Silvija i Maria bile su među prvim lezbijskim parovima koji su ozakonili svoje partnerstvo, nakon što je u julu 2014. u Hrvatskoj donesen Zakon o životnom partnerstvu. Evo što kažu o onome što je prethodilo njihovoj odluci i promjenama koje su osjetile nakon registracije.
Razgovarala: Antonela Marušić
Foto: weddingcolectibles.com
LGBT.ba: Kada ste se odlučile za sklapanje životnog partnerstva i koji su razlozi, za vas kao par, bili najvažniji?
Odlučile smo prije nego što je uopće usvojen Zakon o životnom partnerstvu, negdje u maju 2014. Dva su najvažnija razloga: prvi i osnovni je zato što smo željele biti zajedno, a Maria nema hrvatsko državljanstvo i stoga nije mogla boraviti u Hrvatskoj duže od tri mjeseca unutar svakih šest mjeseci. Drugi je zato što se volimo. Ili je taj drugi zapravo prvi. 🙂
LGBT.ba: Što za vas dvije predstavlja institucija životnog partnerstva u svakodnevnom životu?
Praktične implikacije institucije životnog partnerstva su iznimno bitne. Od najmanjih sitnica: vožnje auta koji je registriran na ime jedne od nas preko radne dozvole i zdravstvenog osiguranja do mogućnosti posjete u bolnici kao najbližeg člana obitelji. Također, to nas legitimira i u očima drugih u privatnom životu, prije svega prema krvnim srodnicima. No, najvažniji su upravo ovi pravni elementi, vlasništva, poreza, kredita, opće pravne sigurnosti kao para. Uz psihološki osobni moment, onaj osjećaj da si potvrdio sam sebi da je to to.
LGBT.ba: Kako je tekao proces odluke o zasnivanju partnerstva? Je li sada za vas postalo moguće nešto što prije niste mogle ostvariti?
Da, apsolutno. Prije toga naprosto nismo mogle biti zajedno u kontinuitetu, niti se mogao organizirati život i rad u jednoj državi. Nismo mogle imati normalan tijek razvoja odnosa, uopće normalnog odnosa jer je cijelo vrijeme visjela nad glavom činjenica da je Maria stranac, da u svakom trenutku imamo ograničenja. Zbog takvih okolnosti vrlo smo rano odlučile sklopiti partnerstvo, no sigurne smo da bi ga svakako sklopile. Za mene to nije toliko važno kao forma, nego primarno pravne posljedice i sigurnost. Za Mariu je to, neovisno o državljanstvu, i psihološki važan osjećaj pripadanja uz neku formalnu vanjsku potvrdu. Obje smo sretne s tim osjećajem “oženjenosti”, neke vanjske manifestacije odnosa, premda da nema suštine, to sve skupa izvana ne bi uopće bilo bitno.
LGBT.ba: Jeste li zadovoljne onim što vam nudi Zakon o životnom partnerstvu u formalnom smislu?
Mi jesmo jer ne planiramo imati djecu. Da to želimo, bile bismo opet ozbiljno ograničene u činjenici da država ne bi priznala zajedničku roditeljsku skrb. Iako institucija partnerske skrbi koju predviđa Zakon o životnom partnerstvu u RH donekle tome nalikuje i svakako pomaže, da doista želimo imati djecu, ne bismo bile zadovoljne dok god životno partnerstvo u baš svim aspektima ne bude izjednačeno s brakom. Ovako smo u potpunosti zadovoljne.
LGBT.ba: Koliko ste dugo bile u vezi prije sklapanja životnog partnerstva i što se praktično u vašim životima promijenilo nakon registracije?
Prije sklapanja partnerstva bile smo u vezi osam mjeseci. Objema nam je to zvučalo jako kratko, a istovremeno smo obje osjećale da to želimo i da znamo što osjećamo. Možda zbog dotadašnjih iskustava, možda zbog prepoznavanja duša na prvi pogled, to ne znamo, ali naprosto smo znale da je to ono što želimo, svaka od nas pojedinačno.
Što se promijenilo nakon registracije? Možda je bolje opisati naše osjećaje i iskustva vezana za sudbinu zakona. Naime, o egzistenciji ovog zakona ovisila je i kvaliteta našeg odnosa. Hoćemo li i kada, i kako moći biti zajedno, ovisi isključivo o tom zakonu, o toj instituciji. Cijeli proces izrade, koji je trajao i trajao, polemike, referendum, saborske rasprave – sve je to jedna velika osobna trauma. Naprosto prolaziti kroz to da znaš da ti sudbina ovisi o tamo nekoj odluci tamo nekih ljudi koji su, kao, jako važni i moraliziraju, i slušaš svašta, a neki od njih pričaju o nama kao o nekim vanzemaljcima, životinjama, što li. Pa pitanje sudbine zakona nakon što je donesen, hoće li opstati… Osjećaj je puno bolji sada, više nismo građanke/ljudi drugog reda. Dobro, nismo baš ni jednaki, ali recimo da smo ovim došli bliže toj jednakosti.
LGBT.ba: Postoji li neka anegdota vezana za vjenčanje? Tko je sve bio prisutan?
Budući da smo bile među prvim parovima koji su ozakonili svoju vezu, najvažnija nam je bila diskrecija. Medijima je bilo jako zanimljivo pronaći i objaviti fotografije takvih parova, ali smo uspjele osigurati diskreciju i imale razumijevanje svih relevantnih državnih službi. Upravo zato smo taj obred obavile u nedjelju kako bismo izbjegle uobičajene gužve i druge “obične” svatove subotom. Ceremonija je bila vrlo nalik na uobičajeno građansko sklapanje braka. Matičarka je bila vrlo ugodna, a sama nam je na početku, a posebno na kraju, pričala o tome kako je i sama bila nervozna jer joj je to prvi put, pa da sve prođe u redu. Zbog diskrecije bili smo samo nas dvije, kum i kuma i još jedan prijatelj sa zadatkom da fotografira. Odlučile smo veću, “pravu” proslavu, održati sljedeće godine, kada malo splasne interes javnosti.
LGBT.ba: Koje je vaše mišljenje o instituciji braka i po čemu se, prema vašem mišljenju, od toga razlikuje zajednica koju ste sklopile?
Brak i životno partnerstvo se u svojoj suštini ni po čemu ne razlikuju na ovoj najvažnijoj, intimnoj, osobnoj razini. Dvoje ljudi koji se vole i žele biti zajedno do kraja života. Pravni oblik se razlikuje po imenu i po tom odnosu prema djeci. Više bismo voljele da je u državi dozvoljeno sklopiti brak, i to zbog osjećaja jednakosti, osjećaja ravnopravnosti. Ipak je životno partnerstvo nešto što je stvoreno umjesto braka, a da to ne bude brak. A jedini razlog da nije brak je zato što većina odlučuje da ima pravo na ekskluzivitet. Mi njih ničime ne ugrožavamo, ali eto, oni nas vole držati u neravnopravnom odnosu, štiteći besmisleni mit o tradiciji instituta braka, zaboravljajući da je tradicija nalagala nešto sasvim drugo u odnosu na moderne brakove. Taj odraz predrasuda i slijepog odbijanja sagledavanja istine je ono što nas smeta. No, svakako smo jako sretne da možemo imati barem životno partnerstvo.
Ovaj intervju je dio kampanje “Sve u vezi ljubavi je zakon” koju vode Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Mediacentar Sarajevo, u okviru projekta “Unapređenje prava lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih i transrodnih osoba u BiH u skladu s EU standardima” koji finansira Europska unija uz finansijsku podršku Fondacije Astraea.
