Piše: Lejla Huremović
Foto: Adam Puškar
Ne znam da li u sebi iz godine u godinu skupljam više gnjeva i razočarenja ili ljutnje. Ustvari mislim da je prisutno sve pobrojano.
Ovo je vjenčanje na kojem smo legitiman gej par! – dobijam poruku od prijatelja. Čitam poruku oko pola 4 ujutro i kao da mi je napisao da je popio jedno pivo više, ostavljam mobitel i nastavljam sa svojom nesanicom.
Jutros sjedim i pijem jutarnju kafu i razmišljam koliko su zapravo teške te riječi, a koliko su nam postale sastavni dio života. Danas pred tobom smo legitiman par, sutra pred njima smo nevidljiv par. Prekosutra pred kolegama smo prijatelji. I tako već zadnjih 10 godina njihove veze. I tako već 15 godina mog života. Nekad onako, nekad ovako. Kako kome odgovara. A kako nama odgovara, pita li se iko od njih.
Moja prijateljica, kada je počela izlaziti sa svojim sadašnjim momkom, se nije libila prvi put kad su je roditelji nazvali reći da je sa momkom. I to se desilo u prvih mjesec dana njihovog viđanja. Sumnjam da je i u jednom trenutku pomislila da to ne bi trebala reći. A i zašto bi!
Sjedim. Još uvijek pijem jutarnju kafu. Još uvijek razmišljam. Koliko energije treba da imamo različite scenarije za različite ljude? Ili, koliko energije treba da imamo za taj jedan koji jeste jedini scenarij? Privilegije se ogledaju u činjenici da ne moramo da razmišljamo o tome kome ćemo dati koju informaciju. Privilegije se ogledaju u tome da nam društvo ne crpi energiju jer volimo isti spol. A energije treba mnogo. I za jedan i za drugi scenarij. I nijedan nije jednostavan. Kao što nije jednostavno ni živjeti u ovom homofobnom društvu. Ali živimo. I postojimo. I volimo.
Mislila sam da će navika učiniti da lakše podnosim odbijanja. Da će svakodnevno osnaživanje umanjiti ovaj osjećaj tuge. Iz godine u godinu, kako vrijeme prolazi, sa ulaskom u tridesete, jedino što spoznajem jeste da i ne postoje baš bezuslovne ljubavi naših bližnjih. Bezuslovno prestaje tamo gdje počinje naša istospolna ljubav. Kako ironično, nije li ljubav ljubav? Bezuslovno prestaje tamo gdje počinje naša sreća, uporno nas podsjećajući da sreću nećemo tako lako imati. Jer naši životi nisu jednaki. Jer naša sreća nije sreća.
I možda zvučim oštro redajući mučne osjećaje, razočaravajuće misli. I možda griješim u pogledu postojanja bezuslovnih ljubavi. Ali, evo, trudit ću se imati svijest da ništa nije crno ili bijelo. Jer i nije. I da su ljubavi recipročne, i da jedino tako mogu biti kvalitetne. Vjerujem da nema drugog puta dolaska do kvalitetnih odnosa, osim puta našeg autovanja. I obara nas, često. I diže nas, češće. Kroz godine ignorisanja, kroz godine ipak autentičnog življenja.
Čini mi se da je jako teško pisati onda kada smo i sami najslabiji. Kada ne možemo sabrati sve svoje osjećaje. Kada ih ne možemo razumjeti. A čini mi se da se iz te pozicije najmanje piše. Jer nas nekako ogoljava i čini još ranjivijima. Ali, evo, baš zbog toga imam potrebu pisati. I nekako pokušati i sebi, a i drugima, reći da je uredu biti ranjiva. Da je uredu kad se slomimo. Kad izgubimo tlo pod nogama i osjećaj za borbu. Kad nemamo snage da ustanemo iz kreveta, kad smo anksiozni i doživljavamo panične napade.
Šta ti kaže psihijatrica? Jesi dobila bobice? Moraš da ih uzimaš redovno, meni su mnogo pomogle. – pita i komentariše prijateljica koja se sad već skida sa tableta.
I ja sam imao otpor od lijekova. Ali tek sad vidim koliko su mi bili potrebni. Nema ništa loše u tome. Naprotiv, pomogli su mi da danas budem ovo što jesam. – komentariše drug.
Mnogo razmišljam o tvom stanju… Kako si, zovi da pričamo, biće lakše… Tu sam, to znaš… Sad kad čujem sve što proživljavaš, znam da ćeš iz te krize izaći jača… – pišu, govore prijateljice i prijatelji.
Popila sam kafu. I doručkovala u međuvremenu.
I sad skupljam sve ovo, dok udišem zrak u danu koji je počeo dobro, iako je vani tmurno i maglovito. Skupljam snagu zbog sebe. Skupljam snagu zbog njih. Ali pogotovo zbog prijatelja i njihove desetogodišnje ljubavi. Zbog prijateljica i njihove šestogodišnje. Zbog svih budućih i sadašnjih ljubavi i života. Zbog sebe, jer ne pristajem na izgubljenost. Jer ne želim u sebi da nosim osjećaj gnjeva, ljutnje i razočarenja. Jer i kad pišem, pronalazim smisao. Smisla ima. Za sve borbe koje vodimo. Za sve borbe koje ćemo voditi.
I tako narednih 15 godina mog života.
