Piše: Redakcija
Foto: Nada Zgank
Ususret književnom susretu slovenskih i bosanskohercegovačkih književnika i književnica “Poqueerena književnost”, koji će se održati 19. jula u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu, objavljujemo radove iz istoimenog zbornika u sklopu naše rubrike LGBT Čitaonica i predstavljamo vam njihovo stvaralaštvo.
Danas objavljujemo priču Diskrecija zajamčena spisateljice Suzane Tratnik (1963.), koja je diplomirala na studiju sociologije i magistrirala s temom iz antropologije spolova. Suzana živi i radi u Ljubljani kao književnica, prevoditeljica i novinarka. Suosnivačica je lezbijske skupine LL u Ljubljani 1987. i suradnica Festivala LGBT filma. Objavila je sedam zbirki kratkih proza, tri romana, slikovnicu za djecu, monodramu Ime mi je Damjan, radioigru, dva stručna rada o lezbijskom pokretu u Sloveniji i o lezbijskoj književnosti, te memoare Lezbijski aktivizam po koracima (2013). 2007. je primila nagradu “Prešernova sklada” za književnost, 2017. nagradu “Novo mesto short” za kratku prozu, a 2018. nagradu “Desetnica” za najbolji roman za mlade. Njene knjige i kratke priče prevedene su na više od dvadeset jezika, a prevela je veći broj djela britanske i američke proze, te stručne literature. U prozi Suzane Tratnik isprepliću se dvije središnje teme: sudbine marginalnih životnih egzistencija u suvremenoj urbanoj obitelji i pogled na djetinjstvo u jugoslavenskim socijalističkim 60-im i 70-im godinama.
diskrecija zajamčena
Krenula sam po utabanoj stazi koja se spuštala između travnjaka i u daljini skliznula među zbijenom šačicom seoskih kuća. Tamo bih morala skrenuti lijevo. Tako je rekao prijatelj koji me je ostavio nedaleko od odvajanja za autocestu i odvezao se dalje. Još uvijek sam se osvrtala za njegovom plavom četvorkom i razmišljala da li bi me još vidio ako bih mu počela mahati, da li bi mi još zaustavio ako bih se iznenada predomislila. Uvjerila sam se da je prekasno i usmjerila svoje misli naprijed, nizbrdo po stazici između travnjaka. Kad skreneš lijevo već ćeš nekoga sresti tko će ti pokazati kuću od Korošaka, pisalo je u pismu, a ako neće biti nikoga, pođi još malo naprijed preko potočića i tamo je naša kuća. Njezino pismo sam već više puta pročitala – i na travnjacima sam ga izvukla iz džepa – i pokušala raspetljati još više nego što je bilo napisano; stil pisanja i gramatičkih grešaka, sitan, u desno nagnuti rukopis što podsjeća na pravilna, ali bezizražajna slova iz prve školske čitanke.
Prije nego što sam stupila na mostić preko suhog korita, stala sam uz deblo koje me malčice sakrilo pred mogućim pogledima iz kuće na drugoj strani potoka. Još jedanput sam pogledala pismo i provjerila; kućni broj je bio zaista šest. Kao da to ne znam već cijelo vrijeme, sve otkako sam prije dva tjedna prvi puta otvorila to pismo.
Zatim sam se odvojila od debla omotanog s više plakata koji su najavljivali zabavu s poznatom hrvatskom pjevačicom u susjednom selu.
Kad sam pozvonila učinilo mi se da sam sasvim pogriješila, da sam morala negdje pogrešno stati i skliznuti u vremensku paralelu, zato mi baš ništa neće pomoći, iako su ime sela i kućni broj pravi. Kad je otvorila vrata i za sekundu ili dvije iznenađeno me gledala, bila sam već gotovo uvjerena da uopće neće znati tko sam. Ali zatim se učinilo kao da joj je nešto brzo preletjelo preko lica, u trenutku se opustila i dala mi ruku:
“Oh, da, oprosti, sasvim sam zaboravila da je već toliko sati – dva, zar ne? Manja.”
To je bila Manja s fotografije, doduše puno milijeg izraza, ali madež nad lijevom obrvom ne može se promašiti. Kao da smo bile svjesne da nije pametno predugo stajati na pragu, poslije rukovanja nije odmah spustila moj dlan nego me je smjesta odvela u kuću. Ušla sam iza nje, razmišljajući kada da joj postavim uljudno pitanje o izuvanju obuće, ali me već prvi pogled na još nenamještenu kuću odvratio od toga.
