Piše Lamija Begagić
U pradavnom, ali antologijskom skeču Nadrealista, postoji epizoda u kojoj zabrinuti gledatelj biva zgrožen TV nastupom uglednog profesora koji govori akademskim jezikom i prikladno se izražava, pa u jednom trenutku svog ostrašćenog (pri)govora kaže: Ja sam mor'o djecu u drugu sobu odvest!
Varijacije na ovu rečenicu izgovaramo, slušamo i čitamo u javnom prostoru u posljednjih dvadesetak godina u raznim prilikama i različitim povodima. Puna su nam usta djece koju odvodimo u druge sobe, u kolonama, kao pred zid, spašavajući ih, nevine, od krvoločnih pasa, miješanih brakova, bezbožnika i ateista, pedera i lezbejki… Djecu će kao džokere iz rukava izvlačiti i neroditelji, mladići i djevojke još zeleni, nerijetko još tek đaci i studenti, uzimat će u usta te nerođene potomke svoje kojima će morati objašnjavati drugačijost i neprestano ih sklanjati pred svim tim opasnostima sekularnog, polietničkog društva. Isto će to društvo, premda u praksi ne postoji, širiti svoje bezbrojne pipke neprestano dirajući baš u njihovu djecu, uvijek i samo u djecu, malu, veliku, rođenu i nerođenu.
Komentirajući bilo koji random internetski napis, anonimni ili facebook komentator neminovno će se smjestiti negdje na uzanom polju između ove dvije replike: Sve je to uredu, ali zar moja djeca moraju to gledati i Jasno je to meni, ali kako da objasnim djeci…
Kako objasniti djeci?
Kako objasniti djeci nije nimalo bezazleno pitanje. Da nije zlonamjerno, na njega bi se komentatorima moglo odgovoriti na razne načine. Kako objasniti djeci zapravo je temeljno pitanje roditeljstva i bio bi osnovni nastavni cilj i ishod kojem bi težila svaka ozbiljna škola za roditelje. Takve škole, nažalost, ne postoje, ali objasniti djeci određene fenomene ipak naučimo, što slijedeći intuiciju, što inercijom preuzimajući obrasce onih koji su nas odgajali, što (doista dosta rijetko) čitajući i educirajući se o pedagogiji i(li) razvojnoj psihologiji. U mnogim se situacijama valja dovijati, ponegdje treba fakciju mijenjati fikcijom, ponegdje istinu prešutjeti, a negdje je malo ušminkati, za nježne dječije oči. Roditelj u svakodnevnom poslu tumačenja svijeta djetetu mora stalno biti i reditelj, i pisac, i glumac, a povremeno i stand up komičar, klaun i dvorska luda.
Privatno, javno i dječije bolesti
Zamislimo, zato, za potrebe ovog teksta, jednog prosječnog roditelja dok s djetetom šeta gradom, jednog sasvim običnog proljetnog dana. Zamislimo, za potrebe ovog teksta, da su to, neki otac i neka kćerka predškolskog uzrasta (raznorodno i zgodno!). Dan može biti naprimjer subota, a grad neka bude, ni manje ni više, nego glavni!
Kvart može biti prigradski, iz njega kreće vožnja ka centru, jer u centru je život, a u centru metropole sve buja od života i od prilika da djeci tumačimo svijet koji nas okružuje. Vozit ćemo se autobusom, za potrebe ovog teksta, onim kojeg i mimo teksta kolokvijalno zovemo komercijala, jer u njemu ne važe mjesečne grasove karte, već se kupuju kod vozača ili u ovom slučaju kod kondukterke. Autobus je čist i uredan, tata se spaja na wifi i stavlja selfi na fejs, s potpisom: Nas dvoje pošli u život! Pršte prvi lajkovi, dok kćerkica fascinirano gleda u monitor ispred sebe i prati koliko je još stotina metara do naredne stanice i kako se ona zove.
Next stop Dom zdravlja, kaže teta iz zvučnika, i ona ozareno pogleda udesno. Prepoznaje ambulantu, prostranu i uklopljenu u zelenilo, u cijelo polje maslačaka.
