Priča Lamije Begagić Put u out problematizira položaj lezbijki u današnjem društvu i nagovještava mnogostruke mogućnosti problema njihove egzistencije u patrijarhalnom društvu. Simboličkim naslovom priče autorica ne govori iz pozicije margine, niti cilja na periferiju, već infiltrira i markira nenormirani prostor u društvu čime dehijerarhizira primarnost patrijarhalne društvene norme, a samim time i kulturnu homofobiju (Kulturna (društvena, kolektivna) homofobija je produkt patrijarhata i uzrokovana je društvenim normama koje diktiraju i legitimiziraju heteroseksualnost kao jedinu i isključivu seksualnu normu. Ti standardi o heteroseksualnoj prednosti iniciraju diskriminaciju i mržnju prema osobama drugačije seksualne orijentacije.) kao nusprodukt. Kao prvo biti lezbijka znači oduzeti muškarcu bilo kakvu ulogu i kontrolu u dominantno muškom društvu i preći u polje out-a. Simboličkom logikom o prednosti falusa ustanovljuje se muški položaj unutar heteroseksualne matrice i pretpostavlja idealizovan odnos (Butler, 2001: 89). Taj odnos je narušen s obzirom da nijedno ograničenje, krug, granica ne mogu ograničiti dominaciju i važnost seksualne želje (Vicinus, 2003) sva seksualna ponašanja žene su otvorena i tada lezbijstvo ne zauzima marginalnu već ključnu poziciju u toj seksualnosti. Junakinje priče kroz svoju seksualnost su dovedene u mat-poziciju u odnosu na društvo, religiju i načine na koji oni tumače tradiciju. (Tradicija kruto shvaćena konceptom partijarhalnog društva podrazumijeva samo podjelu na polove. Lezbijstvo je postojalo kroz povijest o čemu danas svjedoče brojna pronađena pisma i autobiografski zapisi žena, koji su popularni posebno u SAD- u i na njih se po običaju pozivaju feminističke i rodne teoretičarke i kritičarke lezbijske i radikalne orijentacije. S druge strane zanemaruje se opća činjenica a koja podupire tradicionalno prihvatanje ženstvenosti kroz lezbijsku ljubav. Lezbijska ljubav može biti obrazac heteroseksualnih odnosa, učenje. Držanje do tradicije podrazumijeva dominaciju muškarca nad ženom, pa je činjenica o postojanju lezbijki muškarcima teško, ali i ne neprihvatljiva u nekim slučajevima. )
Put u out je provokativna coming out priča. Ona ne samo da prikazuje homoseksualnost, izvlači je na vidjelo iz mraka, poziva na diskusiju o seksualnostima i problemu smještavanja u okvire društva. Funkcija ove priče nije samo pružanje otpora agresiji kulture spram žene, uopće, već i otpor institucijama patrijarhata. Lezbijstvo postaje otpor kulturi i njenim produkcijama. Priča je zamišljena kao dijalog rečenog i prećutanog. Sekvence unutrašnjeg monologa naratorke pokazuju psihološki teret odabira. Pogotovu kada je riječ o homoseksualnosti, a prije svega aspektima ženskosti, seksistička mačo kultura politizira ženu putem diskriminacije. Junakinje priče su suočene sa dvostrukom diskriminacijom zbog dvostuke pripadnosti: ženama i homoseksualkama. Na početku priče naratorka izražava dvojbu: valjda ću bar jednom znati da nešto sigurno nisam ili jesam što upućuje čitateljku/a na domen identiteta, a svoju potvrdu ima na kraju ovog niza misli u simboličko-arhetipskom razrješenju. Naime, prljavi uložak nasuprot sapuna, označava vječitu žensku Drugost, negativni sadržilac s druge strane Moći znanja oblikovanih od strane muškaraca, a kultura je taj pojačani čin osjetilnosti pretvorila u kaznu. Naime, po diskurzivnom obrascu scientia sexualis Foucault smatra da se Moć ostvaruje nad tijelom što rezultira mehanizmom dresiranja tijela i govora čiji produkt je uslovno slobodna seksualnost koja je smještena u diskurse Moći. Shodno tome ženske seksualnosti i identiteti stoga nužno moraju biti determinisane znanjem i moći muškog Logosa, te su samim time od početka demonizirane, isključene, okarakterizirane kao Druge. U arhetipskom tumačenju menstruacija nije samo inicijacija djevojčice u ženu, to je ritual prelaska pragova, temeljni tjelesni aspekt ženskosti, erotizma te simbolizuje nošenje pripadajuće seksualne moći i svih perifernih ženstvenih moći (Pincola Estes, 2007: 266).
