Naše dvije sugovornice Jadranka K. i Željka M. među brojnim su hrvatskim LGBT parovima koji su odlučili ozakoniti svoju dugogodišnju vezu i sklopiti životno partnerstvo. O razlozima koji su na to utjecali i preprekama u ostvarivanju njihovih obiteljskih prava govore u intervjuu koji slijedi.
Razgovarala: Antonela Marušić
LGBT.ba: Kada ste se odlučile za sklapanje partnerstva i koji su razlozi, za vas kao par, bili najvažniji?
Jadranka K.: Za sklapanje životnog partnerstva odlučile smo se čim je zakon to omogućio, a najvažniji razlog je bio pravno reguliranje skrbi nad djetetom.
Željka M.: I zbog ljubavi smo se ozakonile. Zajedno smo deset godina i prošle smo hrpu toga zajedno, stoga je logično bilo i oženiti se, kada se već pružala ta mogućnost.
LGBT.ba: Kako je izgledala vaša ceremonija sklapanja partnerstva u matičnom uredu?
Jadranka K.: Bilo je divno, svi su bili veseli, a matičarka najveselija! Od cijele ceremonije najveći dojam na mene ostavila je matičarka koja je bila stvarno profesionalna, ’em što je to bio relativno novi zakon, ’em što su na našoj svadbi bili prisutni raznoliki ljudi (što se tiče izbora odjeće, roda i seksualne orijentacije). Nakon završetka službene ceremonije, matičarka je inzistirala da se slika s nama držeći zastavu duginih boja. Najsmješniji moment je bila glazbena pozadina, instrumentala Can You Feel The Love Tonight od Eltona Johna. Naime, glazbu ne možete birati, a opcija da ne bude glazbene pozadine očito nije prošla.
LGBT.ba: Što za vas dvije kao par predstavlja institucija životnog partnerstva u svakodnevnom životu?
Željka M.: “Sve je isto k'o i lani!”
Jadranka K.: Da, životno partnerstvo donosi određene beneficije tipa prava na nasljeđivanje, uzdržavanje partnerice i još štošta, no mi na svu sreću do sada nismo imale potrebe iskoristiti niti jedno od njih, osim prava na slobodne dane prilikom vjenčanja. Čitavih tih pet dana smo vrlo ugodno iskoristile.
LGBT.ba: Jeste li pratile kampanju za donošenje Zakona o životnom partnerstvu u Hrvatskoj?
Jadranka K.: Da, vrlo aktivno. Pokušale smo doprinijeti kampanji dajući intervjue za dnevne novine i web portale kako bi podigle svijest o postojanju istospolnih obitelji. Naravno, kao i sve ostale pripadnice/ke LGBTIQ populacije, najjači osjećaj koji nas je preplavio tijekom desničarske kampanje “U ime obitelji” bio je osjećaj srama što se takvim osobama uopće daje toliko medijskog prostora, te što Ustavni sud nije proglasio referendumsko pitanje neustavnim. Žalosno je što nisu prepoznali da je to bilo pitanje ljudskih prava, te što nisu uvidjeli prijetnju da se tako nešto može ponoviti naspram bilo koje manjine u Hrvatskoj. Što se tiče kampanje “Glasaj: PROTIV” i agitiranja oko Zakona o životnom partnerstvu mislim da su aktivisti/ce odradile/i vraški dobar posao. Svaka čast!
LGBT.ba: Na koji način je u Hrvatskoj pravno reguliran status vas kao roditelja djeteta?
Jadranka K.: Moj status je reguliran samim time što sam ja djetetova majka.
Željka M.: Ja tek moram ostvariti pravo na roditeljsku skrb. Naime, u Hrvatskoj sklapanje životnog partnerstva ne donosi automatski i pravo na roditeljsku skrb, već se mora podnijeti zahtjev kod Centra za socijalnu skrb. Mi smo započele taj proces i ugodno su nas iznenadili zaposlenici Centra. Pošto smo znale da smo prvi slučaj, očekivale smo, ako ništa drugo – znatiželjne poglede, nespretnosti u izražavanju, no psihologinja i pravnica su bile profesionalne i pune podrške, čak su nas upućivale u neka naša prava koja se nisu direktno ticala prava na roditeljsku skrb.
LGBT.ba: Kako ste postale roditeljke i uopće se odlučile na takav potez?
Željka M.: Kad smo započele vezu, ona je već predala zahtjev za usvajanjem djeteta jer je oduvijek htjela usvojiti (od 18-te godine života). Pomisao da ćemo jednog dana imati dijete jako me razveselila. Dvije godine kasnije usvojile smo našeg sina, službeno ona kao samohrana majka.
LGBT.ba: S kojim se praktičnim problemima suočavate kao LGBT roditeljke?
Jadranka K.: Mi smo imale sreće. Od samog početka su nas svi prihvaćali kao obitelj te nam nisu radili probleme, niti u vrtiću, niti u većini zdravstvenih ustanova. Samo jednom smo osjetile diskriminaciju, kada Željka nije zakonski mogla odabrati oblik liječenja za našeg sina.
LGBT:ba: Jeste li vas dvije doživjele bilo koju vrstu diskriminacije kao LGBT osobe ili roditeljke, i da li je neku vrstu diskriminacije doživjelo ili je doživljava i dalje vaše dijete?
Željka M.: Naše dijete je doživjelo diskriminaciju od strane učiteljice razredne nastave, gdje ga je dotična uvjeravala, iako znajući da smo zajedno, da mu ja nisam majka i da ne može imati dvije majke. To je bilo prije donošenja Zakona o životnom partnerstvu, tako da nismo imale zakonsku pozadinu da joj ukažemo na grešku u njenom logičkom zaključivanju.
LGBT.ba: Što biste savjetovali ostalim LGBT partnerima/icama koji/e se spremaju postati roditelji/ke, na što posebno trebaju paziti i voditi računa?
Imajte više povjerenja u ljude oko vas. U našem slučaju, većina nas je prihvatila i podržala. Najvažnije je biti iskren: kako prema sebi, tako i prema djetetu.
Ovaj intervju je dio kampanje “Sve u vezi ljubavi je zakon” koju vode Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Mediacentar Sarajevo, u okviru projekta “Unapređenje prava lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih i transrodnih osoba u BiH u skladu s EU standardima” koji finansira Europska unija uz finansijsku podršku Fondacije Astraea.
