Izvor: Crol.hr
Dogodilo vam se da šećete s partnerom držeći se za ruke, a bakica preko puta križa se s gađenjem i ne može gledati prizor od užasa. Vršnjaci u školi te zlostavljaju jer nisi poput njih, govore ti da si “tetkica”, zatim te i fizički napadnu. Vi i partnerica ste pomislile kako je vaša ljubav toliko velika da u njoj može sretno rasti dijete, dok uz klicanje susjeda i prijatelja gore transparenti o dvije mame.
Razmišljate kako, uz toliko mržnje, vaša ljubav ipak nije dovoljna. Svećenik s oltara grmi kako se brakom ne može zvati sve što poželimo, jer nekome može pasti na pamet da sklopi brak sa psom. U suzama shvaćate koliko je velika laž da je roditeljska ljubav bezuvjetna i upravo su vas izbrisali jer ne odgovarate propozicijama natječaja koji su raspisali kad su odlučili imati dijete.
U svim tim situacijama mračna sila je homofobija – osjećaj gađenja, mržnje, neprijateljstva, straha, odbojnosti prema osobama koje su homoseksualne.
Stereotipi kao temelj neprijateljstva
Iako homofobija kao termin potječe iz 1969. godine, o njoj se promišljalo puno ranije. Davne 1890. godine, filozof i psiholog William James je odbojnost prema intimnom odnosu dvije osobe istog spola smatrao instinktivnom. Vjerovao je da je kako je ta odbojnost urođena, dok tolerantnost prema tome treba naučiti. Korak dalje otišao je finski filozof i sociolog Edvard Westermarck 1908. godine, smatrajući averziju i gađenje prema homoseksualnom odnosu normalnom reakcijom svih odraslih osoba čija se seksualnost razvijala u normalnim uvjetima.
Sigmund Freud je 1905. pretpostavio da heteroseksualna spolna orijentacija nije samo rezultat biologije nego i društvenog negativizma prema homoerotizmu. Smatrao je da svi muškarci i žene osjećaju istospolnu privlačnost prema roditelju istog spola te da se ti osjećaji s vremenom utišavaju te u nekim slučajevima utišavanje biva nepotpuno. Mađarski psihoanalitičar Sándor Ferenczi je 1914. godine sugerirao da heteroseksualni muškarci osjećaju odbojnost, neprijateljstvo i gađenje prema homoseksualnima prvenstveno kao reakciju i obranu od privlačnosti koju sami osjećaju prema istom spolu.
Smatrao je kako kontakt s homoseksualnim osobama osvještava potisnute osjećaje i misli te uzrokuje osjećaj anksioznosti kod defenzivnih osoba. Kao posljedica toga, razvijaju se i ispoljavaju negativni stavovi. Profesor Edward Sagarin (koji je pisao pod pseudonimom Donald Webster Cory) je 1951. godine zaključio da je negativan stav prema homoseksualcima suprotnog spola zapravo način odbijanja homoseksualaca kao potencijalnih seksualnih partnera. Psihoterapeut George Weinberg (koji je i skovao pojam “homofobija”) je 1972. smatrao da je pokretač negativizma “programirana” ljudska želja za opstankom i prenošenjem gena.
Kako su homoseksualne osobe često (pogrešno) percipirane kao osobe koje nemaju potomke, Weinberg je zaključio da oni simboliziraju konačnost ljudske populacije i bude podsvjestan strah od smrti. McConahay i Hough su 1976. godine proširili shvaćanje negativnih društvenih stavova prema homoseksualcima smatrajući da potječu od narušavanja društvenih i religijskih vrijednosti i ideologija. Heteroseksualne osobe koje pokazuju neprijateljski stav prema homoseksualnima, također su ideološki orijentirane tradicionalnim obiteljima, seksualnosti i rodnim ulogama te su također sklone predrasudama prema drugim manjinama. I na kraju ovog povijesnog pregleda, američki psihijatar Judd Marmor je 1980. godine tvrdio kako su stereotipi koji prate homoseksualne osobe temelj neprijateljstva prema njima.
Istraživanje koje je pokazalo da homofobe uzbuđuje gej seks
Ti stereotipi uključuju psihičke bolesti, promiskuitet, nesigurnost i zlostavljanje djece, dok lezbijke prati glas da su agresivne i neprijateljski nastrojene prema muškarcima. Marmor je smatrao da su interakcije s homoseksualnim osobama ključne za razbijanje stereotipa. Tako da se još 1983. godine smatralo kako će se odnos prema homoseksualnim osobama u globalu promijeniti kad homoseksualci i lezbijke otkriju svoju seksualnost obitelji i prijateljima te postanu vidljiviji u društvu.
Što mislimo o homofobiji danas? Sistematizirali smo izvore homofobije u nekoliko kategorija. Homofobiju o kojoj su govorili McConahay i Hough nazvali smo institucionaliziranom homofobijom jer se odnosi na učenje različitih religija i na državnu kriminalizaciju i kažnjavanje homoseksualca. Na karti svijeta može se vidjeti da države većeg dijela Afrike i jugoistočne Azije još uvijek kažnjavaju homoseksualne odnose.
Često su takvi državni zakoni uvjetovani religijskim stavovima koji u pravilu ne podržavaju homoseksualnost. Osobnu stigmu i predrasude prema homoseksualnosti nazvali smo internaliziranom homofobijom. Ona se odnosi na osobe koje osjećaju istospolnu privlačnost, bez obzira identificiraju li se kao homoseksualci ili ne. Osobe koje internaliziraju homofobiju osjećaju emocionalni teret, sram, krivnju i neprihvaćanje osjećaja privlačnosti prema istom spolu. Internalizirana homofobija može biti usmjerena i na druge osobe kao rezultat mentalnih sklonosti, predrasuda ali i neprihvaćanja vlastitih istospolnih sklonosti.
