Izvor: gendernet.info
Foto: Radio Sarajevo
Priča Nesretni život Sofije R. osvojila je prvu nagradu na regionalnom konkursu za najbolju queer kratku opriču “Write Queer”, u organizaciji udruženja Queer Montenegro. Priča prati život djevojke Sofije, u jednom malom vojvođanskom selu, čiji se život u potpunosti mijenja nakon što bude prisiljena da se uda za nasilnog čovjeka. Jedina svijetla tačka u njenom životu ostaje tek sjećanje na najbolju prijateljicu Milicu, i neko davno izgubljeno vrijeme.
***
Noć je uspavala selo. Ulice su puste. Kapije zaključane. Samo baba Sofija sjedi na klupi, ispred svog dvorišta, u tišini puši cigaru i gleda u nebo. Mjesec je okrugao i velik, kao balon pun mlijeka koji samo što ne prsne. Takav je bio i one davne noći, kad su ona i Milica, sjedile na travi ispred kuće. Zaneseno su gledale u niski mjesec koji, činilo im se, samo što ne zagolica vrhove krošnji. Gledale su tako u nebo, smješkale se, pa naizmjenično jedna drugoj lijegale u krilo i pričale o čemu god im se prohtije. Kasnije, prije nego je otišla u krevet, Sofija je otišla da se opere. Kupatilo je bilo u dvorištu, sklepano od starih dasaka, kako kućica bez krova. Svjetlost je padala s neba dok je ona sapunom trljala svoje golo tijelo. I dalje je bila razigrana, zbog svih šala koje su ona i Milica večeras zbijale. Rukama je lagano milovala grudi, trbuh i nadlaktice. Potom je malo razmaknula noge, i ruka je kliznula među njih, ka onom što su žene šapatom zvale tamo dole. Pred očima joj je titrao Milicin osmijeh, njena kosa, i tople sjajne okice. Osjetila je nešto čudno… Otvorila je oči, usne su joj se razmakle. Njeni sapunjavi prsti i dalje su dražili ono o čemu se ne govori, i što se ne smije. Krv joj je prostrujala tijelom, i mjesec je svoje bijele kapi prosuo po vojvođanskim njivama. Golišava među mokrim daskama, Sofija je zbunjeno u sebi izgovorila, dakle, to je to.
Rekla je to samoj sebi i nikom više. Ni Milici. Jednom je malo falilo da joj se izlane, ali u posljednjem trenutku uspjela je zubima zagristi usne. Jer kako da joj objasni, desilo se to opet, i opet. Ali svaki put navalu užitka pratila je misao na Milicu, slika njenih očiju, upamćeni ton njenog osmijeha. Sofija to nije mogla razumjeti. Bila je to njena tajna. Sve drugo ostalo je isto. Večernje razbibrige, razgovori, smijeh, njena glava u Milicinom krilu.
Jedne subote, njih su dvije otišle na igranku. U malenom seoskom plesnom domu, okupili su se momci i djevojke. Ona i Milica su stajale postrance, blizu vrata, pile sok i cupkale uz zvuke muzike. Sve jeste krenulo dobro, i bilo tako narednih sat-sat i po najviše. A onda je u prostoriju banuo Slavko. Stariji momak. Vrlo problematičan tip. Na ulazu je zamalo udario u Sofiju. Naglo se izmakla, a on ju je ošinuo ljutitim pogledom. Od tog je pogleda sve pošlo naopako. Cijelu je večer osjećala kako je njegove oči prate, ma gdje da se pomakne. Milicu je vukla za sobom, kao štit, kao neki stup odbrane. Ali to krhko žensko tijelo, nije moglo ništa. Nakon nekoliko pića Slavko je krenuo ravno na nju. Svojom snažnom šakom dohvatio je za mišicu, i naglo povukao prema sebi. Sofija je vrisnula. Muzika je stala. Onda se ovaj proderao tako glasno, da niko nije smio ni makac. Milica je zaplakala. Sofija se trzala iz sve snage, ali to nije bilo dovoljno. Njegov je stisak bio silan, životinjski. Nasilu ju je odvukao sa zabave.
Uzalud je sutradan stajala na vratima pred majkom i ocem, i klela se da je cijelu noć preplakala, i da je ovaj nije ni dotakao. Roditelji su odmahivali. Cijelo je selo saznalo da ju je on sinoć odveo, i sad, tako je kako je. Na prag su spustili kofer s njenim stvarima. Tako je započeo Sofijin bračni život.
Uskoro je počeo jedan veliki rat, koji će spustiti krv na seoske njive i puteljke. Krv je padala i u njihovoj kući. Slavko nije štedio snage. Pio je i tukao je. A onda, kad njega nema, prebijena i utučena, i Sofija bi sebi nasula čašicu rakije i glasno zaplakala. Prvi put je izgubila svijest od pića, nakon što je rodila mrtvo dijete. I drugo je bilo mrtvorođenče. Batine su bile sve učestalije. Psovao je, kleo, udarao … Svu krivicu bacao je njoj u lice, ti to meni namjerno radiš, vikao je. Sa trećim djetetom, prvim koje je preživjelo, stvari su se malo stišale. Dječaku su dali ime Nikola. Rat je završio, a Sofija je rodila još troje djece.
Za sve te godine, ona skoro da nije ni izlazila iz kuće. Nikome nije išla, niti je njoj ko dolazio. Djeca su rasla pred njenim zamućenim pogledom. Kao korov iz otrovane zemlje. Brinula je o kokošima. Svinjama. I pila je. Jedne večeri na vratima se pojavio komšija. Slavko je ubijen, rekao je i spustio na sto njegovu kapu. Bila je to nečija osveta. Zub za zub, reklo bi se. Ko i kad ga je sahranio, ona nije znala, niti će iko ikad saznati gdje.
