Piše: Lamija Begagić
Zašto je tema odrastanja, buđenja i otkrivanja seksualnosti u takozvanim formativnim godinama tako česta u svjetskim književnostima i kinematografijama, a kod nas još uvijek tako rijetka, i to ne samo kada je u pitanju seksualnost koja podrazumijeva naklonost istom, već i različitom spolu?
Školegijum, magazin za pravednije obrazovanje, u nekoliko je navrata, mahom iz pera Dejana Ilića, pisao o literarnim i filmskim serijalima, kao i romanima koji na različite načine obrađuju veliku temu odrastanja.
U posljednjem broju ovog magazina našao se i Ilićev tekst o sjajnom grafičkom romanu Muchacho, a nedugo prije tog posljednjeg teksta isti je autor, inače urednik odlične beogradske izdavačke kuće Fabrika knjiga, Peščanikov saradnik i autor, te bivši predavač na Rodnim studijama slavnog budimpeštanskog CEU-a, pisao i o romanu Pomorandže nisu jedino voće britanske književnice Jeanette Winterson, upravo iz ugla identitetske priče o odrastanju.
Mada namjera ovog teksta nije prepričati pronicljive zaključke do kojih je Ilić analizirajući navedena djela došao, već uputiti na čitanje kako djela*, tako i tekstova** o njima, ipak ćemo se malo zadržati i na općem zaključku o djelima o odrastanju na kojeg Ilićevi tekstovi upućuju navodeći kako je odrastanje za mladu osobu ono što je revolucija za društvo.
Krije li se upravo u ovoj rečenici i odgovor na naše pitanje sa početka? Jesmo li, kao i za revolucije, jednako nespremni i za djela o odrastanju, pa ne samo da ih ne pišemo i ne proizvodimo, već ni ona strana u prevodima ne koristimo u kurikulumima i u nastavi u osnovnim i srednjim školama gdje bi ona, da se logiku pita, trebala biti kao ribe u vodi?
Revolucije u nama
Nije slučajno Ilić povukao rečenu paralelu između društvenih fenomena kakvi su revolucija i nečeg tako intimnog kao što je odrastanje, sazrijevanje – onaj katarzični životni momenat kada nakon svojevrsnog kriznog perioda mlada osoba prelazi iz stanja nezrelosti u odraslo doba. Došao je do te usporedbe upravo analizirajući više djela koja su redom odrastanja glavnih junaka i junakinja pratili paralelno sa ozbiljnim promjenama kroz koje prolazi njihovo neposredno okruženje.
U grafičkom romanu Muchacho, kulise za odrastanje i sazrijevanje, ali i otkrivanje vlastite orijentacije, mladom slikaru Gabrielu su revolucija u Nikaragvi i ustanak sandinista kojima se kasnije i naš junak priključuje protiv diktature Anastasija Somoze.
U romanu Pomorandže nisu jedino voće, pak, uz priču o odrastanju pojedinca, plete se priča i o odrastanju jedne, na prvi pogled, izuzetno zatvorene religijske zajednice u kojoj glavna junakinja raste, otkrivajući opet svoj homoseksualni identitet.
Obje priče imaju, barem na prvi pogled, sretan ili makar ohrabrujući kraj, no, dok u Wintersoninom romanu junakinja, zaljubljujući se u svoju poznanicu, nailazi na tihu podršku žena iz crkve, Gabriel, junak grafičkog romana Muchacho, pred svojim saborcima morat će braniti vlastiti identitet govoreći kako treba mnogo više od jedne revolucije da se promijeni ono u glavi!
Ono u glavi ili ono u učionici
U svom tekstu Klinci zauvek Dejan Ilić pažnju skreće i na niz drugih dimenzija koje Muchacho otvara pred čitatelje, a jedna, izuzetno važna, jeste i priča o ulozi obrazovanja u formiranjima identiteta mladih ljudi, te o ulozi humanističkog učitelja, onog učitelja u pravom smislu riječi, kojeg u djelu utjelovljuje otac Ruben, duhovni uzor mladog Gabrijela.
Cilj teksta bio je ukazati koliko bi djela poput ovog dobro došla našim, ideologijom i patrijarhatom dobro nagriženim obrazovnim sistemima, propitujući ne samo tabu teme istospolne ljubavi, već i jednako zabranjene teme kao što su odrastanje i mijenjanje društva, revoluciju, religije i samo obrazovanje. Djelo Pomorandže nisu jedino voće, mada objavljeno prije tri decenije, danas se nalazi u obaveznom planu i programu za srednje škole u Engleskoj, u žanru obrazovni roman.
Kod nas su takvim djelima obično zatvorena vrata učionica. U njih, osim na krilima ludog entuzijazma samih prosvjetnih radnika, rijetko kad da uđe išta osim onog programom propisanog, a na medijsku kulturu odvaja se mizeran broj nastavnih sati. Stoga, oni što odrastaju među golim zidovima tih učionica vlastite priče i priče o svijetu koji odrasta i mijenja se skupa s njima, neće prepoznati ni u filmovima kakav je, recimo, Linklaterov maestralni uradak Boyhood (postoji sličnost i u samim naslovima: Muchacho znači dečko, mladić, klinac, dok je boyhood dječaštvo – kod nas preveden kao Odrastanje). Film je, uz kraće prekide, sniman čak dvanaest godina i prati život i odrastanje dječaka Masona kojeg cijelo vrijeme tumači odlični Ellar Colltrane. Prvotno se i zvao Twelve-Year Project da bi kasnije dobio konačni naziv: Boyhood. Masonovo odrastanje nisu pratila snažna, niti važna društvena previranja, niti je seksualnost koju je otkrivao bila van okvira društvenih normi. Neko je primijetio da je najveća vrijednost ovog filmskog projekta upravo ta što se u njemu ništa ne dešava. U tom ništa, u bezbroj seljenja, u balansiranju između razvedenih roditelja i nestabilnom životu sa majčinim partnerima, odrastalo je dvoje djece i sve to ništa učitalo u svoj identitet.
A i o tome bi se, još kako, dalo pričati u školi, na časovima književnosti, među vršnjacima.
No, da bi se do toga došlo, trebalo bi obrazovanje kao i društvo, postati otvoreno za promjene.
To bi otvorilo vrata za priču o svim našim identitetima, imali oni veze sa seksualnošću ili ne, imali oni veze sa odrastanjem ili ne, jer, po nekima, odrastanje je ionako proces koji ne prestaje do posljednjeg časa i do konačne pobjede.
Hasta Siempre.
*Emmanuel Lepage: Muchacho, Fibra, Zagreb, 2009, preveo Goran Marinić; Jeanette Winterson: Pomorandže nisu jedino voće, Radio B92, Beograd, 1997, prevela Branka Robertson.
**Dejan Ilić: Vjera i obrazovanje – Klinci zauvek, Školegijum br. 12, juni 2015. Dejan Ilić: Parada u školi, http://www.skolegijum.ba/tekst/index/493
