Lamija Begagić i Lejla Huremović: Homofobima nećemo dozvoliti da nas vrate u privatnu sferu!

16. 06. 2016

13441684_10209757152791364_325544420_oPrenosimo intervju sa portala voxfeminae.net

Razgovarala: Antonela Marušić

Sarajevske aktivistkinje i aktivisti bili su među prvima iz regije koji su organizirali akciju podrške i sućuti žrtvama krvavog, homofobnog napada u Orlandu na Floridi, koji ovih dana potresa cijeli svijet, ali i LGBT zajednicu.

Zato smo organizatoricama ovog skupa Lejlom Huremović i Lamijom Begagić popričali o akciji koju su izvele jučer ispred sarajevskog Historijskog muzeja, te homofobiji u BiH, ali i cijelog regiji.

Kako ste se osjećale kad ste čule vijesti iz Orlanda? LGBT populacija u Sarajevu i BiH dobro pamti homofobne napade u Art kinu Kriterion ove i 2014. godine…

Lamija: Ma čuj, nismo više ni dovoljno mlade, ni naivne, da bismo mogle vjerovati kako je sad s borbom gotovo i kako se takvo strašno nasilje nama (ili bilo kome) više ne može desiti. Može se očito desiti uvijek i svuda, pa, eto, i u zemlji koja je načelno u mnogim slobodama otišla daleko od nas, ali u kojoj se, s druge strane, svako malo čuje o otvorenoj diskriminaciji koja prolazi kroz zakon kao što je bio nedavni slučaj sa Sjevernom Karolinom.

Ipak, uz tu stalnu spremnost na loše vijesti, ja jesam bila zatečena i jesam pomislila ono famozno: ‘Dokle više?’. Naročito što su vijesti o ovom zločinu došle samo nekoliko dana nakon šarenih fotografija sa Zagreb Pridea, Pridea kojeg smo i mi odavde pratili više nego ijedan prije, zato što se dešavao u prilično šizofrenim društvenim okolnostima i što je uspio, uz nekoliko odlično organizovanih prosvjeda koji su mu prethodili, iznijeti jasne političke poruke i reći ne svakom obliku fašizma, diskriminacije i isključivanja. Zato me vijest o zločinu u Orlandu zaista prenula iz neke, očito nerealne, uljuljkanosti.

Što se tiče homofobnih napada u Sarajevu, naravno da ih dobro pamtimo, a društvo čini sve da nas na homofobiju na dnevnoj bazi podsjeti. U Kriterionu se jedan napad dogodio za vrijeme festivala ‘Merlinka’, drugi se desio ‘ničim izazvan’ kada je grupica mladića ušla u klub i nasumice počela razbijati i uzvikivati homofobne poruke. Niko, srećom, nije ozbiljnije ozlijeđen. Dobra stvar koja je uslijedila nakon tih napada jeste da su se, zaista, stotine ljudi okupile da napade osude, našao se tu i ministar pravde, izuzetno loš govornik, ali ipak jedini, uz predstavnike Naše stranke, koji je došao da o tom problemu kojeg kao društvo imamo govori kao predstavnik institucije.

No, ono sa čim BiH ima problem, nije samo bacanje pepeljara po LGBT friendly barovima, nije samo hrabrost pred tastaturama koja ujedini Srbe, Hrvate i Bošnjake sekundu nakon što mediji objave bilo koju LGBT vijest, već je to što je, mada je zakonski kažnjiva, homofobija ipak hobotnica koja krake bestidno širi u svim sferama, pa imate slučaj da čelni čovjek studentskog parlamenta, studentske organizacije pri najstarijem univerzitetu u zemlji koji zastupa i Lejlu, i mene, i sve studentice_e sarajevskog univerziteta, ima otvorene srednjovjekovne homofobne stavove, a bez obzira na prilično disperzirane reakcije studentskih asocijacija i organizacija civilnog društva, niko od akademske zajednice ne vidi u tome nikakav problem, jer je homofobne ispade isti imao kao ‘privatna osoba’, a ne kao predsjednik organizacije. No, da ne dam Harisu Zahiragiću tu privilegiju da završi ovaj traktat, moram ipak spomenuti sve jaču kritičnu masu mladih LGBT aktivistkinja_a, generacije devedesetih, koji će borbu, sigurna sam, izvući do kraja, do konačnog Prajda, i dalje.

Lejla: Vijest me dočekala na putu i nisam je uopšte registrovala kako treba, sve dok nisam bila u busu, vraćajući se nazad sa Prajda iz Zagreba, i dok smo pravili pauzu u Slavonskom Brodu, gdje sam otišla u wc, u jednu od kafana koje se nalaze na stanici. Kako sam ušla u kafanu, jedan mladić je sjedio za šankom a konobar je bio sa druge strane. Mladić je konobaru čitao vijest sa telefona rekavši mu da je bio teroristički napad u gej klubu u Americi. Konobar se baš grohotom nasmijao, a mene je zaista prošla jeza. Ostala sam poprilično skamenjena gledajući ga kako reaguje na ubistvo 50 ljudi. Nažalost, nije da nisam mogla da povjerujem, samo sam ponovo dobila šamar u koliko homofobičnom društvu živimo. Jako me je to i rastužilo i naljutilo.

Da, vrlo dobro pamtim svaki napad koji se desio u Sarajevu, i ne samo u Sarajevu, nego i u Banja Luci i Prijedoru i drugim gradovima BiH. Ali svakako i sve komentare koje mogu da čujem ili pročitam na portalima, koji su čisti govor mržnje, poziv na smrt… Ono što mogu reći jeste da neću okretati glavu nad svim nasiljem koje se dešava, već ću zajedno sa prijateljima i prijateljicama, aktivistima i aktivistkinjama pokušati učiniti nešto što može doprinijeti promjeni, bar maloj promjeni.