- Tata, ovdje sam primila bocu, pa smo poslije išli na ćevape! – viče, glasno kako to djeca u javnom prijevozu redovito čine kao da ih ti zatvoreni pokretni prostori dodatno motiviraju da se nadglasavaju s bukom motora ili kloparanjem vozila po šinama.
- Jesi, baš tu – kaže tata, nakon što skloni kažiprst s usana kojim ju je utišavao.
Onda pogleda još jednom, šest lajkova i jedno srce, za njega i glasnu potomčicu. Nije loše. Brzi su lajkači na ovo sunčano popdne i brza je i komercijala i ni ne stigne spomenuti joj da u tom Domu zdravlja uskoro neće biti njene predškolske ambulante, one poznate, odmah lijevo s vrata, u koju nikad nije ulazila s pjesmom (a ko bi?) ali bi je bar smirivali šareni plakati po zidovima i djevojčice i dječaci njenih godina koji bi ulazili noseći plišane žirafe ili gumene figurice iz aktuelnog crtića za kojim su svi poludjeli. I dok bi razgledali ko ima Čejsa, a ko Skaj, čekanje bi prolazilo brže. Uskoro će ukinuti predškolsku ambulantu. I onu školsku s desne strane kamo je znala sa starijim bratom. I zubaricu, onu na dnu hodnika, koja dijeli diplome za hrabrost. Svi će se sada liječiti skupa, djeca sa starijima, tako bar kažu, ni studenti neće više imati svoju ambulantu. Ako je dobro shvatio. Ali kako to da objasni djetetu? Kako objasniti djeci uštede u zdravstvu, kako objasniti da u privatnim ambulantama nema redova i mrkih pogleda, kako objasniti djeci neovjerene knjižice i neuplaćene doprinose?
Srećom, djeca su takva, pažnja im je rasuta, začas će s ambulante skrenuti na nešto drugo, nešto što može objasniti. Recimo, parkić, lako je objasniti parkić.
- Vidi, parkić, baš je lijep i nov!
- Bile smo jednom tu, Hana, Sara i ja. Igrale se rođendana. Ja bih slavila rođendan u parku!
- Ne možeš slavit rođendan u parku!
- Što?
- Pa zato što je park svačiji i svi imaju pravo ući, a ne samo djeca koju si ti pozvala.
- Pa nek uđu.
- Pa ne mogu, glupo je.
- Pa kako mogu u igraonicama?
- Mogu li?
- Mogu ako je otvoreni rođendan. Taj je, mama kaže, jeftiniji. Ako hoćeš da ne ulaze druga djeca, moraš platit više. Nisi to znao?
Tata poginje glavu, spas opet traži u svjetlu ekrana, prespaja se na wifi, veza puca, ali je ima, odličan je ovaj novi bus. Sad će next stop, nešto da joj zaokupi pažnju da joj ne objašnjava. Jer kako objasniti djeci javno dobro i privatnu svojinu? Kako objasniti djeci divlji kapitalizam? Kako objasniti djeci klasne razlike? Kako privilegije? Kako djecu koja će u igraonice dolaziti samo kad ih druga djeca pozovu na vlastite rođendane?
Narodna svadba
Misli o rođendanu u parku (srećom, rođena je koncem juna) djevojčicu uljuljkavaju u sladak san. Autobus se ljuljuška poput kolijevke i ona se prene tek kad zastane na semaforu baš, u trenutku kad se sa obližnje nedavno izgrađene džamije začuje ezan. Promeškolji se i po inerciji stavi dlanove na uši, a potom nastavi da spava. Tata se namršti, ali ona jednako slatko spava, dlan je sad stavila pod obraz i naslonila se na prozor. Kasno je da joj kaže kako njena reakcija nije bila primjerena mada je ezan zaista bio znatno glasniji no onaj sa dobrinjskih džamija uz koje raste. Lako je djeci objasniti ezan, lako Boga, lako vjeru, lako obrezivanje, lako nejedenje i nepijenje do sumraka iako je plus trideset i koliko, lako je. Pravo na vjerske slobode. Tolerancija. Pravo na različitost. Šteta što spava, ovo je prva stvar na njihovoj današnjoj avanturi koju je djeci lako objasniti, a on ju je propustio. Okreće se još jednom oko sebe. Niko nije vidio. Djevojčica spava. Uzima telefon i broji lajkove dok autobus lagano uklizava na posljednju stanicu, onu preko puta Vijećnice. Budi je i izlaze iz vozila.