“Nismo još završili kuću. A ni ove godine neće biti dovoljno novca …”
Pitala sam se na koga je mislila s mi, kome se pribrajala. Činilo se sasvim neobično i pretjerano da na prvom susretu sa mnom razgovara s osobnom zamjenicom u množini.
“Molim.” Pokazala mi je na stepenice bez ograde. “Samo naprijed gore, samo je jedna soba. Hoću reći, sobe su, odnosno bit će ih više, samo nema vrata. Da donesem kavu?”
Kimnula sam glavom i popela se, oslanjajući se na krvavo crvene cigle još neožbukanog zida. Među razbacanom odjećom i dječjim igračkama sam ipak našla nisku kožnatu fotelju, bacila majice, košulje i brojne dječje podbradnike s fotelje jednostavno na pod i sjela. Soba koja je očito jedina u kući služila za boravak nije bila ništa manje u rasulu. Jedino što je svjedočilo o stanovanju i postojanosti bio je ogroman ormar postavljen gotovo na sredini sobe, a iza njega je bila, spremljena u ogromnim vrećama i kartonskim kutijama, preostala imovina. Staklena vitrina u ormaru je izlagala pažljivo složene servise za čaj i kavu, među šalicama su se kreveljile sitne porculanske figurice balerina, vojnika i patuljaka, a na desnoj strani vitrine su bile pažljivo složene knjige, među njima nekoliko svezaka zbirke sto romana i više romana iz serije doživljaja francuske junakinje Marianne.
“Pazi, vruće je!” začulo se sa stepenica. “Ostanite dolje u kuhinji.”
Manja je donijela ogromni pladanj s kavom, šećerom i mlijekom. Kad ga je odložila na stol, rekla je: “E, tako.”
Konačno je bilo dovoljno vremena za zbunjenost. Odmah sam uzela šalicu kave, dolila malo mlijeka i počela još vruću srkati, pri čemu sam razgledavala po sobi i tako izbjegla susret s njezinim očima.
“Znam, jako je razbacano,” rekla je Manja koja je očito pratila moj pogled. “Nisam stigla. Tek je nekoliko mjeseci kako smo se preselili. Nisam više na porodiljskom, a otkako opet radim nemam vremena za pospremanje.”
Kimnula sam glavom. Nisam znala što odgovoriti. Možda će se sada pokazati da je sve skupa zabuna, pa žena koja govori takve stvari nije mogla dati onaj oglas. I prema tome pijem pogrešnu kavu i zaplećem se u pogrešan razgovor.
Razmišljam što bih još uljudno upitala. Ali njezin pogled je već upiljen drugdje.
“Nisam li vam rekla da ostanete dolje?”
Okrenem se, iza mene stoje dva djeteta, trogodišnja djevojčica prljavog lica i kakvu godinu ili dvije mlađi dječačić sa šmrkljem ispod nosa. Nasmiješim im se i zatim se u neprilici opet okrenem domaćici, nikada ne znam što raditi s djecom.
“Otkada su dvoje, još je gore,” kaže Manja. “Hoću reći, sada stvarno ništa više ne slušaju.” Na ponovnu molbu da idu dolje u kuhinju, pritajeno se odšuljaju dolje po stepenicama.
“Tvoja pisma zaista volim čitati,” iznenada skrene razgovor kao da joj je sinulo kroz glavu da posljednji autobus iz tog sela vozi već za nekoliko sati.
“Da, s veseljem sam ih pisala,” bez razmišljanja odgovorim. Ako je već jin, neka bude još i jang.
“Dosad me još nitko nije posjetio.” Manja si pripali cigaretu i glasno puhne dim. Ponudi još i meni. “Nijedna koja se javila na moj oglas dosad još nije došla k meni. I ja nisam nikoga posjetila. Nijednu.”
“A zašto ne?” upitam iako je jasno da odgovor za nijednu od nas dvije uopće nije važan.
“Ne znam. Nemam vremena. A ponekad mi nedostaje hrabrosti. Zapravo nisam nikada stvarno sama doma.”
Pokušavam svaki put slagati njezine izgovorene riječi onima koje je pisala. Znam što sam. Samo to hoću biti. Nije još prekasno. Za nju je očito bilo jako važno da si potvrđuje identitet. Samo jedanput, no, dva puta ako računam još i susret sa strankinjom na maturalnom izletu, sam spavala sa ženom. Nije bilo slučajno. To nije bilo nešto što bih mogla zaboraviti.
