RAZGOVARALA: Nikolina Todorović
Premijera predstave Na slovo F, u režiji Ive Milošević, održana je 8. jula na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu. Predstava je nastala prema istoimenom dramskom tekstu Lejle Kalamujić, autorice prepoznatljive po književnoj osjetljivosti i istraživanju marginaliziranih tema. U ovom razgovoru Lejla otkriva intimne, kreativne i društvene slojeve iza nastanka drame koja u fokus stavlja usamljenost, mentalno zdravlje, stigmu i prijateljstvo između dvoje mladih ljudi – Nele i Alena – na psihijatrijskom odjelu. O tome koliko je ranjivost hrabra, i zašto je vidljivost prvi korak ka razumijevanju, čitajte u nastavku.
U Narodnom pozorištu Sarajevo, u srijedu 8. jula, premijerno je izvođenje predstave “Na slovo F”. Predstava je rađena po Vašem istoimenom dramskom tekstu. Publika i čitatelji/ice su već imali priliku da se upoznaju s Vašim dramama kada ste 2020. objavili zbirku drama “Šake pune oblaka”. Možete li nam, slijedom toga, otkriti nešto o samom pisanju i nastanku drame “Na slovo F”? Ona se u mnogo čemu poklapa s dramama iz zbirke “Šake pune oblaka”, posebno tematski – osamljenosti, duševne i psihičke bolesti, stigma i život u prikrivanju. Međutim, ovdje kao da su ta osjećanja prikazana do krajnje ogoljenosti. I svi protagonisti i protagonistice drame su prikazani u potpunoj ranjivosti i ogoljenosti. Koliko je emocionalno bilo teško pisati takvu dramu? A koji su, s druge strane, tehnički izazovi ovog dramskog teksta?
Priča o Neli i Alenu je dugo u meni. Čak duže i od sve tri drame koje se nalaze u zbirci koju si pomenula, a koja je objavljena 2020. Naravno, od te neke prve verzije u kojoj mi je bio jasan njihov odnos i kuda će ih odvesti, proteklo je dosta vremena, pa i novih verzija. Na kraju sam se zaustavila s ovom, koja je sad pretočena u predstavu. Inicijalno, moj plan je bio da je objavim kao knjigu (i taj je proces pri kraju), a onda se u tom nekom hodu desio konkurs Narodnog pozorišta u Sarajevu. Vidjevši da korespondira s propozicijama, odlučila sam da probam i pošaljem je. Kad kažeš da su u njoj mnoge teme i motivi koje sam i prije koristila, to je potpuno tačno. Ja pišem kako pišem, i opsjedaju me teme i problemi koji me već opsjedaju. 🙂 Da na njih imam konačan odgovor, nemam, valjda im se zato iz toliko uglova i vraćam. I dalje pokušavam shvatiti šta se sve meni desilo, i šta se sve dešava ljudima oko mene. Meni je “Na slovo F” najintimnija drama. U mnogome je fikcija, ali je nekako sklopljena iz svega što je mene mučilo, fasciniralo i formiralo na više nivoa. I nisam to znala drugačije napisati, nego da likove potpuno ogolim. Moguće da je to i najveći izazov za izvođenje jednog takvog teksta. Vrlo je zahtjevno stajati na sceni u svoj toj ranjivosti, a opet ne gubiti fokus i imati snage igrati je do kraja.
Postavljanje dramskog teksta na pozorišnu scenu, veoma je dinamičan, izazovan, ali i kreativan postupak. Drama “Na slovo F” sigurno je pred cjelokupnu pozorišnu i glumačku ekipu stavila odgovoran zadatak – da prenesu do publike autentičnu priču o usamljenosti i napuštenosti, ali i iznenadnom prijateljstvu, dvoje mladih ljudi koje se sreću na psihijatrijskom odjelu.