Kažu da je osveta najbolja kad je hladna. Za nekog mora da je tako bilo, ali ne i za Sofiju. Za nju ona je stigla prekasno. Umjesto humke, njen je život postao Slavkova grobnica. Svi su je znali kao pijanicu, lošu majku, čija djeca gladuju, hodaju prljava, lutaju seoskim cestama noću. Djecu je, opet, bilo stid što im majka posrće, petlja jezikom, ne kuha i ne pere. Samo lije rakiju u grlo, a onda onesviještena padne posred sobe. Nikola, najstariji, najviše je sličio ocu. Počeo je otimati, udarati, prijetiti seljanima. Jednog jutra, iz milicije su došli po Sofiju. Odveli su je do voznih šina nadomak sela, i naredili da potvrdi ako je tako. Gledajući u mrtvo tijelo svog sina, mamurna, samo je kratko promrmljala jeste, to je Nikola. Sad je to već dva zuba za jedan, pa vlast i seljani složno kažu, sklonite ostalu djecu od metka, i od takve matere.
Sofija je ostala sama. Zbog pića i siromaštva starost je stigla brzo u njeno tijelo. Naselila se tu kao gladan pas, i sve je bilo još teže. Djeca su živjela u drugih gradovima, republikama i državama. Ponekad bi se čuli, kakvim pismom ili preko telefona. Ona im se nikad nije žalila, niti išta tražila. Jer i pijana znala je dobro da od njih nema šta da traži. Ljeti je išla u nadnicu. Radila bi od jutra do mraka, a ostali bi za njom galamili, ajde baba, brže baba, u materinu baba! Na kraju bi joj vlasnik dao nešto para, mnogo manje od predviđene dnevnice. Znao je da se ona neće buniti. Uzeće šta god, i opet će doći. Hoće.
Bila je nedjelja. Jedini dan kad ne ide na njivu. Komšiji je trebala pomoć oko drva. Prihvatila je da ih iscijepa i složi u podrum. Zauzvrat dobiće dobar komad slanine, pet kila brašna, i deset domaćih jaja. U kolica je tovarila komad po komad bukovine, kad je čula da neko straga doziva njeno ime. Bila je to Milica. Nakon toliko godina stajale su jedna do druge. Milica se udala u susjedno selo, kratko nakon što je Slavko odveo Sofiju. Više se nikad nisu čule, ni vidjele. Milica ju je snažno zagrlila. Zaplakala. Sofija je bila mirna i prazna. U tom zagrljaju stajala je kao suho, odsječeno drvo. Zašto Milica plače? Zbog njene ili svoje sudbine? Zbog onih davnih vremena? Nije joj bilo jasno i nije osjećala ništa. Kao što više ništa ne može da osjeti u svim tim noćima, kad skida stare haljine i odlazi u kupatilo da se opere. Kad razmakne noge, spušta svoju drhtavu ruku i čvornatim prstima prebire po tom ukletom mjestu, tamo dole. Sutradan je u džepu na kecelji pronašla nekoliko novčanica. Milica ih je tu kriomice spustila. Sofiji je to bilo jasno. Položila ih je na sto, i šutke gledala u njih neko vrijeme. Potom je izašla iz kuće, otišla u dućan i za njih kupila litar rakije.
Zime su bile jako teške za Sofiju. Hladne, bez posla, bez nadnica. Danima i noćima sjedila bi ona na stolici, ogrnuta dekom, i plela. Plela bi sve što stigne, kape, šalove, rukavice. Kome god bi šta ustrebalo. Za to je dobivala još manje novca, ali nije imala izbora. Plela bi i za svoju djecu, unuke, ako nekad svrate da im ima šta dati. Imala je mali crno-bijeli televizor, poklon od komšija koji su kupili novi televizor, u boji. Voljela je gledati boks i Muhameda Alija. Do kasno čekala bi da počne meč, i samo bi pokatkad, vuneno klupko s iglama spustila u krilo. Njena bi se ramena počela trzati, gornji dio tijela naginjati, kad bi Muhamed Ali mlatio protivnika. Samo tad, činilo joj se da dobro uzvraća zlu, da ga bije i gazi po nekoj pravdi, koje nigdje drugo nema.
Sve joj to prolazi kroz glavu dok sjedi na klupi i podiže pogled ka noćnom nebu. Jutros je u selo stigla vijest da je Milica umrla. U tom svom selu, u svojoj kući, među svojom djecom. Gleda Sofija u nebo, i ne može da shvati kako pod takvim mjesecom hoda svo zlo koje hoda, i kako pod njim tako lijepim, u čovjeka stane sve što stane. Zaplakala bi, ali suza nema. Kao što nema radosti, ni djece, ni Milice. Sve je pusto, poput nezasijane njive.
Sofija teško pridiže svoje tijelo starice. Odlazi u kuću. Za sobom zatvara vrata. Pali radio, tek da se nešto čuje. Iz vitrine vadi čašicu i bocu rakije. Sjeda za sto, sipa jednu. Noć odmiče. Ona sipa i pije. Glava joj je teška, svako malo klone na sto, kao nekad u Milicino krilo. Ne posustaje. Dolijeva rakiju i pije. Dugo. Mjesec nestaje s neba, i ona cijelim bićem pada u nesvijest.