“Potrebno je uzeti si vrijeme,” kažem i prvi put u životu mi je jasno da te riječi u početku nisu bile floskula. Iako ne mogu stvarno znati jer na samom početku nikada nisam pokraj.
“Znaš da sam udata, zar ne?” Kad se njezine izgovorene riječi pokriju s onima iz pisama, iznenada smo jako udaljene. Svijet, izgrađen iz pisama je rasplinut, tjelesna blizina tako očigledna i teška.
“A gdje je tvoj muž?” pitam protiv svoje volje.
“Uglavnom na putovanju. Na brodu. Službeno.”
Dok seže za cigaretom, učini mi se da me želi dotaknuti. Svoj dlan sakrijem pod stol, njezin obuhvati punu pepeljaru i odnese u koš pokraj prozora.
“A tako,” kažem u njezina leđa.
Sada žalim što me nije dotaknula. Iz tog sela vjerojatno vozi samo jedan autobus dnevno.
“Ovdje je čovjek usamljen, hoću reći, ovdje si usamljena,” kaže kad ponovno sjedne. Svoj stolac pomakne bliže k meni: “Ako si – takva.”
Slegnem ramenima. “I u gradu si usamljena. Hoću reći, ja sam također usamljena. U gradu. No, ne uvijek.” Nakašljem se, izgovaranje riječi mi iznenada predstavlja strahovit napor.
“Stvarno? Ali ja čak nemam s kim razgovarati.” Manja osramoćeno sagne glavu. Kao da se uzalud otkriva strankinji. Sada ju primim za ruku jer mi se čini da moram nešto ispravljati. Njezina tanka ruka je hladna i ukočena od straha zbog iščekivanja. Drugom rukom seže prema meni, kao da će me zagrliti, ali njezina podlaktica samo za nekoliko sekundi preleti po mom vratu. Zatim ju spustim, nekako se otresem njezinog, sada vlažnog dlana.
“Vjerojatno sada nema nijednog autobusa,” kažem. Bojim se da ću joj nešto dati, neka lažna obećanja. Užasavam se skrivenih lezbijki. Njihovih muževa u sjeni, njihove drage djece, hrpa obiteljskih naslijeđenih knjiga u vitrinama iz kojih iskaču naslovi Kristina, Lauransova kćerka i Bijeli tulipani i Vaš zajednički brak, njihovog života u poludovršenim kućama, njihovih sjećanja na gola ženska tijela sakrivena u mraku, njihove prikrivene čežnje. Ugasim cigaretu i ustanem. I Manja ustane, naglo, polije svoju šalicu kave, priđe k meni i zgrabi me za laktove.
“Znaš zašto me još nijedna nije nikada posjetila? Zašto se još s nijednom nisam sastala?” upita me.
“Ne znam. Zašto?”
“Zato što mi još nijedna nije pisala takva pisma kao ti. Neprestano ih čitam.”
Poljubim ju. Drukčija je od drugih, kažem si. U ključnom trenutku se ne žali nad usamljenošću. Ne zaklinje se ni na vječnost ni na jedinstvo. Ne moli, uzima. Ne vrati mi samo poljubac. Vrati mi sve.
Autobus je otišao deset minuta prije što je i tako karakteristično za seoske autobuse. Baš dobro da sam bila tamo već pola sata ranije. Radujem se jer me nije pratila. A i njoj je laknulo jer nije trebala sa mnom pred pritvorene oči okolnih kuća. Razmišljam da je bilo tako dobro. Da je bilo sve kako treba. Čežnja za trenutak utažena, usamljenost opozvana, višeput. Pa nijedna od nas i tako ne želi više, kažem si. Bar ne na istoj adresi. Ne trebam zapamtiti kućni broj. Niti više pisati. Uvijek nanovo ih izbjegavam, te skrivene i šifrirane sapfistice.
Sapfina prijateljica, 24 godine, usamljena, s obavezom, traži sebi sličnu, jednako osjećajnu žensku dušu, za razgovor, razmjenu najskrivenijih misli i moguć romantični susret. Budi stara između 25 i 35 godina, iskrena, samostalna i imaj razumijevanja. Alkoholičarke i avanturistice isključene. Piši mi još danas: diskrecija zajamčena.
Prevela: Ksenija Habek