Judith Butler smatra da je identitet praksa i ako je kao takav društveno uslovljen i normiran isključivo heteroseksualizmom u području seksualnosti, isključuje druge oblike seksualnosti – ne dozvoljava praksu drugih identiteta. Korektno detektovan stereotip o ženama i saobraćaju rezultira drugom bitnom činjenicom. Nervozni šoferi podsjećaju da je zeleno i da se pokrene. S koliko je usana sada potekla psovka na račun njenog spola, ni ne smijemo ni pomisliti. Stanje u kojem djevojka vozi automobil identifikuje nju i njeno ponašanje – ona je determinisana grčem. Upravo mogućnost osude od strane društva zbog identitarne prakse koja odudara od matrice drži djevojku u grču što inicira mogućnost nelagode zbog predrasuda, a s druge strane čini je svjesnom sebe i svog položaja. Djevojke posjeduju svoj sistem, njihova želja je prirodna i ne poznaje ograničenja, one su izvan heteroseksualnog tržišta (Irigaray, 1985: 107) te su suprotstavljene kulturnoj i svakoj drugoj dominaciji. Primičem joj se, zaklanjam joj čuperak kose iza uha i dajem joj pusu u ušnu resicu. Smije se i gleda me krajičkom oka. Pojačani erotizam žene je zatvara u svijet ženskosti, do kojeg muška subjektivnost nema pristup. Prihvatanje i posebno njegovanje ženstvenosti u otkriću vlastitog tijela sebi i drugoj predstavlja apsolutnu ravnopravnost.
Kulturni centar sa heteroseksualizmom na čelu doveden je u pitanje odlukom na priznanje porodici, ćeliji, paradigmi patrijarhalnosti, čime se isključeno iz norme nužno infiltrira u normu rušeći je. Heteroseksualna porodica determinisana brakom dovedena je u pitanje, jer lezbijstvo djevojaka nameće se kao što bi Martha Vicinus obrazložila odmak od normativnog braka, reprodukcije. Tu majčinska uloga koja je kulturološki konstrukt pada u vodu, kao i zagarantiranost zakona Oca, jer lezbijstvo ženi nudi apsolutnu i isključivu kontrolu nad tijelom i životom. Homoseksualni izbor je prijetnja nuklearnoj porodici koja je utemeljena na patrijarhatu i religiji. Begagićka naime, u tekstu govori o dvije različite porodice. Nagovještaj o mogućem prihvatanju ljubavi djevojaka predstavlja put u porodicu naratorke priče. S druge strane, brak Irininih je zahvaćen krizom, kao i porodica u cjelosti. Irinin brat živi vani i rijetko pohodi roditeljski dom. Irina je stub familije. Krhak stub, učini ti se da ni bicikl ne možeš naslonit na njega, ali kad je upoznaš shvatiš kako je sposobna i za veće zemljotrese. Mama i tata bi se razveli da nije nje. I hoće, tačnije, čim ona ode od njih. Bit će to kraj njihovog kompromisa što su ga zvali brakom. Iako tim simboličnim odlaskom mlađeg djeteta od kuće neće prestati biti roditelji, prekinut će svoje formalno zajedništvo i otići tamo gdje već u mislima i srcima jesu.– Je l te strah? – pitam. Ona veli da jeste, a ni ne zna da sam je pitala je li je strah toga što će se njena porodica raspasti onog momenta kad im okrene leđa. Misli da sam je pitala je li je strah ovog putovanja i ove naše odluke da im napokon kažemo, da im, na proslavi pedesetog rođendana moje mame, da im svima, mami, tati, dedi, Aidi i Adnanu, svima, kažemo…– Ma, to je normalno. Mislim, to da te strah. I mene je. – odgovaram tiho. A nije me strah. Nije toga. Strah me jeseni, strah me da će ovo ljeto tako brzo proći, strah me da neće sa mnom izdržati još dugo ili još gore da