Piše: Redakcija
Foto: FSK via VoxFeminae
Ususret književnom susretu slovenskih i bosanskohercegovačkih književnika i književnica “Poqueerena književnost”, koji će se održati 19. jula u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu, objavljujemo radove iz istoimenog zbornika u sklopu naše rubrike LGBT Čitaonica i predstavljamo vam njihovo stvaralaštvo.
Prva autorica koju predstavljamo je Vesna Lemaić (1981), i dvije njene priče – “Ugly” i “Skoro prizor s razglednice”. Vesna Lemaić je diplomirala komparativnu književnost, a kao spisateljica se predstavila 2008. godine prvijencem Popularne priče. Godine 2010. objavila je lezbijski akcijski antiutopijski roman Odlagalište, za kojim je 2014. godine uslijedio aktivistički roman Kokoška i ptice, te 2018. godine zbirka kratkih proza Dobrodošli. Za Radio Slovenija napisala je radioigru Podpotnik. Jedna od njenih priča uvrštena je u antologiju “Best European Fiction”. Za svoj je rad primila nekoliko nagrada, među njima i nagradu slovenskog sajma knjiga, nagradu “Fabula” za zbirku kratke proze i “Zlatnu pticu” za književnost. Suosnivačica je neformalne skupine Lezbijsko feminističko sveučilište. Aktivna je u skvotu Avtonomna Tovarna Rog, gdje su sa suradnicama utemeljili queer feministički prostor Afkors. Vodi radionice pisanja i eksperimentalne radionice grupnog pisanja. Više od pet godina sudjeluje i u organizaciji književno-glazbenog festivala “Živa književnost” u Ljubljani.
Ugly
Ne samo ja, svi stojimo i čekamo na pješačkom prijelazu. Užareni automobili mile kao kapljice znoja po omekšaloj kori ceste. Podnevno sunce ništa ne zasjenjuje, sve je u žarištu.
Iza leđa čujem, I liked Triple Bridge and those statues on Butchers’ Bridge.
Drugi glas se pridruži, Yeah, they’re monumental. But the girls here are really ugly.
S curom, koja stoji pored, značajno se pogledam. Nijedna se ne okrene iza, kako bi pogledala turista.
Još bi se više zbunili, kada bi se njih dvojica nasmijala položaju, u koji su nas stavili. Nailazi autobus, očnice zaškripe, i stane kao mišić u grču. Putnici zure u nas i čini se da su čuli primjedbu pa se naslađuju nad našom neugodnošću.
Odmjeravamo si lica, tijela, nismo suparnice, ogledamo se. Ne možemo si reći, dobro izgledaš. Njeno je lice otežano masnom šminkom, dok ja na svom nosim bubuljice, ispucanu kapilaru i stršeće dlake nad usnama. Pomislim, kako bih se neugodno osjećala u njenim krpicama, kojima oponaša oguljenu kožu gotovo izumrlog afričkog predatora. Možda i njoj pada na um isto, u mojoj trenirci doma ne bi izlazila ni iznijeti smeće. Ne možemo pronaći pravih izraza lica, niti izraziti jedna drugu. A taj slučajni događaj nas povezuje. Autobus odlazi, limeno tkivo zacvili i ispusti vrući ispuh. Nešto moram učiniti, namignem joj i ona se osmjehne. Nemamo ništa zajedničkoga, samo taj poznati grad, u kojem živimo s drugim ugly domaćim curama. Nije bitno, koliko se koja od nas trudi ili joj je svejedno, ne možemo se natjecati s ljubljanskim spomenicima.
Ona kaže, nadam se da će ih netko okrasti. Na semaforu se upali zeleno svjetlo.
Skoro prizor s razglednice
Nama s lijeve strane sve je puno lokala s jednakim stolovima, naslonjačima i suncobranima, baš kao i ljudi na odmoru, takvih, kakve smo i nas dvije. Pravimo se, da ih nema, gledajući prema moru. Želimo, da je sve kao na dlanu, ne želimo suvišnih misli, stoga opisujemo ono što vidimo. Mrežu na ribarskoj barci, oguljenu boju na drvenom trupu, sipino crnilo na rubu nasipa, alge na užetu.
Kad dođeš do marine, gdje su privezane jahte, kažeš, jebote, kako neki imaju toliko novca, da se tako preseravaju. Odjednom se sjetiš jastoga, koje još žive ubacuju u vrelu vodu, kako bi bili ukusniji.
Pomislim, kako mora biti lijepo kada nikad ne moraš misliti na novac. No ipak šutim, moja je ruka u tvojoj znojna, moram ju obrisati o hlače. Kad se istim putem vraćamo nazad, kod barki se sjetim reumatičnih zglobova ribara. U tome nema ništa romantičnoga, svako mjesto je obilježeno razlikom, iako želimo da nije tako. Nemamo jahtu i nemamo reumu, imamo novac za godišnji odmor. Turistice smo, i ne mogu se više pretvarati, da smo same. Mi smo krvni ugrušci, koji začepljuju žile toga gradića. Uličice doživljavaju uzastopne infarkte. Domaći ljudi imaju kronične podočnjake. Kraj punih kontejnera se rastvaraju plastične vreće otpadaka, smetlari ne mogu savladati srpanjsku probavu gostiju. Gradska crijeva se podriguju, kloaka pod našim nogama već jedva guta izlučevine iz apartmana, restorana i hotela. Mačke se tjeraju, može se čuti, kao da ispod temelja srednjovjekovnog naselja vrište mučeničke noćne more.
Također i naš je grad s rijekom u središtu ispunjen turistima. Ne želimo biti tamo, a ni ovdje nam više nije ugodno. Čini se da kod kuće gubimo prostor, a ovdje ga oduzimamo drugima. Naopako smo se rasporedile. Iako smo dobrodošle, primorski je kraj postao pretijesan, takvoga ga ne želimo sačuvati u sjećanju.
Kasno noću mačke se još uvijek tjeraju. Turisti, kuharice, čistačice zaspe i grad zadiše punim plućima. Nas dvije sjedimo na najudaljenijem molu. Ti si moje uže, a ja sam ljigava alga, koja te obrasta. Posve smo nevažne, plošni obris zagrljenog para, skoro pa prizor s razglednice.
(Preveo: Romeo Mihaljević)
