Piše: Emina Žuna
Foto: moviepilot.com
Nedavno sam sa sestrinom kćerkicom gledala Disneyeve crtane Pepeljugu i Snjeguljicu, bolje rečeno, pokušala sam ih gledati. Zadnji put sam to učinila kad sam bila dijete, ali mi sada problem nije bio toliko što sam odrasla, koliko se nisam mogla oteti utisku koliko je to što gledam danas prevaziđeno. Nije u tome ništa čudno – Pepeljuga je Disneyev crtani nastao 1950, dok je Snjeguljica nastala (zvuči nevjerovatno!) čak davne 1937. godine. Ali bez obzira na to, i dalje ih gledaju generacije djece (među kojima prvenstveno mislim na djevojčice), a to, samo po sebi, nije nimalo bezazlena stvar. Podsjetimo se načina na koji su u njima predstavljeni likovi Pepeljuge i Snjeguljice. I jedna i druga predstavljaju bespomoćne žene koje se ne mogu brinuti same o sebi i trebaju im patuljci ili dobra vila da ih spase od maćehe ili zle vještice. Ni jednu ni drugu, osim tipičnih bajkovskih vrlina ljepote i dobrote, ne odlikuje nikakva hvale vrijedna osobina. One su tu naprosto zato da budu dobre, a onda da se zaljube i sretno udaju za princa na bijelom konju. Sretan kraj njihovih života nakon godina ispaštanja i patnje predstavlja logičan završetak crno-bijelog svijeta polarizovanog između dobra i zla i pouke da se na kraju ipak nagrađuje dobro. Udajom završavaju sva njihova stremljenja i daleko od toga da one predstavljaju prihvatljive uzore za današnje djevojčice.
Disneyeve princeze su predstavnice vremena u kojem su nastale i 1950. i 1936. se od žene ni nije očekivalo ništa više osim da se uda. Naravno, čak i ako se očekivalo, realnost je uvijek drugačija od svoje reprezentacije na filmu (naročito u crtanom) koja je često neistinita ili idealizovana. Međutim, u današnjem vremenu takvi konstrukti za djevojčice mogu biti još pogubniji nego prije jer živimo u vremenu u kojem se od žena očekuje više nego ikada prije. Osim toga, sam motiv romantične ljubavi koja je neizostavni motiv Disneyevog imaginarija nije prigodan za dječiju publiku, jer zašto bi, zaboga, djeca uživala u naracijama o ljubavi dvoje odraslih? Nisam mogla da ne razmislim o tome kako to djeluje na moju sestričnu i njene vršnjakinje od pet godina koje su baš sada na počecima različitih rodnih identifikacija i usvajanja društvenih uloga koje se očekuju od njih. Jer bez obzira koliko djeca bila inteligentna i kakve dobre odgojne i emotivne smjernice u porodici dobijala, postoji toliko ‘neprimjerenih’ i ‘anakronih’ utjecaja u okolini koji ih mogu zbuniti i učiniti da izgube puno vremena na nepotrebna pitanja i pogrešne uzore. Snjeguljica i Pepeljuga mogu biti baš takvi utjecaji.
Njih dvije, ali i Disney princeze koje su nastale nakon njih, su globalni trend i kao uzori stoje na raspolaganju djevojčicama cijelog svijeta. Kapitalizam računa na djecu konzumente pa princeza ima svugdje – od igračaka u Kinder jajima do motiva na odjeći. Ono što je dobro u svoj toj priči jeste da su princeze evoluirale i novije inačice su u terminima karakterizacije značajno odmakle od Pepeljuge i Snjeguljice. Na njih su definitivno djelovali feminizam i društvene promjene kroz koje su žene prošle u realnom svijetu. Disney imaginarij je obogaćen i u rasnom i društvenom smislu i dobili smo princeze različite boje kože koje žive na različitim mjestima na planeti i ne ovise ni od kakvog princa.