će se jednog jutra probuditi u pedesetoj čekajući povod da ode od mene. U tekstu stoji da će roditelji ostati roditelji Irini uprkos svemu, međutim kroz kritiku braka kao oblika zajedničkog života legalizovanog patrijarhatom i religijskim vrijednostima, autorica na scenu uvodi novi problem: težinu odluke i rizik koji nosi odabir zajedničkog života. I upravo je neizvjesnost budućnosti bilo kojeg zajedničkog života ono što plaši djevojke više nego sam čin priznanja. –Opet nisi sigurna da to želim? – pita me, tačnije više konstatuje, dok pilji u poklon zatvoren u autu. Nisam sigurna. I ne osjećam se pozvanom da išta odgovorim na ovo njeno pitanje, ako je uopće i pitanje. I ona zna da nisam sigurna. Zna da mislim da to radi zbog mene, ne jer zaista to želi. A neću da to radi zbog mene. – Neću, neću da to radiš zbog mene, neću da ti bude žao, neću da za pet godina kažeš da sam ti sjebala pet godina života, neću da kažeš da si sve žrtvovala jer si me voljela i da si mogla sa svima, sa bilo kim, sa muškarcima, frajerima, jebenim frajerčinama, a ti si, eto, odlučila sa mnom i otjerala si sve od sebe i porodicu, koja se raspala, naravno, čim su čuli, i sve opet zbog mene! Zbog mene! …Očekujem da će me, ako već ne želi da me vrijeđa, barem prezrivo pogledati i ostaviti me tu, na pumpi, vratiti se dok još može, ako ništa drugo, a ono spasiti brak svojih roditelja. Ne dobijam ništa od očekivanog. Dobijam Irinu. Ulazimo u autu u tišini. Uzima moj dlan i stavlja ga na svoju nogu. Iz glatke kože probijaju oštre dlačice i bockaju me. … Otkad je sve počelo, više od dodira i više od svega, volim da je gledam i da na njenom tijelu pronalazim svoje nedostatke: okrutne oštre dlačice na nogama, crvena zadebljanja oko kukova, ranice od dlake čiji je korijen ostao zatočen u tijelu…Prepoznavanje sebe u drugoj implicira dualitet, saučesništvo, kontemplaciju uzajamnog odnosa (Beauvoir, 1982: 193) poput odraza u ogledalu.
Djevojke nisu samo lezbijke već i uvjetno pripadaju različitim religijskim institucijama. Priča Put u out predstavlja destabilizaciju normiranih obrazaca života kako patrijarhalnog, religijskog tako i na općem planu kulturološkog. To je uvođenje u javni diskurs seksualnog polimorfizma putem kojeg se deideologizira heteroseksualna (muška) privilegovanost, dehijerarhizira kultura i homofobija, implicira ženskost u silini raskošnosti, afirmira homoseksualnost, potresa društveni centar i uklanjaju represivne norme i predodžbe zapadnih kultura o prisilnoj, uslovljenoj i cenzurisanoj seksualnosti, te ruši ideal apsolutnog humanizma.
Za dalje čitanje preporučujemo slijedeće knjige: Bovoar, Simon (1982). Drugi spol. Knjiga 2-Životno iskustvo. BIGZ: Beograd; Butler, Judith (2001). Tela koja nešto znače. O diskurzivnim granicama „pola“. Reč: Beograd; Irigaray, Luce (1985). Speculum of Other Woman. Cornel University Press: Ithaca, New York; Pincola, E. Clarissa (2007). Žene koje trče s vukovima. Mitovi i priče o arhetipu divlje žene. Algoritam: Zagreb; Vicinus, Martha (2003). Lezbijski subjekti. U: Lesbian Studies: A feminist studies readers. Časopis Kruh i ruže br. 19. Zagreb
Priču Put u Out, autorice Lamije Begagić možete pročitati u cijelosti na ovom linku.
Piše Merima Omeragić
Tekst preuzet iz publikacije Više od etikete. O ženama koje vole žene.
Slika preuzeta sa popboks.com
