Nedavno sam imala priliku čitati članak u kojem se govori o ljubavnim partnerima, Hugh Nini i Neal Treadwell, koji su, za trideset godina, prikupili više od tri hiljade fotografija iz razdoblja od 1850. do 1950. i objedinili ih u knjigu koja svjedoči o istospolnim ljubavima iz svih krajeva svijeta. Tu knjigu ljubavi iz svih dijelova svijeta, nedavno su objavili, uz riječi da je to njihovo – ljubavno pismo svijetu.
I to zaista jeste jedno od najljepših ljubavnih pisama napisanih i poklonjenih svijetu, a možda ponajprije ljubavno pismo istospolnim ljubavima koje su decenijama morale biti skrivene i nevidljive.
Piše: Nikolina Todorović
Ja sam jedna od onih koja je pisala ljubavna pisma, ali moram priznati da sam imala tu sreću da ih i dobijam. Kada sam upoznala moju prvu djevojku, gotovo svake sedmice od nje sam dobijala pismo, uprkos tome što smo se svakodnevno viđale u školi. U tim pismima nisu stajale samo izjave ljubavi, nego i nešto mnogo kompleksnije. To je bio prostor u koji smo, nas dvije, upisivale naša svakodnevna osjećanja i razmišljanja, tu smo se jedna drugoj otkrivale, objašnjavale… Tu smo govorile o tome šta nas boli. Tu smo, između ostalog, jedna drugoj pisale pjesme, prepisivale citate, slale pismene radove u kojima smo, nerijetko, jedna drugu spominjale.
Ali ljubavna pisma i dalje nisu samo to – razgovori. Ljubavna pisma su i mirisi. I rukopisi preko kojih se prepoznaje sa kojom emocijom i intenzitetom je neka od nas pisala, koliko smo jedna drugu naljutile. Tu smo jedna drugoj ostavljale presovano cvijeće. I prve jesenje listove iz Aleje.
Ipak, najvažnije je to da su ljubavna pisma bila i ostala svjedoci naše ljubavi. Danas se uistinu skoro nikada ne bih sjetila svoje prve djevojke, da povremeno, dok preslažem ormar, ne dođem do skrivene kutije u kojoj su sva ta pisma sačuvana. Za mene je to, osim podsjetnika na našu ljubav, i podsjetnik da to da sam se usudila voljeti ženu i dok sam bila najranjivija, najslabija, maloljetna, nesposobna da se borim sa svijetom i odupirem mišljenjima i očekivanjima.
I danas, kada mi se skupi previše, kada ne mogu govoriti uživo, a ponajmanje ne u telefonsku slušalicu, započnem pisati pismo. Ne samo drugima, nego i sama sebi. Pisanje je oduvijek moj način da se saberem, spasim, izvučem i dignem.
Bilo da je u pitanju očaj ili ljubav – pismo jeste format koji ima svoju posebnu draž, ali i spasonosnu utjehu. Jer te riječi na papiru, napisane olovkom i rukom, podrazumijevaju nešto što tipkanje isključuje – a to je vrijeme posvećeno pisanju. Jer pisanje pisma, bar danas, znači odvajanje vremena. Posvećivanje nečemu. Uranjanje u misli i riječi, a ne izgovaranje misli i riječi.
Pisma su, dakle, mjesta u kojima se ogoljevamo. Zbog toga i jesu, kroz povijest, pisma i dnevnici slavnih ličnosti ono što je privlačilo mnogo pažnje. To je, za nas, čitateljice i čitatelje neozvaničena historija tih ljudi, ono što je ostalo neispisano u njihovim javnim radovima ili angažmanima. Priznajem, ja sam jedna od onih čitateljica koja jako voli čitati pisma, ali i epistolarne romane. Sve ono što ima formu dokumenta, za mene je kao čitateljicu veoma privlačno, a kao spisateljicu jako izazovno.
Kroz povijest književnosti i umjetnosti, naime, gotovo da nema nijednog/nijedne umjetnika/umjetnice koji/koja iza sebe nije ostavio/ostavila pisma koja su, na koncu, objedinjena i objavljena u knjizi. Meni su, na tom tragu, uvijek posebno zanimljiva ljubavna pisma.
