TERF – Štetni diskursi radikalnih feministkinja
Tekst u cjelosti prenosimo sa portala Libela.org, autorica Jana Kujundžić
U posljednje vrijeme, nažalost, svjedočimo sve prisutnijim transfobnim glasovima unutar feminizma. Takozvane i samoprozvane “radikalne feministkinje,” inzistiraju na ukidanju roda, što se najjasnije manifestira kroz napade na trans osobe. Ti napadi su najčešće skriveni pod krinkom samo viktimizacije, odnosno predstavljanjem trans osoba kao prijetnji cis ženama i mukotrpno izborenim ženskim pravima. Unutar ovog teksta neću ulaziti u razlaganje teorijskih postavki radikalnog feminizma i marksizma ujedinjenih u napadima na prava trans i kvir osobe budući da su to već izvrsno odradile Mia i Lina Gonan u tekstu Transfobija i ljevica. Pokušat ću radije raskrinkati neke od najčešćih i najprisutnijih transfobnih diskursa prisutnih u našim virtualnim prostorima, budući da se veliki dio TERF aktivizma odvija upravo na online portalima. TERF (Trans-exclusionary radical feminist) kao termin ušao je u svakodnevni online diskurs 2000-te godine, ali svoje korijene vuče još od 70-ih godina prošlog stoljeća iz radikalnih feminističkih krugova kada je postalo jasno da je potrebno razlikovati feministkinje koje podupiru trans žene od onih preostalih. Mnoge transfobne feministkinje danas tvrde da je termin TERF pogrdan usprkos tome što mnoge smatraju da dobro opisuje njihova uvjerenja. Preferiranje termina “rodno kritičnih feministkinja,” Katelyn Burns za Vox, naziva eufemizmom sličnim tome da se bijeli supermacisti nazivaju “rasni realisti.” Kod nas se prije par mjeseci pojavila zloslutna “Deklaracija o spolno utemeljenim pravima žena” koja je opravdano prozvana transfobnom budući da se radi o esencijalističkom napadu na trans prava pod krinkom obrane žena, majki i lezbijki. Ne želim ovdje davati prostora transfobnim portalima niti njihovim zagovarateljicama, tako da neću navoditi individualna imena niti imena portala, već ću se fokusirati na raskrinkavanje štetnih diskursa koji potkopavaju intersekcionalnu solidarnost stvarno progresivnog feminizma. Feminizam koji bi trebao stremiti oslobođenju za sve, a ne samo za neke. Važno je napomenuti da su neki od dolje navedenih diskursa doputovali do naših prostora iz Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, što ne znači da ih treba olako shvatiti ili jednostavno odbaciti kao inostrani uvoz; putujuće ideje i koncepti s dobrim razlogom padaju na plodno tlo. Pravi primjer toga je dobra umreženost i povezanost naših i regionalnih ultrakonzervativnih udruga i pokreta sa svjetskim organizacijama istog svjetonazora. Brojne paralele se mogu povući i iščitati između TERFovki i ultrakonzervativaca pogotovo po pitanju diskursa o trans pravima, što bi samo po sebi trebalo pametnoj biti dosta no ipak nužno je pobliže se pozabaviti štetnim diskursima sve prisutnijim unutar feminističkog pokreta.
1. Borba za trans prava je “trend” pod paskom krupnog kapitala, neoliberalne akademske zajednice i “trans lobija”
Ovaj argument dosta podsjeća na homofobne diskurse o tzv. “gej lobiju” kojeg financira Geroge Soros da bi potkopao tradicionalne obiteljske vrijednosti, što je teorija zavjere prepisana iz kuharice ‘U ime obitelji’ i sličnih udruga. Kooptiranje borbe za prava pojedinih skupina od strane kapitalizma nije nova pojava, primjerice neoliberalni feminizam već duže vrijeme profitira od brendiranja borbe za ženska prava kao i određene velike korporacije koje se ponose svojim LGBT- friendly politikama istovremeno eksploatirajući radnike i radnice. Kritiziranje neoliberalnog pristupa pravima općenito posve je opravdano, pogotovo kada nam je cilj širenje područja borbe te intersekcionalnost s naglaskom na klasnu poziciju kakvu zastupaju feministkinje (i profesorice u tzv. neoliberalnoj akademskoj zajednici, ali doći ću do toga malo kasnije) Cinzia Arruza, Nancy Fraser i Tithi Bhattacharya. Njihov manifest “Feminizam za 99%” odbacuje poziciju progresivnog neoliberalizma koji slavi različitost kao svrhu samoj sebi, ali odbacuje također i klasno reduktivnu ljevičarsku poziciju koja zamišlja radničku klasu kao praznu, homogenu apstrakciju. Drugim riječima, i trans osobe su radnice i radnice kao i cis osobe, uostalom, stoga progresivna borba za trans prava uključuje i borbu za radnička prava. To je nešto što “radikalne