Dok tata smišlja da li pita ili ćevapi, djevojčica pogled usmjerava na drugu stranu i sriče slova sa velikog transparenta zavezanog za stubove Vijećnice: N – A – R – O – D – N – A…
- Tata, šta ono tamo piše?
- Narodna čitaona.
- Šta to znači?
- Ne znam. Vijećnica je nekad bila biblioteka. Nešto vezano za to.
- Biblioteka?! Vauu, u cijeloj zgradi bile knjige?
- A šta je sad?
- Tu su neke kancelarije za sastanke gradskih vlasti.
- I može se posjetiti, kao muzej.
Djevojčica se mršti, a onda se zagleda u dugačku bijelu haljinu koja se vuče za mladenkom dok korača pročeljem Vijećnice i čeka fotografa da uhvati najljepši kadar. Zamišljeno gleda u daljinu, u Bentbašu, a djevojčica u nju. Tata odahne, bar neko vrijeme djevojčica će, misli, fascinirano gledati u haljinu, i neće joj morati objašnjavati ono što ne zna. Kako djeci objasniti da u Vijećnicu ne mogu jer su karte skupe i plaćaju se, otkad se obnovila. Ako ubrzo prestane gledati haljinu, misli, pričat će joj da knjige više nisu u Vijećnici jer su izgorile u ratu, to zna kako će. Lako je djeci objasniti rat i agresiju, i granate koje su padale po nama i palile naše knjige i naše spomenike kulture. Kako objasniti da ti spomenici kulture danas služe za slikanje svadbi, baš kao rođendani u igraonicama, ako dovoljno platiš, zatvorit će i cijelu zgradu od neželjenih gostiju i ovih koji bi unutra da uđu besplatno i čitaju po hodnicima. Od njih naročito.
- Idemo na pitu?
- A šta ona curica tamo čita?
- Ne znam, ne vidim dobro.
- Neku veliku knjigu o životinjama! Što sjedi na stepenicama?
- Ne znam. Al ne bi smjela.
- Da, prehladit će se.
Dobro je, prošlo je. Tata je već umoran, djevojčica gladna, sjedaju u najbližu buregdžinicu i dave se sirnicom. Na uličnom štandu potom kupuju gumenu figuricu, Everest, mali sibirski haski iz crtića, samo ta joj je falila. Djevojčica je stišće u znojnom dlanu, sretna je. Šetaju centrom.
Turistima i ekipi koja subotom iz predgrađa s porodicama siđe do stare gradske jezgre, pomišlja tata u naletu kreativnosti, valjalo bi dijeliti posebne gradske mape: Kako zaobići mjesta na kojima se protestuje kako bi vaša šetnja prošla mirno i neometano?. Ove subote imaju sreće. Nakon Vijećnice, siguran je, neće više biti smetnji na putu. Njihova je trasa ravna, šetat će kroz centar do Skenderije. Neće se penjati Alipašinom ulicom, zaobit će one radnice neke fabrike, čini mu se Borac Travnik ili neki drugi Borac, neke žene koje nisu dobile ko zna koliko doprinosa i ne mogu se penzionisati, mada su u penziji. Boji se da to ne može objasniti ni sebi, kamoli djeci. Neće ići ni uz Dalmatinsku, neće proći kraj škole Silvije Strahimir Kranjčević koju žele iseliti, neće morati trikovima iz rukava preduhitriti djevojčicina pitanja o tome gdje će ta djeca u školu i kako može škola da se ne isplati i zar nema na nekim selima i otocima (gledala je baš nedavno neki prilog na TV-u) u kojima škole imaju samo pet đaka, pa rade, dolazi im gradska učiteljica svaki dan!
