Lajla Kaikčija i Lejla Kalamujić: Voljele bismo da što više bh. publike pogleda “Ugasimo svjetlo”

29. 05. 2022

U susret festivalu Kvirhana na čijem otvaranju, na sceni Pozorišta mladih u Sarajevu, se ove godine prikazuje predstava “Ugasimo svjetlo”, razgovarali smo s autoricom teksta, Lejlom Kalamujić i redateljicom Lajlom Kaikčijom. Čitajte u nastavku o tome šta njih dvije kažu o dosadašnjoj saradnji, samoj predstavi i dosadašnjim te budućim utiscima.

Piše: Matej Vrebac

Foto: Bosansko narodno pozorište Zenica

“Ugasimo svjetlo” je drugi Lejlin dramski tekst koji je Lajla režirala u sklopu Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici. Kako je došlo do suradnje između vas koja skoro već da postaje tradicija stvaranja kvalitetnog umjetničkog sadržaja?

Lejla: Do saradnje je došlo prije nekoliko godina, nakon što je Lajla pročitala moju zbirku priča “Zovite me Esteban”. U to neko vrijeme ja sam pisala dramu “Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu”. S tim prvim komadom sam baš imala sreće. Bio je izabran u uži izbor regionalnog konkursa Hertefact fondacije. Nekako je tekst došao i do Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici. Tadašnji direktor me nazvao i ponudio saradnju. Rekao je da bi Lajla režirala komad i ja sam, naravno, odmah pristala. Duodramu “Ugasimo svjetlo” sam pisala tokom pandemije. Lajla i ja smo ostale u kontaktu, ja sam joj poslala tekst čisto da mi kaže šta misli. To je bio početak koji nas je doveo do druge predstave. 😊

Lajla: „Zovite me Esteban“ sam dobila za rođendan i priče su me oduševile. Lejla kao autorica me “kupila” svojim otvorenim, suptilnim i emotivnim stilom pisanja. Kada sam pročitala „Ljudožderku“, koja se naslanja i na neke priče iz „Estebana“, znala sam odmah da to želim postaviti na scenu i Lejla se s tim složila. Važnost tema o kojima Lejla tako hrabro i iskreno progovara su zaista veliki izazov za uprizorenje, ali i velika odgovornost, jer su i vrlo intimne. „Ugasimo svjetlo“ je bio za mene logičan nastavak naše prethodne saradnje.

Predstava govori o Selmi i Miri, lezbejskom paru i njihovom dugogodišnjem odnosu, dakle tema koju drama obrađuje je poprilično angažiranog karaktera u našem okruženju. Zašto je upravo bitno u pozorištu prikazivati ovakve teme? Gdje tu pozorište pokazuje svoju moć prekidajući tišinu?

Lejla: Iz pozicije autorice teksta, mogu reći da sam napisala tu dramu, jer me u tom pravcu vode teme koje su mi interesantne u književnosti. S jedne strane tu su kvir identiteti, a s druge starost kao tema. Iskreno, pisala sam je naprosto jer je meni to bilo bitno. Jer bih ja voljela gledati u pozorištu više domaćih predstava koje se bave tim temama.

Lajla: Pozorište, iako nema veliki publicitet kao film, je bilo i biće prozor u realnost, ogledalo trenutka, prostor gdje se razbijaju tabui, prostor slobode misli umjetnika i umjetnica te prilika da se o važnim temama progovori javno i da ih se približi običnoj publici. Jako je važno i na koji način se te osjetljive teme prikazuju u teatru kako bi se steklo povjerenje i razumijevanje publike, kao i podizanje njihove svijesti o datoj temi. Lejlin stil pisanja je u mngome doprinio tome, a nadam se i režija pomenutih predstava. O tome govori i sjajna recepcija naše publike.

Osim što je riječ o lezbejskoj ljubavi, treba reći da su Selma i Mira ženski likovi u poznim godinama. “Ugasimo svjetlo” tako paralelno progovara o važnim temama kao što su ljubav, tijela koja stare, bolest i suočavanje sa smrću. Kako je bilo staviti u fokus upravo teme koje su u suprotnost od onoga što nam se svakodnevno nameće: agresivni i konzumeristički vitalizam naspram prirodnog procesa starenja?

Lejla: Da, to je jako važna tema. Mi prečesto stare ljude pogrešno doživljavamo, donekle ih smatramo “bivšim ljudima”. Guramo njihove živote u prošlost, u ono što su nekad bili i doživjeli. Nasuprot tome, meni je jako stalo da shvatim i doživim stare ljude onako kako oni sebe doživljavaju. Dakle, da barem na kratko, progledam njihovim očima.