feministkinje” kao da ne mogu shvatiti kada inzistiraju na jednodimenzionalnim kritikama borbe za trans prava i kapitalizma. Što se tiče neoliberalne akademske zajednice, posve je opravdano kritizirati tržišnu orijentiranost proizvodnje znanja te goleme studentske zajmove koji pretvaraju sveučilišta u velike korporacije gdje je profit najvažniji motivator podučavanja i istraživanja. S druge strane, ponovno pod krinkom te opravdane kritike napadaju se trans prava unutar akademske zajednica čiji su pojedini članovi i članice same TERFovke. Primjerice, u Ujedinjenom Kraljevstvu, koje je i kolijevka TERF aktivizma, 30ak članova i članica akademske zajednice iz Oxforda, potpisalo je peticiju protiv LGBT senzibilizacijskih treninga za osoblje i uputa o trans pravima na sveučilištima koje provodi Stonewall organizacija, u lipnju ove godine. Naveli su kako Stonewall cenzurira debatu o trans “problemima.” Transfobni diskursi su izrazito prisutni u britanskim medijima te transfobni profesori i profesorice najčešće imaju moćnu platformu za izražavanje svojih stavova pogotovo kada im se otkažu transfobna izlaganja najčešće na inicijativu samih studenata i studentica koje se na taj način žele suprotstaviti napadima na trans i kvir osobe. Oko 100 članova i članica akademske zajednice oformilo je mrežu ujedinjenu u izražavanju “zabrinutosti” oko najavljenog prijedloga izmjena Zakona o Rodnom Prepoznavanju (Gender Recognition Act), koji bi stavio veći naglasak na samoodređenje u procesu izdavanja dokumenta kojim se pravno priznaje rod (Potvrda o prepoznavanju roda) te olakšao sam proces priznanja. Proces priznanja roda kompliciran je postupak koji se sastoji od dokazivanja roda pred komisijom, potvrde o medicinskoj dijagnozi disforije, dokazivanje da ste živjeli u stečenom rodu najmanje dvije godine prije podnošenja zahtjeva te pristanak supružnika ili supružnice, ako ste u braku, da vam se pravno prizna rod. Ništa ekstremno u zahtjevu da se olakša komplicirana zakonska procedura, ali transfobna zajednica u UK-u, pod okriljem medija, digla se na noge i na sve načine pokušava spriječiti reformu. Trenutno je prijedlog izmjena zakona stavljen na čekanje u svjetlu nedavnih parlamentarnih izbora i neminovnog Brexita. U međuvremenu, najnovije statistike pokazuju porast od 81% zločina iz mržnje prema trans osobama u UK-u.
2. Rod je opresivan koncept i moramo ga ukinuti (živio spol!), “trans osobe reproduciraju rodnu binarnost”
Zanimljivo je kako funkcionira tzv. rodna kritičnost i kako se oštrica te kritičnosti nikada ne okreće na same TERF-ovke nego isključivo na trans osobe. Reduktivno shvaćanje roda te oživljavanje esencijalizma nakon što ga je feministička kritika naizgled potkopala ponovno uzima maha. Kao da se vraćamo natrag u vremenu dok se još borilo za priznavanje roda kao društvene datosti za razliku od spola kao biološke datosti. Nije jasno što bi točno TERF-ovke htjele i zašto ne počnu prvo od sebe: neka ukinu prvo vlastiti rod ili ako žele inzistirati na “rodnoj kritičnosti”- zašto ne preispitaju vlastiti rodni identitet i radi čega se točno slažu s rodom koji im je dodijeljen pri rođenju? Nameće se odgovor da se zapravo ne radi o “akademskim debatama”, “pravu na slobodu govora” ili “propitivanju rodnih teorija” jer sve od navedenog zahtijevalo bi hvatanje u koštac s bogatom literaturom queer i feminističkih intersekcionalnih teorija, nego o intelektualiziranju napada na trans osobe. Bilo bi razumnije inzistirati na ukidanju spola kao arbitrarne biološke datosti te kompliciranost tzv. bioloških razlika, broja kromosoma, hormona, problematičnost mjerenja veličine klitorisa i penisa pri medicinskom utvrđivanju spola. Reduciranje žene na spolne organe karakteristika je mizogino- patrijarhalne kulture pa je žalosno vidjeti da neke koje se nazivaju feministkinjama reproduciraju upravo takav diskurs. Niz primjera, od interspolnih osoba do žena koje nemaju maternicu opovrgavaju takav reduktivni pristup rodu, ali čini se da pozadina inzistiranja na ukidanju roda nije utemeljena u ideji oslobođenja svih nas već ponovno u službi devaluacije trans i kvir osoba te negiranja njihovog prava na postojanje. Također, potpuno je anakrono inzistiranje na biologiji kao nužnoj datosti kada smo svjesne da se upravo biologija povijesno koristila kao izlika za ropstvo, znanstveni rasizam i eugeniku.
