Lamija Begagić, spisateljica: Svi naši aktivizmi mogu se voditi i u književnosti

Piše: Tamara Zablocki

Knjigom „Bolji mi“, koja je nedavno objavljena u izdanju beogradske Fabrike knjiga, Lamija Begagić se vraća formi po kojoj je najbolje poznajemo, kratkoj priči. Istovremeno, ni njenom prethodnom uratku i prvom romanu „U zoni“ ne ide nimalo loše, te ga odnedavno na svom jeziku mogu čitati slovenačke čitateljke i čitaoci. Osim što je majstorica kratke priče, za ovdašnju književnu scenu ova je spisateljica važan glas i kao jedna od najizrazitijih predstavnica LGBTIQ književnosti, o čemu svjedoče i dvije spomenute knjige. S Lamijom razgovaramo u vanrednim okolnostima, okolnostima samoizolacije i policijskog sata, posvećujući se temama aktivizma u književnosti, nasušnog optimizma i boljih svjetova koji su, baš kao i bolji mi, makar u književnosti sasvim mogući.

Osim spomenutih, Begagić iza sebe ima još i zbirke priča „Godišnjica mature“ i „Jednosmjerno“, a kad ne radi na rukopisima piše i za magazin za pravednije obrazovanje „Školegijum“, medije posvećene diskriminisanim i marginalizovanim društvenim skupinama Diskriminacija.ba i lgbti.ba, te je urednica i pokretačica magazina za predškolce i prvačiće „Kolibrić“. Prije nekoliko godina, u saradnji s Marinom Veličković, potpisala je i važan priručnik „Furam feminizam“ koji osnovnoškolkama (i osnovnoškolcima!) približava ljudska prava žena na njima prijemčiv način.

Kao i u svemu što radi, Begagić je u svojoj novoj zbirci priča beskompromisno angažovana autorica koja se posvećuje aktuelnim društvenim i bezvremenim književnim temama: migracijama u potrazi za boljim životom, borbi protiv seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, važnosti nježnosti kojom možemo i trebamo prihvatiti i sebe i druge, podršci koju LGBTIQ osobe bezrezervno trebaju u porodici i izvan nje, slobodi, ljubavi, roditeljstvu, sa svim njihovim potresima i traumama koje ostavljaju.

Razgovor počinjemo od forme kratke priče kojoj je većinu svog spisateljskog vijeka odana, a koja se u izdavačkom svijetu još uvijek ne cijeni koliko raspojasanija forma romana, premda je na našem govornom području sve više autorica i autora čije kratke priče postižu istinsku slavu, doživljavajući uprizorenja u teatru, poput zbirke makedonske kratkopričašice Rumene Bužarovske „Moj muž“, te ulazeći u najuži krug izbora za važne književne nagrade rame u rame s romanima, poput zbirke „Poštovani kukci“ hrvatske spisateljice Maše Kolanović.

Svojom novom knjigom „Bolji mi“ se nakon romana „U zoni“ vraćaš svom prirodnom habitatu među formama, kratkoj priči. Da li si, u slučaju „Zone“, osjećala određeni pritisak da napišeš roman, jer je roman u izdavaštvu, za razliku od poezije i kratke priče, još uvijek na najvećoj cijeni? Po čemu se iskustva pisanja romana i kratke priče razlikuju? Kako si doživjela povratak kraćoj formi?

Ja, zapravo, nisam nikad ni napuštala to stanište: i „Zona“ se razvila iz jedne duže priče koja je, na kraju, objavljena i u zbirci „Bolji mi“. Osjetila sam, samo, u jednom trenutku, kako su mi se svidjele te junakinje, kako su potentne i one i njihova iskustva, i kako mi je prosto žao da ih zatvorim u taj kratki rez koji su ispričale. I onda sam ih, malo pomalo, punila iskustvima i u njih dvije, i sav prostor između njih dvije, istresla i dobar dio vlastite traume, vlastitog suočavanja s prošlošću, kolektivnom krivicom i zločinima nad srpskim stanovništvom u rodnoj mi Zenici za koje nikad niko nije odgovorao – što je tabu tema koju se, osim sjajnog kolege Selvedina Avdića, malo ko da usudio zagrebati.