Tako je razmišljanja Ferenzcija iz davne 1914. potvrdilo istraživanje provedeno na Sveučilištu u Georgiji koje je uključivalo grupu homofobnih i grupu nehomofobnih heteroseksualnih muškaraca. Ispitanicima je prikazan eksplicitni seksualni videosadržaj koji je prikazivao homoseksualni, lezbijski i heteroseksualni spolni odnos, a mjereno je seksualno uzbuđenje ispitanika. Obje grupe ispitanika su se seksualno uzbudile gledajući heteroseksualni i lezbijski spolni odnos.
Razlika u reakciji ispitanika bila je, pak, značajna prilikom gledanja prizora gej seksa. Homofobni muškarci su se seksualno uzbudili promatrajući spolni odnos dvaju muškaraca, dok nehomofobni muškarci nisu. Tako da je jedan od zaključaka provedene studije kako je homofobija rezultat utišanih seksualnih nagona prema istom spolu.
Iracionalni strahovi
Kulturološka (društvena) homofobija je strah da će neka osoba biti percipirana kao homoseksualna. Ta vrsta homofobije, kakvu su opisalo još Cory i Marmor, osim što služi za izražavanje negativnih osjećaja prema homoseksualcima, istovremeno služi i kao način distanciranja od homoseksualne populacije koja je praćena stereotipima poput manjka muškosti ili manjka ženstvenosti. Uzrokovana je uglavnom društvenim normama koje propisuju što je ispravno, a što nije.
Je li homofobija uopće fobija ili samo predrasuda prema neheteroseksualnoj populaciji? Jednu od aktualnih definicija homofobije dalo je Udruženje američkih psihijatara definirajući je kao iracionalni strah i predrasude prema homoseksualnim osobama. Iracionalni i pretjerani strah je karakteristika svih pravih fobija. Ako patite od neke fobije, osjećate očaj i paniku kada dođete u kontakt s izvorom vašeg straha, istovremeno svjesni besmislenosti tog straha. Kako ste i zašto razvili takav iracionalni strah?
Specifične ili jednostavne fobije najčešće su usmjerene na specifični objekt (pauci, zmije, mali prostori…) i moguće je da ste doživjeli nešto loše što povezujete s izvorom straha. Moguće je i da ste u djetinjstvu doživjeli kako se netko iz obitelji boji nečega, a moguće je da ste i sami zaključili da se nečega treba bojati jer ste to pročitali ili vidjeli na televiziji. Također je moguće da se takvi strahovi nalaze zapisani u našem genomu i da smo naslijedili strahove naših predaka koji su im omogućili preživljavanje, primjerice u okruženju gdje žive otrovne zmije ili pauci.
U tom je smislu je moguće da je homofobna osoba prihvatila strahove bliskih ljudi, ili drugih izvora kojima je izložena (novine, vijesti, vjeroučenje itd.). A također je moguće da je strah zapisan u genomu i baš kako je Weinberg sugerirao, predstavlja iracionalni strah od konačnosti ljudske populacije.
Djeca rasterećena od predrasuda neće postati homofobna
S druge strane, homofobija može biti i osobni ili društveni stav čiji je temelj gađenje, a ne strah. Zbog toga, termin “homofobija” koji je skovao Weinberg u 1960-tim godinama, ne odgovara u potpunosti cijelom spektru emocija, stavova i predrasuda koji su pozadini te netrpeljivosti.
Stoga termin “heteroseksizam” opisuje ideološki sustav koji prezire sve neheteroseksualne odnose i bolje se uklapa s drugim oblicima predrasuda, poput rasizma, antisemitizma, ili seksizma. Također se koristi i dosta široki pojam “seksualne predrasude” koji se odnosi na sve negativne stavove temeljene na seksualnoj orijentaciji bez obzira je li ona homoseksualna, biseksualna ili heteroseksualna. Unatoč širini tog pojma, sa seksualnim predrasudama uglavnom se susreću homoseksualne osobe.
Što možemo napraviti kako bi se homofobija iskorijenila?
Neminovno je da svoja iskustva, strahove i osjećaje prenosimo na djecu, i kao roditelji, bake, djedovi, i kao učitelji/ce, treneri/ce, profesori/ce, i trebamo pokušati tijekom odrastanja zaštititi ih od svih oblika mržnje i predrasuda. Primjerice, slikovnica “Moja dugina obitelj” jedan je vrijedan korak u borbi protiv homofobije i razvijanja tolerantnog društva jer djeca rasterećena od predrasuda neće postati homofobna, a i lakše će voljeti sebe i svoje različitosti.
Homoseksualne osobe same mogu jako puno doprinijeti u borbi protiv homofobije. Ključno je da se ne skrivaju, i unatoč razočaranjima koja ih možda očekuju, bliskim ljudima otkriju svoju seksualnost. Upravo ta vidljivost bitna je za razbijanje stereotipa i društveno prihvaćanje.
Društva su troma i opiru se promjenama, a za neki veći napredak na društvenoj razini potrebne su stotine godine. Ali kao u pjesmi Dobriše Cesarića, “Taj san u slapu da bi mog'o sjati, i moja kaplja pomaže ga tkati”.