Crvena pištaljka
Djevojčici popušta pažnja usmjerena na novu igračkicu tek negdje blizu Skenderije, samo malo prije nego će sjesti na trolu. Pogled zadržava na grupi ljudi okupljenih u prekrasnoj zelenoj oazi u sred grada, u parkiću iza Predsjedništva a preko puta neke važne zgrade, ne zna više otac iz naše priče da li je to vlada Kantona ili Federacije ili samo općina Centar, zna tek da nešto je važno i uvijek okruženo bijesnim i policijskim vozilima.
- Idemo, tata, brzo, dooođi! – govori djevojčica i tatu iznenadi taj nagli prekid njihove mirne šetnje osunčanim gradom.
- Hej, polako! Gdje ćemo?
- Pa ovdje, vidi, imaju pištaljke! Šarene! Hoću crvenu!
Ne znajući kako, otac se nađe među okupljenim, uglavnom mladim ljudima. Neki su došli s biciklima, neki su poveli pse. Djevojčica je dobila rozu pištaljku, ali ona ne voli rozu boju i odlazi do djevojke u fluorescentnom prsluku, sve vukući oca za rukav.
- Ja bih crvenu! – govori nimalo stidljivo.
Djevojka joj daje nekoliko, raznih boja, među njima i crvenu i ona opet namješta onaj osmijeh, kao maločas kad je zaradila Everest.
- Tata, čitaj mi šta piše na ovim kartonima.
Tata je već umoran i nije siguran kako se našao u ovom krugu.
- Umoran sam, ljubavi, idi beri maslačke. – govori i traži način da se izvuče iz grupe, shvatio je sad da se radi o protestima gay ljudi.
Nakon ovakvog dana nema šanse da je spreman djetetu objasniti ljubav.
Umjesto da bere maslačke, djevojčica zastaje kraj zastave i provjerava vlastito znanje engleskog: red… orindž… jelou… grrrin…
- Tata, koja država ima ovako superšarenu zastavu?
Tata sliježe ramenima i da bi izbjegao odgovor jako puhne u pištaljku. Djevojčica se nasmije i puhne u svoju. Nadglasavaju jedno drugo i smješkaju se. A onda tata primjeti da im se približavaju kamere televizijskih ekipa i krene ka izlazu. Djevojčica negoduje. Tata primjećuje da se i djevojka pokraj njih lagano uznemirila. Razmišlja o tome kako se sigurno krije od roditelja, jer roditeljima je, teže nego djeci, teško objasniti vlastite izbore.
- Uh, dobro je – čuje kako se djevojka obraća nekom pokraj sebe – Stigoh ugasit cigaru, prije nego oni okresnuše kameru. Ne zna mi mati da pušim.
Izlaze iz kruga. Djevojčica pišti cijelim putem do mosta. Tata svoju gura duboko u džep i uši štiti dlanovima, kao njegova kćerkica u busu, prenuta iz sna.
Sto hiljada peršuna
Na kraju pomenutog skeča Nadrealista s TV gostovanjem prof. Miljenka Popovića, i voditelj i kompletna ekipa snimatelja i montažera jedva čekaju da gost opsuje. Dok nabraja kako im je dosta svega i da svi idu u sto, u hiljadu, u sto hiljada, ekipa ozareno iščekuje tu neprimjerenu, a u kontekstu paytonovskog skeča zapravo jedinu primjerenu riječ – psovku. Profesor je, dakako, ne izgovara već je zamjenjuje eufemizmom peršun. Svi odmahuju, dižu ruke i od emisije, i od gosta, dok se on, do u beskraj, izvinjava.
Djeca napokon mogu izaći iz sigurnosti sobe i puhati u pištaljke. Utišat će ih roditelji tek kad upale Dnevnik. U druge ih sobe ne moraju slati. Nema straha: rat, vjera i domovina sigurne su dnevničke teme na koje svi odavno imaju odgovore. Odslušat ćemo ih krajičkom uha, čekajući da prođu, pa opet radosno zapištati, u prazno.