Brooke Geller u tekstu Došlo je vrijeme za LGBT Disney princezu, analizira trenutno stanje “među princezama” i podsjeća na transformaciju koju su princeze doživjele, naročito od početka devedesetih. Tad se uvode različiti profili žena: Belle iz Beauty and the Beast (1991) koja ima karakteristike slobodne, jake žene, onda Jasmine iz Aladdina (1992) koja je prva nebijela Disney princeza i koja je utrla put za Pocahontas (1995), Mulan (1998) i Tianu (2009, Princeza i žabac). Dalje kaže kako najnovije Disney princeze kao što su Elsa (Frozen) ili Merida (Brave), uopće ne pokazuju interes za ljubav. Ono što dalje izdvaja kao najveći nedostatak jesu i dalje prisutni nerealni tjelesni atributi i tu se ništa nije promijenilo.
Ovdje ću napraviti malu digresiju i podsjetiti na seriju Once Upon a Time (2011 – ), namijenjenu i djeci i odraslima, a koje sam i sama fan. Iako serija na prvu predstavlja pravi filmski bućkuriš različitih motiva i likova iz bajki i u njoj se susreću kako karakteri koje poznajemo zahvaljujući braći Grimm, tako i autorski (Petar Pan, Alisa…), a koji međusobno nemaju nikakve veze jedni s drugima, seriju u konačnici ipak vrijedi gledati. To je zbog toga što je svaki taj lik rekonstruisan i prikazan u novom svjetlu, a to naročito vrijedi za ženske likove. Tako Snjeguljica nije bespomoćna princeza koja bježi od zle maćehe, nego odmetnica koja nauči rukovati lukom i strijelom i bori se za svoj narod. Crvenkapica nije djevojčica koju lovac spasi iz vukovog trbuha, nego je i sama vukodlačica, a Pepeljugu se ne cijeni zato što se udala za princa nego zato što je našla način da promijeni svoj život. Brojni su primjeri transformacije u pozitivnom smislu i smatram da je serija zato veoma korisna za djecu.
Dakle, i pored anakronosti koju danas predstavljaju likovi Snjeguljice i Pepeljuge, činjenica je da su princeze evoluirale. Ono što se još nije desilo, a što bi trebao biti naredni logičan Disneyev potez, je uvođenje LGBT karaktera. Brooke Geller u gorespomenutom tekstu kaže da je došlo vrijeme za to i da će se to i desiti, ako ni zbog čega drugog, onda zato što su u Disneyu ispucali sve moguće motive i zaplete. A ne treba zaboraviti ni činjenicu da emancipacije obično idu u paru, tako da, ako smo imali feminističku i socijalnu, sve su prilike da ćemo imati i LGBT emancipaciju. I samoj mi se ovo čini logično, i ako uzmemo da je crtani ‘konzervativnija’ forma i da se sporije mijenja u smislu ljudskih odnosa, fakt je da su LGBT karakteri uveliko ušli u serije i filmove za odrasle. Zašto se to ne bi desilo i u filmovima namijenjenim djeci? Za djecu je bitno da od najranije dobi gledaju likove s kojima se mogu identifikovati, i ne treba potcijeniti značaj koji takav lik u crtanom filmu može imati za LGBT dijete. Naravno, ne misli se ovdje na očitovanje dječije seksualne orijentacije, nego na uvođenje novih karaktera i odnosa među crtanim likovima. Sigurna sam da bi za djecu gledatelje/ice uvođenje takvih likova bilo puno prirodnije nego njihovim roditeljima i ne bi ih ni sablaznilo ni šokiralo jer još nisu imala dovoljno vremena da nauče takve reakcije u procesu pogrešne socijalizacije. Dalje, pomoglo bi im pri prihvatanju LGBT ljudi u realnom životu ili pak pri prihvatanju samih sebe. Zaista je vrijeme za LGBT Disney princeze!