Iskustvo pisanja romana u tom smislu za mene je bio zabavan proces, jer sam se zaista osjećala kao da svaki dan završavam po jednu kratku priču, a ona ipak sutradan opet nije završena. Čudno, ali meni je proces kreiranja zbirke i stvaranja romana bio dosta sličan, gotovo identičan. Roman se razvijao iz priče i ja dugo i nisam vjerovala da je on zaista roman. Stoga, nije bilo pritiska, nije bilo plana, nije bilo ničega, tek niz priča koje su se, gotovo same, slagale u manje ili veće cjeline.

Bez obzira na sličnost u iskustvu pisanja ove dvije forme, ja, ipak, i dalje, smatram formu kratke priče svojom voljenom formom, i kao čitateljka, i kao autorka, i naravno da se u tom smislu silno radujem svakom novom pripovjedačkom glasu.

‘Književnost je nevjerovatno inkluzivna platforma’

„U zoni“ je nedavno izašao u prevodu na slovenački jezik, što je pohvala sama po sebi jer ne naiđe tako mnogo knjiga s našeg književnog tržišta na prođu na malom

i zatvorenom slovenačkom. Desilo se to zahvaljujući organizaciji posvećenoj neprofitnoj kulturi i umjetnosti ŠKUC, na čijem si festivalu LGBT književnosti nedavno učestvovala. Zašto „U zoni“ dobro korespondira s čitateljkama i čitaocima i izvan naših lokalnih prilika?

„U zoni“ je roman o odrastanju, sportu, ratu, poraću, tranziciji, egzilu, ali i istospolnoj ljubavi dvije djevojke. Ovo posljednje je, istini za volju, bila ulaznica da taj roman bude tako promptno preveden na slovenački jezik, budući da ova mala zemlja ima izuzetno snažnu i važnu izdavačku scenu namijenjenu LGBTIQ književnosti. Dvije edicije izdavačkog pogona ljubljanskog ŠKUC-a (Vizibilija i Lambda) izdaju na desetine naslova godišnje, a mnogi su od njih prevodni. „Zona“ se tako, angažmanom i zalaganjem Brane Mozetiča i ostale ekipe iz ŠKUC-a, našla među probranima i nadam se da tamo već ima svoje čitateljke i čitatelje.

Na našem je književnom polju LGBTIQ književnost, kojoj pripada i „Bolji mi“, još uvijek svojevrstan prostor margine, ali se ti njime suvereno krećeš. Koliki je prostor u književnosti za društveni aktivizam kad su u pitanju prava LGBTIQ osoba i zašto je tebi važno da taj prostor koristiš?

Ljepota književnosti je da je ona svevremena i nevjerovatno inkluzivna platforma i da ne postoji polje života kojem književnost ne može biti prirodno stanište. Svi naši aktivizmi i sve naše akcije mogu se, kao i drugdje, voditi i u našoj poeziji, našim pričama, dramama i romanima. Ne znači da, ako ne želimo, književnost moramo koristiti za te borbe, ali ljepota i snaga književnosti je u tome da možemo, ako želimo. A ja, ponekad, želim i mislim da je važno da u naše priče unesemo različita iskustva i još važnije: da književnost nipošto ne izolujemo od života samog.

Kraj mnogih priča iz zbirke „Bolji mi“ sluti na radost, da se poslužim repertoarom narodne muzike, a uzevši u obzir i naslov, radi li se ovdje, prije nego o stvarnosti i životu kakav jeste, o namaštanom svijetu kakav bismo voljeli da jeste, o utopiji u kojoj bi outanje porodici bilo ugodno iskustvo, u kojoj bismo konačno potražili pomoć psihoterapeuta, u kojoj bismo konačno poredali prioritete kako treba, a šefa koji nas je seksualno uznemiravao izveli pred sud? Šta nas, u stvarnosti, sprečava da postanemo bolji mi?

Teško pitanje na kojeg, ostavljam mogućnost za to, i ne znam odgovor, pa mogu samo da nagađam. Moguće da me rad s djecom i čitanje, istraživanje i pisanje književnosti za djecu naučio da u književnosti, kao i u životu, cijenim optimizam, vedrinu i poigravanje utopijom kao žanrom i postupkom. Ne mislim da književnost mora biti laka droga ili čašica vina nakon napornog dana, ali ako su nam u životu toliko rijetke katarze u kojima žena natjera sistem da doživotno zatvori nasilnika, dajmo barem ponekad književnosti da nas uvjeri da je i takav svijet moguć.

