Danas objavljujemo kolumnu spisateljice Lamije Begagić, najnovije saradnice portala LGBT.ba. Lamija piše o Drugima, Billyju Elliotu, te odgovornostima roditelja, ali i škole, za odgoj djece, ističući da “okruženje djeteta treba biti širom otvoreno polje za osvajanje sloboda”. Uživajte u čitanju!
Piše: Lamija Begagić
U razredu mog sina dogodio se incident. Sin o njemu nije govorio, jedan je od onih koji na svako moje suhoparno “Šta ima u školi?” odgovara još suhoparnijim “Ništa”. Ni tog dana nije bilo ništa. Ništa o čemu bi se pričalo. Na roditeljskom se ipak pričalo. Ključne riječi bile su: nasilje, tuča, psovke, vjera, nacija, vjeronauk, Bog, protjerivanje. Roditelji su se izmirili, a i djeca. Škola je povukla određene disciplinske postupke, vladanja spuštena, sve se zavšilo u duhu mira i tolerancije. Umorna od decenija priča sa istim ključnim riječima, nisam imala ni želje, niti volje, pitati sina za mišljenje o tom konkretnom sukobu nekolicine dječaka koje ionako ne ubraja u red bliskih prijatelja.
Nakon nekoliko dana, pomalo smo, uz kokice i sok, gledajući film o Billyju Elliotu, pričali o Drugima.
Film mu se svidio. Mada ih ne veže isti interes, našao je sličnosti između Billyja i sebe. I sam se bavi sportom – trenira svakodnevno, često ide na turnire, ostvaruje rezultate. Stoni tenis mu je važan dio života i traži od njega mnogo fokusa, posvećenosti, truda. U tom su smislu njegovi dani, njegovo slobodno vrijeme, njegova usmjerenost na cilj – ono što razumije i prepoznaje i u fiktivnom životu naslovnog lika iz filma – dječaka – baletana Billyja Elliota. Nije postavljao previše pitanja o samoj Billyjevoj odluci da umjesto boksa odabere balet. Bio je ravnodušan neko vrijeme, a onda, po onim trenucima kada držite kokicu nadomak usta, a nemate vremena da je u njih ubacite, jer su vam oči širom otvorene, obrve podignute, a usta otvorena za izgovor glasa “O”, shvatila sam da on u sebi navija da Billy uspije, da pravi grimase kada se na ekranu pojavi otac koji ne podržava sinovljevu odluku i da se smješka u kutu usana kada otac, kojem nije lako, jer je ostao bez supruge, Billyjeve majke, i prolazi kroz teško razdoblje, napokon shvati da je dječakov izbor jedini ispravan jer je – njegov vlastiti. Pričala sam mu, uz film, koliko su nam manje napete scene dozvoljavale, o dječaku Hamdiji, zeničkom Billyju, jedinom dječaku polazniku baletne škole, uz sve to, da stigma bude barem dvostruka, još i štićeniku Doma za djecu bez adekvatnog roditeljskog staranja.
– Misliš li da mu se neka djeca rugaju?
– Vjerovatno. – odgovorio je.
Tek tu, na tom jednom mjestu, dotakli smo se priče sa početka ovog teksta. Djeca se za svašta rugaju, rekao je neko od nas dvoje, a on se onda nasmijao i upitao se naglas kako će, zaboga, dječak sa početka naše priče biti Srbin kad je on Sarajlija. Rekao je to uvjeren da je cijela ta priča bila samo jedna velika buka u komunikacijskom kanalu.
U “incidentnim” situacijama poput ove školske, roditelji su zaista živi zid ispred svoje djece – od njih se odbija lopta odgovornosti – podrazumijeva se da su krivi za svaki dječiji ispad i da su u krugu porodice oni ti koji ohrabruju neprihvaćanje Drugih i Drugačijih. To je, dakako, samo pola istine i na taj se način odlično pere odgovornost sa škole i šire društvene zajednice.
Društvo koje se na sva zvona hvali uspjesima inkluzivne nastave, podrazumijevajući da kad govorimo o inkluziji, mislimo isključivo na uključivanje djece sa poteškoćama i izazovima u razvoju, dok s druge strane ne podupire, ne pozdravlja, štaviše, kontinuirano sabotira, svaki oblik uključivanja drugih Drugih, ništa je drugo do zlonamjerno i licemjerno.
Nijedno dijete ne rađa se kao homofob ili šovinista, ali vrlo rano, mnogo ranije od “formativnih” predpubertetskih godina u kojima je trenutno moj sin, prima signale iz društva i rado oponaša, služeći se obrascima igre, mehanizme koje vidi u okruženju. Zato okruženje djeteta treba biti širom otvoreno polje za osvajanje sloboda, a škola mjesto gdje se mora govoriti o istospolnim zajednicama, usvajanju djece u istospolnim ili čak raznospolnim vezama, osobama sa “rodnim dilemama”, homofobiji, jednoroditeljskim obiteljima, djeci razvedenih roditelja, dječacima i djevojčicama, mamama i tatama koji iskaču iz svojih rodnih uloga i inim drugim Drugačijim koji nisu drugačiji samo po osnovu nacije i vjeroispovjesti. Jer dijete radi šta dijete vidi: oko sebe, u knjigama, na televiziji.
U školama dalekih Sjedinjenih Američkih Država godinama već postoje programi Educate and Celebrate gdje se djecu najmlađeg školskog uzrasta, kroz knjige, dramske igre, muziku i ples uči poštivanju najrazličitijih različitosti, s akcentom na LGBT populaciju.
A imamo li zaista mi u našim jezicima prave literature koja bi pokazala djeci sve te različitosti kao nešto što je izbor svakog od nas, to je važno pitanje. O jednoj takvoj knjizi za djecu, objavljenoj u Sarajevu 1983. godine, pisat ćemo sljedećom prilikom.