Među najpoznatijim homoerotskim ljubavnim pismima, danas su, na primjer, pisma između Vite Sackville-West i Virginia-e Woolf. Korespodencija započinje kada i njihov odnos, sredinom dvadesetih godina, i bila je inspiracija za roman Orlando Virdžinije Vulf. Na spisak homoerotskih ljubavnih pisama, od kojih je većina danas sabrana i objedinjena u knjige, još se ističu pisma između antroploginje Margaret Mead i njene mentorice Ruth Benedict. Potom, pisma i pjesme izmjenjivali su pjesnici Allen Ginsberg i Peter Orlovsky. Zatim, korespodencija između Oscara Wildea i Alfreda Bosie-a Douglasa. Osim toga, neka od najzanimljivijih pisama o kojima su pisma Emily Dickinson upućena Susan Gilbert, te pisma Hermana Melvillea upućena Nathanielu Hawthorneu. O ovim pismima se, naime, već govorilo i potanko pisalo, a ponajviše na stranici Brain Pickings, na kojoj autorica Maria Popova piše tekst pod nazivom Najljepša LGBTI ljubavna pisma u povijesti (The Greatest LGBT Love Letters of All Time).
Međutim, ono što me je u posljednje vrijeme naročito navelo na razmišljanje, jeste pitanje koliko je ljubavnih pisama LGBTI tematike kroz historiju izgubljeno ili, još radikalnije, sakriveno ili popravljano. Da, fenomen, popravljanja i ispravljanja homoerotskih ljubavnih pisama nije nepoznat. Naime, budući da se istospolna ljubav smatra pogrešnom, ne čudi stoga da su mnogi, pa čak i prevoditelji/ice, sebi dali za pravo da mijenjaju rod kojem se određena ličnost obraćala u svojim pismima, te da su nastojali od njegove ili njene ljubavi, napraviti onu pravu – strejt.
Tako se, na primjer, odnedavno počelo pisati i govoriti o pismima koje je poljski kompozitor Frederik Šopen, a koja su, prema riječima novinara Moritz Webera, namjerno pogrešno prevođena kako bi se sakrila kompozitorova seksualna orijentacija. Naime, proučavajući Šopenova pisma, Weber je otkrio da su neki dijelovi pogrešno prevođeni, te da u njima kompozitor, zapravo, izjavljuje ljubav muškarcima. Ono što je posebno uznemirujuće jeste stajalište da su ova pisma namjerno pogrešno prevođena. Time se, a to nije rijetkost, nastoji sakriti i zatajiti istinska ljubavna i životna priča proslavljenog kompozitora. Direktnije govoreći, kao da bi njegova homoseksualnost trebala predstavljati mrlju u njegovom životu, opusu i imenu.
Negdje na početku studija, na jednom od sarajevskih buvljaka, kupila sam knjigu The 50 Greatest Love Letters of All Time, jer sam već nakon površnog listanja sadržaja vidjela da se unutra nalaze i pisma istospolnih ljubavnih parova. Mnogo manje i siromašnije u poređenju na heteroseksualne, ali i činjenica da nisu posve izbačena i protjerana ova pisma, jeste ohrabrujuća i značajna. U toj knjizi, zapravo, nalaze se meni dva najdraža i najzanimljivija homoerotska ljubavna pisma. Prvo je pismo književnika Jacka Kerouac-a upućeno Sebastianu Sampasu, u kojem se Kerouac ogoljeva o tome koliko je zaljubljen, koliko želi da sa njim proputuje cijeli svijet, pa sve do najintimnijih stvari, poput toga koliko mu znače njegovi dodiri… Drugo pismo je pismo književnice Radclyffe Hall upućeno Evguenia-i Souline, koje je zanimljivo po mnogo čemu, a meni najviše po tome jer se književnica potpisuje kao Your John. To je zanimljivo kao još jedno pitanje koje historiju kvir pisama čini vrlo kompliciranom. Većina kvir pisama napisana je sa preskočenim potpisima, iskunutim potpisima, ili iskrivljenim potpisima. Zbog toga jer je historija kvir ljubavnih pisama, zapravo historija ljubavi koja se morala skrivati, tajiti i maskirati.
Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka/bloga isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
