Piše: Mirza Halilčević
O životu u državi u kojoj je homoseksualnost ilegalna i kažnjiva, o nemogućnosti koegzistiranja unutar migrantske zajednice, o potrebi za slobodom koja je životni motiv, govorili su za naš portal Sari, Rida, Rakela i Sonia.
Neizvjesnost, strah i prijetnje koje migrantski status sa sobom nosi, mogu biti znatno uvećane ukoliko ste uz to i pripadnik LGBTI zajednice. O tome svjedoče i životne priče tri gej muškarca i jedne trans žene, koje je put ka slobodi iz Maroka doveo u Sarajevo.
U Maroku je homoseksualnost prema krivičnom zakonu kažnjiva. Iako u ovoj državi postoje građanske inicijative koje se zalažu za unaprijeđenje statusa LGBTI osoba, društveni pritisak, osude i konzervativnost su ipak vrlo izraženi i postojani.
Sari, jedan od muškaraca koji se odlučio napustiti Maroko, te krenuti u potragu za slobodom, objašnjava kako je život u ovoj državi bio ravan svakodnevnom kalkulisanju, pa i podvojenom životu koji je trebalo voditi.
„Naši identiteti nisu nešto što smo mi birali. U Maroku, mi smo primorani voditi dupli život, imati dvije potpuno odvojene ličnosti. Naš seksualni identitet moramo kriti, jer, u suprotnom ćemo imati problema sa ljudima, našom porodicom i policijom. Upravo zbog toga, mi smo se i dali u potragu za slobodom. Mi nismo ekonomski migranti. Mi nismo u potrazi za novcem. Mi tražimo slobodu.“ Objašnjava Sari.
Sari, Rida, Rakela i Sonia nisu mogli ni pretpostaviti da će njihov put uostalom biti obilježen izraženom netrpeljivošću i odbacivanjem od strane migranstske zajednice. Od njihovog boravka i Turskoj, preko života u kampu u Grčkoj, pa sve do dolaska u Bosnu i Hercegovinu, suočavali su se sa stalnim prijetnjama smrću, seksualnim uznemiranjvanje, kao i nemogućnosti uposlenika/ca kampa da im pruže odgovarajući zaštitu.
„Tokom nšeg boravka u Turskoj, Grčkoj, Albaniji, Bosni i Hercegovini, nismo imali problema sa lokalcima, nego sa migrantima. Često su nam prijetili smrću ili nam branili da govorimo da smo Marokanci. Kada smo sa ostalim migrantima moram kriti svoju seksualnost. U ime sigurnosti, ja moram kriti svoju seksualnost.“
Sari i Sonia ranije su se poznavali, ali na ovaj put su krenuli samostalno. Iako su u početku birali da ostaju u kampovima, nakon niza napada i neugodnosti odlučili su se samoinicijativno grupisati i udaljiti iz kampa. Kako objašnjavaju, često po govoru tijela, nesigurnosti koja se očituje mogu prepoznati druge članove/ice LGBTI zajednice u kampovima.
„Rida i ja smo se upoznali u kampu, a poslije smo sreli i Soniu u hostelu u Sarajevu. Prepoznali smo se. Jednostavno smo znali. Sonia mi je prišao i pitao me da li sam gej. I ja sam mu priznao. Mi jednostavno možemo osjetiti i prepoznati neverbalnu komunikaciju ljudi koji prolaze kroz iste izazove poput nas.“ Objašnjava Sari.
Rida navodi kako su u njegovom slučaju razlozi za odlazak i napuštanje Maroka brojni. Kao gej i ateist, vjeruje da bi u Maroku ima izuzetno neizvjesnu, pa i opasnu budućnost. No, ono što zaista na neki način ulijeva nadu jeste činjenica da je uz sve opstrukcije sa kojima se suočavao ostao ponosan, dosljedan sebi i principijelan.
