipl. geštalt psihoterapeutkinja Ivana Arapović objašnjava da ne postoje ni takozvani neutralni savjeti poput nemoj se autovati ili to nije prirodno:
“Ukoliko stručno osoblje ne poznaje dovoljno tematiku mentalnog zdravlja LGBTIK+ osoba govorimo o neetičkoj praksi jer ne možemo se baviti pitanjima koja ne poznajemo, a to su osnovna medicinska pitanja koja su jasno definirana Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i koja kažu da neheteronormativna seksualnost i/ili rodni identiteti nisu bolest. Roditelje često prati sram zbog seksualnog i/ili rodnog identiteta djece zbog čega često čujemo pa ne moraju svi da to znaju, što zapravo nije neutralan savjet, to je poruka koja mladim osobama govori da nešto nije u redu s njima i koji su svjesni da ih se roditelji stide. Za roditelje je važno da se uključe u vlastiti psihoterapijski proces kako bi prihvatili različite seksualne i/ili rodne identitete svoje djece. U tome osim terapijskog procesa mnogo pomažu grupe podrške za roditelje.”
Pravna i institucionalna praznina
Kao dio neformalne grupe aktivistkinja i aktivista iz Srbije, gdje Dina danas živi, sprovodi kampanju “Kraj konverzivne”, u sklopu koje distributiraju Zajedničku inicijativu za zvaničnu osudu konverzivnih praksi nad LGBTIK+ osobama u Republici Srbiji. Do sada ju je potpisalo ukupno 159 subjekata, od toga je 132 pojedinca_ke i 27 organizacija i neformalnih grupa.
U okviru kampanje je sprovedeno i Istraživanje o konverzivnim praksama u Srbiji, koje je Dina obradila i pripremila. U istraživanju je učestvovalo 206 ispitanika_ca, od kojih je 77,2% njih doživjelo različite pritiske od strane porodice. Iako istraživanje ima metodološka ograničenja i predstavlja tek prvi korak u mapiranju konverzivnih praksi, Dina identifikuje zabrinjavajuće šablone:
“Konverzivne prakse se dominantno dešavaju unutar porodice, prostora koji bi trebao biti primarni izvor sigurnosti, podrške i emocionalne stabilnosti. Umjesto toga, za veliki broj LGBTIK+ mladih, upravo taj prostor postaje mjesto pritiska, kontrole i psihološkog nasilja. Pritisci se intenziviraju u formativnom periodu adolescencije, u fazi razvoja identiteta, emocionalne stabilnosti i samopoštovanja.”
Također, Dina ukazuje i na to da borba ne bi smjela ostati isključivo na LGBTIK+ zajednici:
“Borba protiv konverzivnih praksi nije pitanje manjinskih prava, već pitanje zaštite ljudskog dostojanstva svih građana_ki.”
U prilog rečenom ide i upozorenje psihoterapeutkinje Ivane da mehanizmi nadzora primjene konverzivnih praksi gotovo i ne postoje:
“Ukoliko se obavljaju u zdravstvenim institucijama, zdravstveno osoblje provodi praksu pod priznatim dijagnozama poput anksioznosti ili depresije, te je teško dokazati što se događa iza zatvorenih vrata ordinacije. Većinom dolaze mlade osobe koje su dovedene od strane roditelja koje u tom trenutku vjeruju zdravstvenom osoblju. Ako govorimo o vjerskim institucijama pokušaj nadzora je još teži budući da su to jako zatvorene zajednice.”
Ipak, Ivana uočava rješenje:
“Važno je vjerovati mladim osobama koje kažu da su imale iskustvo konverzivne prakse i krenuti istraživati u tom smjeru. Preporuka je obučavati profesionalce u oblasti mentalnog zdravlja s etikom i nediskriminirajućom praksom, kako bi bile_i zagovornice_i zdravlja i prava LGBTIK+ osoba. Također, raditi s roditeljima koji žele da im djeca prođu kroz iskustva konverzivne prakse budući da pod pritiskom heteropatrijarhata, smatraju da su im djeca bolesna. Edukacija svih aktera je značajna jer znanje pravi razliku.”
Život nakon konverzivne prakse
Život nakon konverzivne prakse uglavnom je obilježen traumom i procesom ozdravljenja koji traje godinama, a nekad i doživotno. Jer ovim se, kako i Ivana razlaže, ne samo umanjuje dostojanstvo osobe, već i dugotrajno narušava emotivno i mentalno zdravlje:
“Posljedice konverzivnih praksi su dugotrajne, ponekad i doživotne, poput razvoja anksiozno-depresivne simptomatologije, veća stopa suicida osoba koje imaju iskustvo konverzivnih praksi, osjećaj izolacije, samoće, krivice, narušeni porodični odnosi. Psihoterapijski oporavak može se desiti uz psihoterapeutkinje ili psihoterapeute izrazitih etičkih normi i znanja u oblasti svog posla koje uključuju afirmativnu LGBTIK+ praksu. Osoba koja je prošla konverzivnu praksu često treba mnogo vremena da stekne povjerenje u psihoterapijski proces i osobu s kojom radi.”
Dina, svojim iskustvom, potvrđuje navedeno:
“Tada sam bila jako suicidalna, imala sam nekoliko pokušaja suicida. Posljedice traju i danas, skoro deset godina nakon završetka. Živim sa anksioznošću, paničnim napadima i PTSP‑om, direktno zbog torture kroz koju sam prošla. Iscjeljivanje je spor proces, potrebno je vrijeme, bezbijedni ljudi i okruženja koja me ne preispituju već prihvataju. Učim da postavljam granice, da vjerujem sebi i svom tijelu, i da tražim podršku koja je afirmativna, a ne nasilna. Nije linearno, imam regresije, ali danas imam jezik da to imenujem, mrežu koja me drži i plan kako da se nosim sa krizama. Ima dana kada je teško, ali danas znam da imam pravo na život bez nasilja i na to da budem ono što jesam. To je moja najveća pobjeda.”
Kada bi Dina mogla nešto reći svojoj mlađoj sebi, uvjerila bi je da ništa na njoj nije pogrešno, pokvareno, niti treba da se popravi da bi zaslužila da bude voljena i da postoji:
,,Nadam se da će moj glas probiti vrijeme i prostor, da će doći do tebe i zagrliti te kada niko drugi nije. Znam da će pokušati da te ućutkaju, da te uvjere da tvoje postojanje nije prirodno, da tvoje želje, tvoje misli i tvoje srce nisu legitimni. Znam da ćeš sebe sumnjati, mrziti, skrivati… Ali želim da znaš da ćeš preživjeti. Doći će dan kada ćeš opet disati punim plućima. Dan kada ćeš voljeti slobodno, bez srama. Kada ćeš gledati u oči drugima i znati da tvoje postojanje nije samo validno već i dragocjeno. Znam da sad misliš da je kraj. Ali nije. Ti si početak. I tvoje da sebi, jednog dana, postaće tuđe hvala ti.”
Jer kako kaže, život poslije postoji. Težak, krivudav, ali stvaran i moguć.
