O kanibalizmu nisam napisala ništa. Čitala sam dosta o toj temi i znam da ljudi jedu ljude. Od primitivnih plemena pa sve do normalnih uglađenih i naizgled normalnih ljudi koji kuhaju iznutrice, jetru, i prave kobasice, šnicle i džigarice od ljudskih dijelova u svojoj kuhinji. Nije šokantno, odvratno, pa ni za čuđenje. To je oko nas i na ovom je svijetu otkad je čovjeka. Znam za slučaj kad je gej pojeo svog momka, mediji su naravno raspalili sve moguće i nemoguće. Samo gejevi jedu ljude? Ne. To je još uvijek tema na marginama i ne piše se o tom ‘poremećaju’ ili načinu života. Bitno je da se pažnja skrene na novu kolekciju gaće Donatele Versaće i šta je Lejdi GaGa uradila džaba.
Ovdje neću pisati o fizičkom jedenju ljudi već o onom gorem. O jedenju ljudi na drugi način ‘zlatnom kašikom’. Izjedate li se zbog prošlosti? Grize li Vas savjest zbog nečega što ste uradili ili pak niste? Biste li i Vi pojeli nekoga u zanosu bijesa, zabili zube u njegovu ili njenu kožu i napili se krvi ili pojeli komad? To je normalno. Ne biste bili ni prvi ni zadnji. Tajson je u borbi odgrizao uho svom suborcu, neki dan je djevojka odgrizla donju usnu svom momku, a kontroverzni Berluskoni je tražio da mu od sala nakon liposukcije naprave sapun i mast za pečenje.
Sjedim u haljini koja je prekrasne zelene boje, kosa mi leprša jer je prozor otvoren, nemam gotovo nikakve šminke, a u kuhinji me čeka sve za pravljenje ručka. Jest ću normalnu hranu. Ne mogu se sjetiti kad sam se zadnju put izjedala zbog nečega ili htjela pojesti nekoga. Ne mogu se sjetiti a taj osjećaj poznajem.
Komad po komad. Jedemo sebe, druge i oni jedu nas, a da rijetko osjetimo fizičku bol. Kad drugoj osobi oduzimaš njen integritet izgovarajući lijepe riječi sa svrhom da dio te osobe nestane – Vi je proždirete zlatnom kašikom. Koliko sam samo puta čula – Nemam ja ništa protiv pedera ali dalje od mene, eto ih tamo, samo nek’ nisu ovdje! Gdje je to tamo? Gdje je to dalje? I šta je ovdje oko nas nego masa različitih ljudi među kojima su i LGBT ljudi kao sastavni dio društva. I pošto svi znaju da ne postoji to ‘dalje i tamo’ oni rade nešto drugo ‘sad i ovdje’. Promatrala sam bizarnosti koje prave ljudi jedni drugima i shvatila da nema razlike između proždiranja čovjeka i ‘zakonskih, društvenih, moralnih i svih ostalih postupaka’ prema čovjeku. Na ovu temu sam napisala mnogo, ali agresivnije metode jedenja ljudi polako i sistematski nisam ni sama uvidjela sve do prvog komentara da sam se udebljala.
Krenula sam na dijetu, nisam mnogo jela, ni pila a onda sam počela gubiti radikalno kilograme. Kasnije su slijedili komplimenti – kako me ‘pola nema’ ‘kako sam se istopila’ ‘kako sam oslabila tako dobro’ zar ne djeluje malo stravično kad se ovo izgovori izvan konteksta? Zamišljala sam i ljude koji sami sebe tope, ne jedu, ne pričaju o sebi da ih drugi ne bi istopili, jedu dijelove sebe gutajući neizgovorene riječi, neurađene stvari, nemoguće, a na dohvat ruke. Ljudi koji jedu sebe. LGBT zajednicu uporno jedu u ovom vijeku. U ruralnim dijelovima svijeta se kolje, ubija, a u ‘civiliziranom’ nepismene domaćice postaju milionerke na kampanjama koje direktno izjedaju srž čovjeka. Tako se jede LGBT – sa svilenim rukavicama, tankim glasom, osmijehom lisice i pogledom vuka. Linč na paradama je jednom godišnje, a ovaj kanibalizam koji proždire gladnim ustima prava, integritet i samo tijelo i dušu čovjeka uzimajući mu glas, to je opasnije, tiše, sporije a djelotvornije. Držanje dijete kad tijelo samo sebe jede, oduzimanje prava čovjeku na pravo i zakon, određivanje granica, manjak zaštite od strane ustanova, policije, države i svijeta. Kanibalizam se raširio tako normalno iz dubokih šuma dalekih zemalja na beton i asfalt, a da nitko ništa nije rekao. Ne jedite sebe, ne dajte da Vas drugi jedu, ne jedite Vi njih. A kad dođe situacija u kojoj Vas baš žele jesti neka pojedu i popiju dio Vas koji svakako izaći mora.
Piše Hainsia Olindi
