Piše: Redakcija
Foto: Privatna arhiva
I književnica Lamija Begagić, kolumnistica i suradnica portala LGBTI.ba, učestvovat će u književnoj večeri “Poqueerena književnost”, 19. jula u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu, a danas objavljujemo i njenu priču Gotovo.
Lamija Begagić (1980.) je autorica dvije zbirke priča (Godišnjica mature, 2005.; Jednosmjerno, 2010.), romana U zoni (2016.) i priručnika za djevojčice Furam feminizam (2016.) u koautorstvu s Marinom Veličković. Pokretačica je i višegodišnja urednica magazina za predškolce i prvačiće Kolibrić, članica redakcije magazina za pravednije obrazovanje Školegijum i časopisa za feminističku teoriju i umjetnost Bona. Stalna je saradnica portala LGBTI.ba i Diskriminacija.ba, te pokretačica, sa Bobom Dekić, online edukativne platforme za djevojčice i djevojke Dobila.ba. Živi (od pisanja) u Sarajevu.
Gotovo
– Gotovo! Budete li čule ijednog, zovite, pa ću vala i ja odmah ovdje pred vama progutat’ otrov! – hvalisavo i uz široki osmijeh kojim otkriva parodontozom načete zube govori komšija Škrgo.
Dada uzvraća poluosmijehom i pruža mu ruku u čvrst stisak.
– Hvala, komšija, vidjet ćemo hoće l’ se večeras moći spavati.
– Ma nemamo šta gledat’, cure! Spavat ćete ko bebe!
Komšija Škrgo sjeda, ispuši još jednu cigaru i posrče zadnji gutljaj jake crne kafe. Prokomentariše još jednom kako će iduće sedmice doći da još malo dotjera živicu, pa pokupi kesu sa svojim stvarima i uz glasan pozdrav ode.
Neko vrijeme u tišini skupljamo suđe s terase i unosimo ga u kuhinju.
– Hoću l’ nam smotat? – upita Dada nakon što smo i posljednju šoljicu spremile u perilicu.
– Haj’ živa bila! – dočekam široko raširenih ruku njenu ponudu.
Pregrnemo dukserice preko leđa i izađemo opet na terasu.
Šutimo i pušimo. Uprežem svu snagu da pogled držim visoko podignut, da gledam ispred sebe, u jele na brdu preko puta, u olistale voćke, u Dadinu ispucalu donju usnu, u dvije-tri zavjereničke sijede u njenoj kosi.
No, pogled, koncentraciji unatoč, bježi ka podu, ka pločicama terase na kojima se sve još crni od puhovih brabonjčića.
– Hajde, pusti to sad – govori mi, jer naravno da je vidjela, Dada sve vidi – pomest ću poslije, kad popušimo.
– Ma, opušteno, bona…
– A jebiga, Hana, nemoj sad, znaš da smo morali… Bilo je neizdrživo.
Klimam glavom i prihvatam džoint koji mi dodaje. Predajući mi ga, spušta dlan na moj i neko me vrijeme češka po ruci. Ostatak večeri opet šutimo, a onda postaje sve hladnije i prešutno prelazimo u kuću.
Mrak na planinu stiže prije negoli u kotlinu i u gradić u čija svjetla s prozora dnevne sobe gledamo.
Neko se vrijeme povlačimo po kući, odgledamo pola epizode serije, završnicu neke dozlaboga dosadne utakmice, a onda Dada uzima svoj strip, ja knjigu koju samo što nisam završila i, opet prećutno, odlazimo u potkrovlje, u spavaću.
Uši su nam velike, veće nego dječije oči u planinskom mraku.
Ona kao čita strip, ja kao čitam knjigu, a nijedno zasigurno ne razumije ni riječi od svega pročitanog.
Ne čuju se. Fakat se ne čuju.
Ne čuje se nijedan jedini korak, ništa od onog upornog i neprekidnog struganja kandžica po rešmi, po krovu, po drvenim gredama koje nam noćima, kako je ljeto počelo, nije dalo spavati. Počinjalo bi s prvim sumrakom i neumorno lupkalo, škriputalo i grebuckalo do pred zoru kada bi i oni, i mi, napokon zaspali.
Da postoji efikasan otrov rekao nam je, naravno, komšija Škrgo. Brinuo je o kući dok je još bila napuštena. Bivši su mu vlasnici povjerili ključeve kad su odselili u inostranstvo. Po kupovini kuće, naslijedile smo nekako i starog čika Škrgu i imenovali ga doživotnim kućepaziteljem.
Ne čuju se. Nijedan jedini.
Odustajem od simuliranja čitanja i bacam knjigu na pod. Dada se trgne i odloži svog Gastona.
– Zajebali smo, Dadi! Fakat jesmo. Daj da ga zovemo, možda se još šta može uraditi!
Ustaje i grli me, a ja sjedim na rubu kreveta, obamrlo, ne trudeći se da zagrljaj uzvratim.
Silazi dolje, čuje se otvaranje ulaznih vrata, pa neka lupa i buka vani. Uskoro se zadihana vraća držeći u ruci kesicu s otrovom.
– Netaknut je! – govori i gleda me u oči.
– Budalo jedna, čime si to uzela? I kako?
– Ništa ne brini, nego šuti i slušaj – odgovara Dada pokazujući kažiprstom ka krovnim gredama.
Šutimo neko vrijeme, a onda se začuje polako, pa sve jače prepoznatljivo škriputanje i tapkanje kandžica i nama se na trenutak, objema, učini da smo kroz grede vidjele kitnjaste raskošne repiće naših malih šumskih podstanara.
– Jebote, kakve smo budale bile, kako smo mogle pomislit'… Ubice!
– …dječijeg lica! – dodaje Dada i smijemo se, uglas.
– Noć će opet biti burna, čini se.
– Na šta tačno misliš kad kažeš „burna“? – pitam, a ona me pogleda ispod podignute obrve grizući donju usnu.
Znam šta znači taj pogled i munjevito svlačim pidžamu. Vodimo ljubav, škripe kreveti, podovi i grede.
Na nesanicu smo, čini se, već sasvim dobro navikle.
