LgbtČiTAONICA je nova rubrika našeg portala u kojoj ćete svakog drugog ponedjeljka u mjesecu moći čitati queer priče i poeziju, kao i prikaze, recenzije i preporuke književnih djela queer tematike. Rubriku uređuje književnica Lamija Begagić, a danas donosimo priču Strah od pletenja, odlomak iz romana Proleće se na put sprema, autora Bojana Krivokapića iz Srbije, objavljenog 2017. u izdanju Red boxa iz Beograda.
Piše: Bojan Krivokapić
Kao desetogodišnjak Gregor je imao neodoljivu želju naučiti plesti. Ljetne bi ferije provodio kod babe i djeda na selu blizu Sombora. Baba i djed, Violetini ujak i ujna, imali su veliku baštu i dvorište prepuno domaćih životinja. Te bi životinje njegovali, hranili, a onda ih klali i pripremali razne delicije à la seljačka kužina. Hrana je bila masna, dobro začinjena i kalorična. Logika je bila jednostavna, dobro se najesti i nitko nije filozofirao treba li tako ili nekako drugačije. Gregor je volio hraniti kokoši, skupljati jaja, ali mu nikakav problem nije predstavljalo ni uzeti sjekiru i šarenoj tužnoj koki otfikariti glavu. Čerupanje nije volio, jer je uvijek užasno smrdjelo. To je radila baba. Djed i on su se držali one sjekire. Naučio je musti koze, nije bilo lako, trebalo je imati puno strpljenja, ali je uspio. Dvije su koze živjele skupa, bijela se zvala Ceca, a smeđa Brena. Gregor je više volio Brenu.
Baba bi ustajala rano, uključivala kazetofon iz kojega bi frcali narodnjaci, pojačala bi tu muziku i počinjala pripremati ručak. Isprva nije shvaćao da baba svaki dan pije, jer mu je bila baba, pa mu pitanje alkoholizma nije bilo ni u malom mozgu. Djed nije smio piti jer je preko trideset godina imao dijabetes. Baba je imala zelenu flašu na čijem je vrhu bila nataknuta bijela orlova glava. Rakija je curila kroz razjapljeni kljun. Prvo bi sipala u čašicu, a onda, kako se bližilo podne, direktno u grlo, misleći da je ne vide, a vidjeli su je. Kako je počinjala rano, već oko podne bila bi urađena, onda bi povremeno zapjevala, uključila se u hit koji je išao iz onog kazetofona. Što je ona bila glasnija, to je djed bio tiši. Ručali bi i onda bi njih dvoje spavali cijelo popodne. Kad bi se probudila, baba bi kukala da ju sve boli, sve, i da je starost teška. Popila bi kavu i uzela igle i vunu.
Gregor bi sjedao uz nju i gledao kojom brzinom radi te redove. Fascinirale su ga te igle, u kombinaciji s vunom i brzim staračkim prstima. Jednoga ju je dana pitao može li i on plesti. Pogledala ga je, i nastavila pričati nešto deseto. Bio je ustrajan, svaki dan bi ju zapitkivao može li i on. Onda su jednoga dana otišli u donju avliju, valjda da ih nitko ne vidi, sjeli su kraj vrta, ona mu je dala igle i radost je mogla početi. Tehnike klot i frket odmah je savladao, njegove male dječačke šake bile su brze i spretne. Vuna je bila zelena i on je odlučio isplesti šal. Baba ga je gledala i rekla da ima nevjerojatno “ravno štrikanje” za jednog dječaka.
Dani su prolazili i on bi svako popodne sjedio uz nju, pleli bi pa parali ispleteno. Ne može se sjetiti da li je baba ikad išta završila, ni šal niti džemper, možda i jeste, ali je vjerojatnije da je svakodnevni ritual pletenja imao veze s onom orlovom glavom. Orlova glava prije podne, igle po podne.
Avgust se bliži kraju, treba se vratiti doma, škola samo što nije počela. Spakiran je, sjedi u dvorištu i plače, mama i tata su na putu, dolaze po njega. Baba i djed plaču, a prave se da ne plaču. Iz kazetofona piče narodnjaci, Jesen je plakala s tobom, jesen sedamdeset i neke, kada smo poslednji put šetali kraj reke. Ta mu je pjesma jako tužna.
