Kroz našu LgbtČiTAONICU nastavljamo objavljivati queer priče i poeziju, kao i prikaze, recenzije i preporuke književnih djela queer tematike. Danas objavljujemo priču Južno nebo hrvatske spisateljice Ivane Kovačić.
Ujedno vas pozivamo da doprinesete ovoj rubrici tako što ćete nam poslati svoje kratke priče, odlomke iz duže prozne forme, ili poeziju. Ako ste pisali/e o nekoj zanimljivoj knjizi ili drugom djelu s queer motivima, ili ako pišete teoriju koja se zanima queer čitanjima, pošaljite nam svoja djela na [email protected]!
***
Piše: Ivana Kovačić
Foto: Ana Opalić
Te godine već je u studenom Zrinka uplatila sedmodnevnu ljetnu radionicu joge na otoku. Kao lastavicu, suncokret ili bršljan, prema izvoru svjetla i topline vukao je nagon da se ugnijezdi među neke nove ljude i razbije čamotinju.
Čim se u trajektnoj luci približila veseloj grupici s ruksacima i prostirkama, jedna joj se nepoznata djevojka nasmijala očima na pozdrav.
– Karla – prva joj je pružila ruku.
Od tog trenutka stajale su jedna uz drugu, zajedno ušle u brod, Karla je naslonjač okrenula prema njoj, zavalila se i bose noge podigla na klupicu.
– Ti si isto sama? Mislim, nemaš nekog s kim si došla u paru? – pitala je.
– Da, zašto? – odvratila je Zrinka i odmah se ugrizla za jezik zbog tog vječnog zašto kojega se pokušavala osloboditi.
– Pa možda zato da ti se uvalim u sobu, ako nemaš ništa protiv, jer sam ja isto sama. Pardon, nisam baš sasvim sama – pogledala je u trbuh i ukrstila prste na njemu. Zrinka se nasmijala, pokušavajući prikriti razočaranje. Nadala se da joj se samo pričinilo, bila je uvjerena da postoji privlačnost među njima. Nije morala ulagati nikakav napor da se usredotoči na razgovor i bori se sa svojom sramežljivošću, sva je bila uvučena u Karlinu prisutnost i pažnju, činila joj se vatrena i blaga, neposredna i obazriva istovremeno.
Na otoku, selo Solitudo dočekalo ih je u kraljevskoj asani – kamene skaline obrasle travom slijevale su se iz najviših dijelova u njegovu glavu, veliki vrt između glavne crkve, općine, župnog dvora i škole. Nakon jutarnje meditacije i vježbanja, tu su, zavaljene u jastuke ispod palmi, murvi i stabala ljutih naranača, ispijale gorko-slatki sok i kavu. Karla je počela pričati o svojoj trudnoći, o kojoj se Zrinka nije usuđivala ispitivati. Oduvijek je željela jedno dijete, kćer. Voljela bi da nosi kćer, sa sinom joj se teže zamisliti. Ostala je trudna prije tri mjeseca, u dogovoru s bivšim dečkom koji živi vani.
– Hrabro – rekla je Zrinka i zašutjela.
Jedva su dočekale kraj dnevnog rasporeda, smotale prostirke i odjurile u sobu po kupaće kostime i ručnike.
– Odlučila sam manje razmišljati i više osjećati – nadovezala se Karla na svoju priču nakon toliko sati, ustala da preko glave svuče haljinu, odšetala do ruba obale, a onda se okrenula prema Zrinki, izbočila trbuh i kao trećim okom pupkom se zagledala u nju. S klupice u uvali, Zrinka je kroz taj durbin pogledala u nebo puno blistavih zvijezda i osjetila da joj odavno, vjerojatno nikada do sad, netko nije bio tako blizak i drag.
Čim su se vratile u Zagreb, pozvala je Karlu na proslavu rođendana kod svoje prijateljice Maje.
Svi s kojima se Zrinka godinama viđala i družila bili su tu: uglavnom žene, pokoji dečko, puno pasa, alkohola i veganske hrane. Razdijelili su se na grupice i hihotali. Djevojka dvostruko viša od Maje svinula se u koljenima i leđima i strasno je ljubila, držeći joj glavu s obje ruke. Karla je stajala u kutu sobe kao potopljeno jedro koje je Zrinka pokušavala podići s puno žara, napinjala se iz dna duše da u polumraku sobe zaplove ona njena glatka, razvijena leđa puna soli i sunca.