„Godinu dana prije nego sam napustio Maroko, dobio sam poziv za služenje vojske. Tada sam donio odluku da napustim zemlju, jer, prije svega, ja sam ateist i gej. Nisam imao podršku porodice. Oni su vjerovali da se trebam sramiti svoje seksualnosti. Uzeo sam pasoš i otišao u Tursku. Poslije toga, vjerujući da mogu doći do Evrope, prošao sam kroz Grčku, a zatim Atinu. Pošto zbog prijenji nisam mogao ostati u kampu u Atini, krenuo sam živjeti samostalo u gradu. Zapravo suočavao sam se sa istim problemom. Lokalno stanovništvo me prihvatalo, ali ne i migranti. Poslije toga sam donio odluku da idem u Abaniju, a nakon toga u Crnu Goru. Događalo mi se da mi ljudi u kampu prijete, ali i da mi u isto vrijeme šalju poruke kako žele imati i intimni odnos sa mnom…“ zaključuje Rida.
Sari objašnjava kako je to vrlo čest slučaj sa migrantima u kampovima, te kako se gej muškarci nerijetko doživljajvaju kao seksualni objekti. On navodi kako to, naravno, nije ono što oni traže ili na što pristaju. Mi, kao i svi drugi, želimo ljubav i sigurnost – zaključuje on.
Rida također navodi i kako je nerijetko eksplicitno tražio zaštitu od uposlenika/ca u kampovima. No, njihova iskustva potvrđuju kako nikada nisu dobijali odgovarajuću zaštitu, te kako su na kraju dana uvijek morali zaštiti sami sebi, što je u konačnici i rezultiralo odlukom da se odluče skupa živjeti, što dalje od kampova i kolektivnih smještaja.
„U kampu, možda me možeš zaštiti od jedne osobe, ali u kampu se nalazi hiljade ljudi. Možda me danas možeš zaštiti od nekoga, ali već sutra će se pojaviti neko drugi. Mi ne želimo da idemo među grupe migranata, mi se uvijek držimo što dalje od grupa. Tako se osjećamo sigurno. S druge strane, teško je ne kretati se po kampu. Moramo ići u toalet, po hranu. Kada stojim u redu za hranu, muškarci nas dodiruju. Ispričao je Sari.
Ipak, kada je Rakela, trans žena, zamolila da se izdvoji od muškaraca i dijeli prostor i hranu sa ženama, u jednom od kampova u Bosni i Hercegovini su joj to i omogućili. U Sarajevu se, kako govore, osjećaju dobrodošlo. Štaviše, ističu kako je to jedina zemlja u koju će se vratiti nakon što se potencijalno skrase u Holandiji. Kažu kako im je Sarajevo promijenilo život, te kako su ovdje dobili prijeko potrebnu toplinu i ljubav. Rado bi ostali ovdje, zbog ljudi i
gostoprimstva koje osjećaju, ali su svjesni da ni Bosna i Hercegovina ne može da im ponudi izvjesnu budućnost. Ne kriju da im je socijalizacija, kao i kontakt sa lokalnim stanovništvom izuzetno značajan, kao ni to da bi cijenili da dobiju izvjesnu psihološku pomoć. Iako nemaju uslove za to, napominju kako bi u svoju grupu i stan primili i druge LGBTI migrante.
„Kada sam tek došao u Sarajevo, u hostelu u kojem sam ostajao našao sam tarabuku. Vlasnik hostela mi je rekao da je mogu uzeti i svirati. Izašao sam sa Soniom i krenuli smo ostvarivati kontakt s ljudima. Ljudi su nam prilazili, pitali nas odakle smo. Slikali su nas. To nam je dalo snagu. Jedan dan dobili smo i def. Imamo jako dobre odnose sa lokalcima. Ponekada zaradimo i po 10 maraka po osobi, što je dovoljno za nas da platimo smještaj i hranu. Neki policajci vole našu tradicionalnu muziku pa se samo u prolazu smješkaju, neki baš i ne.“
Sari, Rida, Rakela i Sonia već žale da nisu bili u prilici posjetiti prvu bh. povorku, ali se rado sjećaju povorke u Thessaloniki-u na kojoj su bili. Ističu da bi voljeli upoznati članove/ice bh. LGBTI zajednice, povezati se s njima, te razgovarati o problemima sa kojima se suočavaju, ali se i zabaviti. Njihovo iskustvo iskustvo je bogato, a potreba za slobodom i sve što čine na putu do nje objedinjuje brojna savremena htijenja čovječanstva kao i opće potrebe za sigurnošću, ljubavlju i pripadanjem sebi.