Kapija se otvara, on ugleda mamu i tatu, sretni su jer su došli po njega. Što su mu bliže, on plače sve jače. Violetu to nervira, prilazi mu i kaže da se oni sad odmah mogu vratiti i da uopće ne mora doći kući ako neće. On samo šuti i plače. Ustaje i uzima malu kožnu torbu, onda prilazi baba, provjerava je li sve spakirao, pa se vrzma po kući onako utaman. Pozdravljaju se i ubrzo jure kroz Bačku koja sva je u zlatnim bojama, jer godina je rodna.
Ispred kuće ih dočekuje mali brat. Gregor mu kaže ciao i samo prođe.
U sobi se počinje raspakivati, i prvo na šta nabasa je zeleni šal koji je ispleo, lijep je. Sa strane vidi igle i klupko vune, to mu je baba ubacila krišom. Mali brat uđe u sobu, vidi te igle i počne mu se smijati. On samo prođe kraj njega i ode u kužinu. Violeta ga pita kako mu je bilo, on kaže OK, i pokaže joj šal. Sam sam ga ispleo. Ona ga samo pogleda i kaže, Operi ruke, idemo jesti.
Nakon večere kaže mu, Pročitaj neku knjigu, malo si se zaglupio tamo na selu, samo o tim životinjama pričaš.
Sutradan odlazi kod druge babe, nije ga vidjela jako dugo, bit će presretna kad uđe preko verande. Pozdravljaju se, ona miriše po lozovači, iz televizora piče oni isti narodnjaci, Gregor pjevuši. Veli joj da ima iznenađenje. Sav značajan odmotava šal i kaže, Vidi, sam sam ovo ispleo! Baba mi je dala i igle, pogledaj kakve su, i vunu, sad i ti i ja možemo plesti zajedno! Ona ga samo gleda, gleda onaj šal, ne kaže ništa, uzima igle i vunu pa prozbori, Idi napolje, igraj se, đeca te čekaju, ajde, pušti ovo, idi. On joj kaže da bi ostao, da mu se ne igra s tom djecom, i da će plesti. Baba veli, Muči, jadan, ajde, idi, čekaju te.
Dan završava, Gregor je vani, igra se sa dvojicom dječaka, igraju se rata, pucaju jedni u druge. On je partizan i jedva čeka da ubije Petra koji je Nijemac. Konačno ga upuca i sve je OK.
Baba je šal, igle i vunu uzela i sklonila negdje, možda ih je i bacila. Gregora nitko nikad poslije nije pitao ništa vezano uz pletenje. Oni baba i djed pokraj Sombora ubrzo su umrli, umrle su i Ceca i Brena.
Prošlo je dvadesetak godina, vrijeme je da ponovo uzme igle, jer zima samo što nije. Iz televizora se i dalje čuju narodnjaci, uz neke pjevuši, uz neke ne.
O autoru:
Bojan Krivokapić (1985) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Objavio je knjigu kratke proze Trči Lilit, zapinju demoni (Kikinda, 2013), zbirku gemischt-poezije Žoharov let (Stolac, 2014) i roman Proleće se na put sprema (Beograd, 2017).
Dvojezično izdanje prve knjige, s prevodom na italijanski, Corri Lilit, i demoni inciampano, objavljeno je 2014. u izdanju Gradske knjižnice Pazin te Kuće za pisce/Hiže od besid/Casa degli scrittori, a kao e-knjiga izašlo je u izdanju Književne radionice Rašić, Beograd, 2015.
Bavio se antropološkim teatrom u Kamernom pozorištu muzike Ogledalo. Živio neko vrijeme u Sarajevu. Od 2012. do 2017. uređivao je književni program i vodio radionice kreativnog pisanja u Omladinskom centru CK13.
Dobitnik je nagrada za prozu: Ulaznica (Zrenjanin, 2011), Đura Đukanov (Kikinda, 2012) i Edo Budiša (Pazin, 2014), kao i nagrade Mak Dizdar za zbirku poezije (Stolac, 2013).
Trenutno živi u Novom Sadu.