Koliko je teme poput boravka na psihijatrijskoj klinici, odgovornog liječenja, usamljenosti i odbačenosti koja je dovodi mlade ljude na rub suicida i destruktivnosti, važno aktualizirati unutar pozorišnog repertoara, naročito kod nas? Čini mi se da time napokon svi ti ljudi, i njihove priče, postaju vidljivi. A to je glavni preduslov za odbacivanje stigme i nevidljivosti koja ih prati.
Meni je važno. Svako ko je proživio ili proživljava ozbiljne psihičke tegobe, u jednom trenutku pomisli, da je potpuno sam – da se to ne dešava drugima. Liječenje u psihijatrijskoj ustanovi, u izvjesnom je smislu kraj tog puta. Tu si posve prepušten svojoj borbi, nevidljiv i sklonjen od ostatka društva. Zato recimo, tog jutra kad dođe na psihijatriju, Nela kaže da je stigla na kraj svijeta. Ali, naravno, to nije kraj. Teško je, ali ima tu još mnogo drugih koji jednako pate i jednako se bore. Shvatiš da se ne događa samo tebi. Neko je to već prošao, pa možda ima nade i za tebe.
I ne morate dijeliti sudbinu ni Nele ni Alena, da biste ih razumjeli i prepoznali neke svoje boli. Na koncu, svi mi dijelimo isto vrijeme, isti društveni kontekst. Nije tako teško da se prepoznamo jedni u drugima. Samo treba malo zastati i pogledati oko sebe. Vidljivost je preduslov razumijevanja.
Koji su to izazovi bili pred redateljicom predstave, glumačkom i tehničkom ekipom, prilikom “prevođenja” dramskog teksta u pozorišni komad? Koliko ste Vi, kao autorica drame, bili uključeni u cjelokupan proces? Na koncu, postoji li u predstavi neko redateljsko rješenje ili dramska metoda koju smatrate posebno uspješnom?
Vjerujem da bi Iva Milošević dala jedini tačan odgovor na to šta je njoj bilo najizazovnije. Naše međusobno razumijevanje je bilo od početka, kao i njeno razumijevanje teksta. Tako da nisam imala nimalo straha i potpuno sam joj vjerovala. Bila sam na prvim probama, a onda sama odlučila da se malo povučem. Da pustim tekst da sam govori za sebe, a i da cijelom ansamblu ne dišem za vratom. Bilo bi posve suvišno. Na kraju, htjela sam da i oni mene iznenade. Tako da sam ponovo otišla tek na generalnu probu. I oduševilo me je na koji način je Iva, ali i ostatak autorskog tima i ansambla oživio taj drugi plan, kontekst same bolnice i drugih pacijenata u njoj. Moj fokus u drami su bili Nela, Alen, njihove prošlosti i još nekoliko likova. U predstavi je to produbljeno, s tim još jednim planom, i mislim da savršeno funkcioniše.
Nela i Alen, dvoje mladih ljudi, glavni su protagonisti drame. Međutim, njihovi likovi nose teret prošlosti i sjećanja. Pa su tako i same njihove misli protagonisti i sudionici drame. To je vrlo upečatljivo i snažno, posebno iz razloga što nam daje uvid u to koliko duševne i emotivne tegobe zapravo mogu ponijeti i proživjeti mladi ljudi. U ovoj ste drami uspjeli pokazati agoniju kroz koju prolaze mlade osobe – nerazumijevanje od strane roditelja, odbacivanje i ismijava je od strane društva, usamljenost… Čini mi se da govoriti i ovoj temi nikada nije dosta. Jer ona doslovce može spasiti mlade živote. Koliko ste Vi mislili o tome dok ste pisali ovu dramu? Šta je ono suštinsko što ste kroz Nelu i Alena željeli izraziti?