Lajla: Da, upravo zbog toga i nemamo često priliku gledati predstave koje se bave ovim problemom, nije “ugodno” gledati ostarjela, izmijenjena tijela, koja su daleko od današnjih nametnutih standarda ljepote, pri tome ako još govorimo uz to o teškim oboljenjima, samoći i smrti, nelagoda postaje veće. Homoseksualnost u tom slučaju postaje najmanji problem. 😊 Šalu na stranu, Lejla piše o onome o čemu svi potajno razmišljamo, što svi negdje oko sebe vidimo ili proživljavamo, čega se bojimo, a sa čim se teško suočavamo. Ona nas vrlo suptilno tjera da otvorimo oči i pronađemo ljepotu i u ne tako, naoko, lijepim stvarima. Jer, i to je život.

Sjajne Sabina Kulenović i Faketa Salihbegović-Avdagić dio su glumačke postave ove duodrame, a Sabina Trnka je bila zadužena za scenografiju i kostimografij, dok je Igor Kasapović bio odgovoran za muziku. Kako je tekao umjetnički proces rada na predstavi? Koliko je Lejla kao autorica dramskog predloška učestvovala?

Lejla: Ja sam bila uključena na početku procesa, nakon toga sam se izmakla. Slično je bilo i sa „Ljudožderkom“ i mislim da tako treba. Tekst je jedno, predstava drugo. Ali naravno, kada je proces bio pri kraju Lajla me je pozvala da pogledam i da svi zajednički još jednom porazgovaramo o predstavi.

Lajla: Lejla je autorica za poželjeti. 😊 Žena divno piše, a sa druge strane ima neizmjerno povjerenje u nas koji krojimo njen tekst za scenu. Prvi komad je meni bio mnogo veći izazov i odgovornost jer je autobiografski i vi preuzimate nečiji život u svoje ruke uzimajući pri tome umjetničku slobodu da taj život oslikate na sceni kroz vlastitu viziju. Na moju sreću (uz veliku dozu strepnje) Lejla je to sjajno prihvatila, a ja sam jako ponosna na tu predstavu. „Ugasimo svjetlo“ je bila jednostavnija predstava za postavku, bez mnogo našeg uplitanja u sam tekst i inscenaciju, gdje je najvažnije bilo iskreno ispričati priču.

Skoro da je prošlo već pola godine od prvog igranja predstave na zeničkoj sceni. Kakve su dosadašnje reakcije publike i kritike koje su došle do vas? Koja dosadašnja zapažanja publike su vam važna i interesantna?

Lejla: Do mene lično dolaze samo pozitivne reakcije. Obično to i bude tako, da vam se javljaju samo oni kojima se predstava svidi. 😊

Lajla: Ja sam bila oduševljena reakcijom publike i baš ponosna na našu publiku. Ja nemam društvene mreže, ali ljudi su nekako nalazili i nalaze načina da dođu do mene i iskažu svoje pozitivne emocije. Nakon premijere i prve reprize nikada nisam doživjela tako duge zagrljaje i toliko iskrene i tople riječi za predstavu. Uvijek vam je to drago doživjeti poslije premijere, a u ovom slučaju mrvicu i draže, jer sam svjesna važnosti ove teme u našoj sredini.

Predstava sredinom juna gostuje u Sarajevu u Pozorištu mladih kao dio programa “Kvirhane”, festivala kvir umjetnosti kao prva domaća predstava s kvir elementima na ovom festivalu. Koliko vam to znači? Da li biste voljele da predstava igra u drugim gradovima i imate li planirana gostovanja na nekim drugim scenama van matičnog pozorišta u Zenici?

Lejla: Meni puno znači. Voljela bih da predstava gostuje i u drugim gradovima, ali baš mi je važno da će se naći na ovogodišnjoj Kvirhani.

Lajla: Znači mi naravno zbog svih onih koji se nalaze unutar i oko Kvirhane, ali i svih ostalih koji će imati priliku pogledati predstavu u Sarajevu. 1.7. predstava će gostovati i na tuzlanskoj Kvirhani, a u planu su gostovanja u narednoj sezoni i u Mostaru i Banja Luci. Voljela bih da što više bh. publike vidi ovu predstavu, jer ona je mali, ali važan znak promjena na domaćoj sceni, a nadam se još više, i u glavama ljudi.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!