13453490_10209757376516957_1703169983_oAmerika je velika, Bosna i Hercegovina naspram nje mala i globalno neutjecajna. Kako se učinkovito boriti protiv agresivnih, brutalnih i homofobnih grupacija i pojedinaca? Jesu li zaštita policije i zakonske legislative dovoljne? Treba li iznaći i druge načine otpora, obrane, i koje?

Lamija: Pa, moj je prijedlog da se, američka LGBT zajednica, kad im već ustav garantuje to sveto pravo, naoruža do zuba, a da LGBT populacija Bosne i Hercegovine zahtijeva treći entitet ili barem drugi distrikt, sve u skladu sa šizofrenim uređenjima u kojima i jedni i drugi žive. Šalu na stranu, naravno da je teško porediti SAD i BiH, no mehanizmi zaštite, naravno, svugdje moraju biti isti: ljudska prava mora da garantuje zakon. Recept jeste gotovo naivno jednostavan, ali od njega se ne smije odstupiti: zakon mora na najvišoj instanci, saveznoj u SAD, državnoj u BiH (a ne entitetskoj ili kantonalnoj!) garantovati prava LGBT osoba, kategorizirati napad na njih kao zločin iz mržnje i procesuirati ga. To je baza, a razumijem Tvoju potrebu da pitaš da li je dovoljna. Nije, naravno, ako je ne prati šira društvena akcija koja mobilizira prije svega školu i obrazovni sistem, a onda medije i sve ostalo. Ja sam već malo umorna, ali ne odustajem od ponavljanja uvijek iste priče koja je ideja vodilja i svega onog što radimo u Školegijumu, magazinu za pravednije obrazovanje – onog trena kad školstvo prestane biti glavni ideološki aparat i kad počnemo obrazovati za pravednije društvo, kad oslobodimo nastavu velike funkcije pravljenja čistih predstavnika svoje vjere, nacije i orijentacije, onda smo tek očistili prostor za daljnju borbu.

Lejla: Lamija je rekla gotovo sve. Ja mogu dodati da se država zaista mora početi aktivno baviti problemom nasilja i diskriminacije. Krajnje je vrijeme da političke partije, ali i pojedinačno političari i političarke, zauzmu stav i izađu iz mraka šutnje. Užasno je da niko ne smije da da izjavu vezanu za prava LGBTI osoba. Naravno čast izuzecima, koje možemo nabrojati na prste jedne ruke. Nažalost, upravo ta situacija nam govori koliko je i u vladajućim strukturama prisutna homofobija i da još mnogo treba raditi da bismo ih osvijestili i edukovali. A pored mijenjanja obrazovnog sistema, jako je bitno ne posustati kada se nasilje dešava, ne povući se, već hrabro stati i reći da je nasilje nedopustivo.

13461143_10209757157511482_647198628_oTko su ljudi koji su danas u Sarajevu izašli da bi odali počast ubijenima u Clubu Pulse? Na fotografijama sam primijetila da su to mahom bile žene i djevojke, gdje su muškarci?

Lamija: Ma tu su i drugari, nisu same drugarice, mada, načelno, dobro si primijetila, na barikadama su žene po pravilu brojnije. Nezgodno je sada upadati u generalizacije pa reći da su hrabrije ili fokusiranije ili šta već, no, kad bismo imali vremena i prostora analizirati zašto je to tako i zašto se lezbijke u pravilu lakše odluče outovati od gejeva, došli bismo uvijek do suštine svakog patrijarhalnog heteronormativnog društva koje ženu uvijek podrazumijeva i stavlja u posjed muškarcu. Zadojeno tim otrovnim mlijekom, društvo tako percipira i homoseksualnu ženu, nije mi u posjedu, ali je tu da, u odnosu s drugom ženom, zadovolji moju fantaziju, pa ću njihov čin tolerisati, dočim muškarcu koji je na braniku patrijarhata, neću nikada dozvoliti da ga ugrozi iznutra.

Lejla: Generalno su žene prisutnije na protestima, bar sam to ja mogla primijetiti. Iako bih se složila sa Lamijom, ne možemo generalizirati pa reći da su hrabrije ili šta već, ali da, definitivno ima veze sa patrijarhalnim heteronormativnim društvom. S druge strane, činjenica je da su gej muškarci, kao i trans žene, puno više izloženiji nasilju, pa je moguće da se zato lezbejke više odvaže biti aut. Ali da, trebalo bi naći prostora pa to više analizirati.

Što poručiti onima (na svim meridijanima) koji nas (LGBTIQ osobe) nasiljem i osudom žele vratiti u privatnu sferu?

Lamija: Kao što se vidi iz odgovora na prethodna pitanja, nisam baš dobra u sažetim, kratkim i jasnim porukama, ja to radije opričavam, kako se u BiH kaže, ‘od Kulina bana, pa do naših dana.’

Ne bih im poručila ništa, jer oni ne slušaju. Šta god vi homofobu i nasilniku ovdje rekli, koliko god dobru poruku složili, on će nakon treće replike izvući Boga, ramazan, ustaše, četnike, islamofobiju, djecu Palestine i Soroša. A sličan je arsenal vjerovatno i kod ovih s drugih meridijana i paralela.

Lejla: Dijelim mišljenje sa Lamijom, i dodala bih da nas neće vratiti u privatnu sferu. Nećemo dozvoliti, svaki dan ćemo da se borimo.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!