Zašto nam optimizam kakvim su obavijene priče u ovoj zbirci nužan i kako ga postići?

Optimizam nam je nužan jer nam je nužno da sačuvamo mentalno zdravlje, jer terapije koštaju, a mi radimo za kikiriki. Šalim se i karikiram, naravno, ali istina nije daleko. Mislim da nas samo dijeljenje i solidarnost mogu spasiti, bilo da dijelimo hranu, knjige, šifre za netflix ili recepte za savršenu francusku supu od luka koju upravo usavršavam (smijeh).

Priča „Podhrastovi, Jordanovac“, moja lična favoritkinja u knjizi, posvećena je Dubravku Brigiću, kojim si se i ranije bavila, a ako sam dobro zapamtila i svoj si diplomski rad posvetila ovom pjesniku i pripovjedaču. Zašto si ga odlučila oživjeti i na ovaj način?

Prosto: mislim da je ovaj prerano preminuli pjesnik i kratkopričaš nepravedno skrajnut i gotovo nepoznat. Njegova su djela (naročito maestralna zbirka priča „S one strane života“) zaslužila bolju recepciju, nova izdanja i časove i vježbe na književnim odsjecima regionalnih univerziteta, a bojim se da to tako skoro neće dobiti. Zato sam se kolege kojeg, nažalost, nisam imala sreću upoznati, željela sjetiti barem ovako, kroz priče, koje je tako volio i tako dobro pisao.

U priči „Podhrastovi, Jordanovac“ citirala sam neke Brigićeve poetske odlomke, ali i dijelove iz pisma Mirka Kovača s kojim je Brigić drugovao, a koji u priči, jer nam književnost dozvoljava da se tako igramo – u tome i jeste njena ljepota – „igra“ Dubravkovog strica.

‘Rad s djecom me uči strpljenju, strpljenju, strpljenju’

Osim odavanja počasti prethodnicima, s kolegicama književnicama Lejlom Kalamujić i Lanom Bastašić si prije nekoliko mjeseci pokrenula seriju književnih čitanja Tri + tri sestre, na kojima promovišete svoje savremenice. Na kojoj ideji počiva koncept Tri + tri sestre i zašto je važno uvezivati se na ovaj način na čitavom prostoru našeg zajedničkog jezika?

Ideja se rodila posve spontano, na nekoj neformalnoj kafi gdje smo sjedile kolegice Lejla Kalamujić, Lana Bastašić i ja, te smo nas tri na neki način „rodonačelnice“ ideje, no, nipošto je ne želimo monopolizirati jer je to u neskladu sa osnovnim njenim konceptom: voljele bismo da autorice čitaju i promoviraju druge autorice svuda i stalno, po BiH, regiji i šire. Ideja je jednostavna: tri autorice govore o liku i djelu druge tri autorice, svoje savremenice koje se također, zahvaljujući tehnologiji, jave kratkim videom i na neki način bude prisutne sa nama, iako fizički nisu tu.

Dosad su se Tri + tri sestre družile u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru, a predstavljen je već znatan broj autorica: Dorta Jagić, Monika Herceg, Jasminka Petrović, Tanja Mravak, Lidija Dimkovska, Anja Golob, Jasna Dimitrijević, Milica Vučković i mnoge druge.

Na kraju bih se vratila na bolje nas, odnosno na vjeru da će neki novi klinci biti bolji od nas: jako dugo radiš s djecom različitih uzrasta, ulivajući im interes za književnost i kreativno izražavanje. Djeca su važni akteri i mnogih tvojih priča. Čemu te njihovi svjetovi uče, a da ti to učenje koristi za stvaranje književnosti? Možemo li, zahvaljujući njima, imati više razloga za vjeru u bolje nas sutra?

Ne mislim da su novi klinci bolji ili gori od nas, oni su samo izloženi drugačijem svijetu, u nekoj mjeri okrutnijem, u nekoj mjeri pitomijem od „našeg“. Učiti ih književnosti danas jeste izazov, ali svako je učenje danas, u doba sveopšte krize znanja i (naročito humanističkog) obrazovanja, izazov i rudarski posao. Rad s djecom mene uči strpljenju, pa strpljenju, pa onda opet strpljenju, a potom i nizu drugih vrijednosti važnih za književnost i život: vedrini, jednostavnosti, otvorenosti, spontanosti i – jesam li rekla strpljenju? (smijeh)

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!