U ovoj drami sam jasno odredila mnoge toponime, tako da je jasno gdje se dešava. Ono što nisam odredila, a tako sam i istaknula, je vrijeme kad se tačno dešava. Namjerno sam se ogradila po tom pitanju iz više razloga. Kao prvo, pišući o dvoje mladih ljudi, imala sam jasnu predstavu o tome kako je moja mladost izgledala. Bilo je to friško poslije rata, i vjerovala sam da je mojoj generaciji zbog toga posebno teško, te da će buduće biti sretnije. U toj procjeni sam duboko pogriješila. Čak mi se čini, da je danas mladima još teže. Mi smo i dalje u društveno-političkom kontekstu taoci prošlosti, a sve u što se tehnološki napredak pretvorio (posebice za mlade) djeluje jedva izdrživo. Pritisci s kojima se mladi ljudi danas moraju nositi su nesnosni. Vjerovatno ga ja u potpunosti ne mogu ni razumjeti. Zato sam se držala onog što sigurno znam – mladi ljudi i prije i danas, imaju sposobno da dožive svijet mnogo intenzivnije, nego u kasnijim godinama. Samim tim sve dobro i sve loše. I tu pada sva priča o tome kako mladi ne znaju šta je život, kako su njihove boljke bezazlene, glupe… Duboko vjerujem da lično ja, danas, ne bih bila u stanju pregurati mnoge od svojih boljki koje su me morile kad mi je bilo devetnaest, dvadeset godina. Zato unutrašnji život mladih osoba doživljavam krajnje ozbiljno. I njihovu ranjivost, koja ako ne naiđe na podršku i razumijevanje, može biti fatalna. To je ono što sam ja pokušala izraziti pišući o Neli i Alenu.
Drama “Na slovo F” tematizira stigmu i tegobu kroz koju prolaze drugačiji. Nela i Alen, između ostaloga, drugačiji su i po svojoj seksualnoj orijentaciji. Alenova ispovijest o njegovoj ljubavi sa školskim drugom Mirzom, otkrivanjem njihove veze, nemogućnosti ostvarenja, strah, odbacivanje, ismijavanje, ali i negiranje od strane roditelja, pa sve do njegovog tragičnog okončanja – zasigurno je jedno od najpotresnijih mjesta u drami. Može li nas, napokon, ovakva otvorena ispovijest i odmotavanje stigme, razbuditi i upozoriti?
Ja bih voljela da može. Tome se i nadam. Ne bih sad mnogo ulazila u detalje teksta, ali mogu reći da su za mene Nela i Alen jedna duša, s dvije različite sudbine. Pokušala sam to nekako istaknuti i izborom njihovih imena – oba kad pročitate unazad dobijete ono drugo ime. Ali kao što rekoh, njihove su sudbine različite. Jedno od njih je imalo više životne sreće.
Ipak, “Na slovo F” ujedno je i drama koja govori o tome da se prijateljstvo i razumijevanje mogu začeti na nenadanim mjestima, na mjestima koja nisu predodređena za “sretne susrete”, ali jesu za sudbonosne. Takvo je prijateljstvo koje se stvorilo između Nele i Alena na psihijatrijskoj klinici. Njihovi dijalozi puni su “gorkog smijeha” i gorke istine, ali i suosjećajnosti, empatije. Posebno su dirljivi načini na koji jedno drugo bodre. Alen tjera Nelu da se digne iz kreveta i okupa, ona njega bodri u namjeri da istraje u upisu glume… Dijele slatkiše i najpotisnutije tajne.
Čini se da Vam je bilo važno pokazati važnost zajedništva, razumijevanja i prijateljstva koja se javljaju na ovakvim mjestima, između ljudi koji su usamljeni i napušteni?
Svi likovi u drami žive u svijetu u kojem nedostaje ljubavi. To je naprosto slika našeg svijeta. S tim, da su meni godine donijele saznanje, da je prijateljstvo (pod njega podvodim i podršku, i suosjećanja i razumijevanje) vjerovatno i najvažnija ljubav u našem životu. Utoliko su i Nela i Alen uspjeli. Doživjeli su je na mjestu na kojem su se najmanje nadali, jer kao što znamo, pogrešno je misliti da sve lijepo u životu, stanuje samo na lijepim mjestima.