– Pleši, češljugarko – uhvatila je za ruku. Jako je željela vidjeti kako pleše, a poljubac gotovo nije stigla zamišljati jer su neprestano bile zajedno, samo bi joj bljesnuo pred očima kao grana bugenvilije iza ugla u ruševinama Solituda. Karla je uporno stajala na mjestu, nepomično, kao mala ptičica iz velikog središnjeg vrta, glatkih smeđih bokova, s listovima bivše balerine, stopalima odrasle djevojčice, do očiju crvena u obrazima, s požarom žutih narcisa u krilima, trudničkim trbuščićem i nizom velikih bijelih zuba – čas u usnama zavodljive žene, čas u vitkom crnom propeleru ptice.
Umorna je, mislila je Zrinka, ispijala treću čašu vina i kao prosvijetljena, nakon toliko vremena ljude koji su joj dragi promatrala sretna. Netko je uključio disco kuglu, a ona je vidjela šarene pletene torbe u šumarku Solituda, izložene ispod borova. Čim bi primijetila da netko predugo stoji kraj torbi, prodavačica se s plaže penjala gore. A one su stajale i stajale opčinjene prizorom golemih leptira i cvjetova veselih boja. Dugo je trebalo da prihvate da su to torbe, toliko da je ona žena dotrčala mokra u kupaćem kostimu.
– Oprostite, samo smo gledale – rekla je Karla, udaljile su se i smijale držeći se pod ruke. Pomislila je na to vuneno cvijeće puno borovih iglica i ples njihovih sjena na namreškanom moru.
Pozdravile su društvo s rođendana i zaputile se prema automobilu. Karla je bila neprepoznatljiva. Neko su vrijeme samo sjedile u mučnoj tišini, dok je Zrinka nije počela moljakati i nagovarati da kaže što nije u redu. Napokon, Karla je iznervirano procijedila kroz zube:
“Ja nisam dio tog tvog svijeta.”
* * *
Zrinka hoda Tratinskom ulicom i misli na pretprošlo ljeto, na trenutak kad je u luci srela Karlin pogled, oči istog sjaja i oblika kao u dječaka kojega je rodila. Ispred nje, ulicom se dva čovjeka šuljaju turobno, odskaču kao ratni brodovi među jedrilicama. Jedan nosi psa u naručju. Prestigla ih je i već sjedi u čekaonici veterinarske ambulante, kad oni ulaze i ne mareći za nju staju ispred sobe za pregled životinja.
– Aha, vi ste za eutanaziju – kaže doktor i psu za čas daje injekciju. Čovjek sjeda, mazi životinju i čeka da ugine. Psić plazi dugi ružičasti jezik i dahće u tišini, a drugi čovjek, kao da nema ništa s tim, čita plakat na vratima i žvače žvaku. Ugleda mokri trag na njegovom obrazu. Zgrožena i zadivljena jednostavnom ljepotom smrti što se razmilila po prostoru u trenutku rastanka, ipak nema hrabrosti izdržati bol. Izlazi vani u toplinu običnog, blistavog jutra, neobavljena posla opet hoda Tratinskom, vuče mačku u košari, još čeznutljivije promatra prolaznike i izloge. Poželi nazvati Karlu i ispričati što se dogodilo u ambulanti, a onda pomišlja da je to znak, ovoga puta treba se i može suzdržati, zapravo, spremna se osloboditi. Upravo danas, jednog običnog dana, odmah, mora samo gurnuti nogu pred nogu dok ne stigne do nekih požarnih stepenica, onda će se poslužiti i rukama, popet će se na krov i skočiti, trčati i uvući se u vagon. Vlak će preko noći prevaliti dalek put do obale, skrivena u utrobi broda doplovit će do neba punog rumenih zvijezda padalica. Mali Adam u toj dobi brzo će je zaboraviti. S tim mislima već tone u san, kad zazvoni mobitel. Karla.
– Ne mogu smiriti Adama, molim te dođi – govori joj plačnim glasom.
Zrinka navlači trenirku i juri u auto. Podiže Adama u naručje, ostavlja Karlu u sobi i u kuhinji mu pokazuje trik s narančom. Pjeva mu novu pjesmicu. Ponavlja je dok ga ne uspava, onda liježe na kauč do velikog kreveta.
Oko tri u noći prene je tišina. Sklupčani i nečujni, na postelji spavaju Karla i Adam.
Opet sklopi oči i zaspi tupim, slatkim snom djeteta.
O autorici:
Ivana Kovačić rođena je 1979. u Splitu, a odrasla je na otoku Hvaru. Godine 2013. objavila je roman Parabajka u izdanju Edicije Katapult. Živi u Zagrebu.