Puko svođenje opresije žena na isključivo spolne, biološke karakteristike jednodimenzionalno je pozicioniranje svih žena kao žrtvi i svih muškaraca kao ugnjetavača, što ignorira razlike između samih muškaraca i samih žena te reproducira rodnu binarnost. Razumijevanje intersekcionalnosti nam daje alat za razumijevanje da nisu sve žene na jednaki način ugnjetavane od strane muškaraca te da nemaju svi muškarci jednaku moć u društvu. TERF-ovke nisu poznate kao zagovarateljice prava rodno nebinarnih osoba tako da je “zabrinutost” kako trans osobe reproduciraju rodnu binarnost samo jedan u nizu ispraznih kvazi-intelektualnih napada maskiran kao argument. Kada bi doista bile zabrinute za reprodukciju rodne binarnosti, onda bi se borile za to da se dokinu stereotipne rodne uloge koje jednako mogu reproducirati i trans i cis osobe. Rod nije binaran, rod je spektar i nema potrebe za “ukidanjem roda,” bar ne na način na koji pozivaju TERFovke i pod cijenu brisanja trans osoba, isto kao što ne možemo ukinuti rasu nauštrb poruka antirasističkih pokreta poput “Black lives matter”. Postoji realna potreba za ukidanjem napada na trans, interspolne, kvir, rodno nebinarne osobe te solidarnost u borbi protiv opresije patrijarhalnog kapitalizma.
3. Borba za trans prava potkopat će postignuta ženska prava
Prije će borba za “rodnu kritičnost” i ukidanje roda u kontekstu transfobije potkopati borbu za postignuta ženska prava nego što će to učiniti borba za trans prava. Nitko ne briše cis žene i nitko ne može izbrisati cis žene te nam je kategorija žene i dalje potrebna u borbi za ravnopravnosti i život bez nasilja. Postojanje trans žena te trans osoba općenito ni na koji način ne ugrožava tu borbu. Trans žene, kao i cis žene, često su žrtve nasilja, seksizma i diskriminacije. Naravno da nemamo sve iste probleme unutar patrijarhata, ali solidarnost protiv svih vrsta opresije jedna je od osnovnih postavki feminizma. Primjer Islanda, za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva, pokazuje kako se borba za ženska prava ojačala upravo povezivanjem feminističkog pokreta koji podupire trans prava. Ta borba je omogućila trans osobama na Islandu da mogu promijeniti svoje ime i rod ovjerenom izjavom pred zakonom te povećani pristup zdravstvenoj zaštiti. Sve feminističke i ženske organizacije na Islandu poduprle su takav zakon ističući ga kao korak prema istinskoj ravnopravnosti. Nije zabilježeno da je i jedna cis žena izgubila svoja stečena prava tim zakonom.
4.Trans žene su predatorke, a trans muškarci žrtve patrijarhata
Najdraži primjer TERFovki o trans ženama predatoricama je slučaj Karen White, koja je već bila u zatvoru osuđena za seksualno zlostavljanje kada se outala kao trans žena i zatražila premještaj u ženski zatvor gdje je navodno silovala par zatvorenica prije nego što je ulovljena. Osoblje zatvora je kasnije priznalo da su počinjene mnoge proceduralne pogreške pri odobrenju premještaja. Taj najčešće citiran primjer TERFovke primjenjuju na sve trans žene, prikazujući ih kao prijetnju cis ženama odnosno, inzistirajući na tome da su trans žene zapravo muškarci koji će u ženskim prostorima seksualno napastovati žene. Također, odbijaju prihvatiti činjenicu da su 47% trans žena bile žrtve seksualnog napada u svom životu, nego dovode u pitanje samu anketnu metodu korištenu za istraživanje. Međutim, nije jasno kako se takvo propitivanje istraživanja razlikuje od cis muškaraca koji tvrde da žene u sve većem broju lažno optužuju muškarce za silovanje. Čini se kao da TERFovska retorika upada u zamku upravo onoga protiv čega bi se kao feministkinje trebale boriti, a to je okrivljavanje i nevjerovanje žrtvama silovanja i seksualnog nasilja. Nadalje, trans žene se prikazuju kao agresivne i nasilne u medijima, u tome prednjači britanski tabloid Daily Mail, čije transfobne članke rado objavljuju i dijele naši lokalni transfobni portali. U slučajevima kada su trans žene napadnute ili isprovocirane od strane TERFovki njihova samoobrana prikazuje se kao “muško” nasilje nad ženama. I to je taktika slična ultrakonzervativnim pokretima, obrtanje pozicije žrtve i počinitelja, odnosno negiranje vlastite agresije i napade na tuđa prava, napadanje pravih žrtava odnosno marginaliziranih skupina i potom samo viktimizacija: “mi smo “prave” žrtve gej/trans/židovskog/masonskog/feminističkog lobija”.
S druge strane, retorika prema trans muškarcima manje je agresivna a više patronizirajuća budući da ih se naziva lezbijkama koje pokušavaju pobjeći od svoje “ženstvenosti” te postati heteroseksualne osobe. Takvom retorikom pokušavaju prikazati tranziciju kao “konverzijsku terapiju” čime se “lezbijku” prisiljava na muški identitet i de facto heteroseksualnost. Posebno je opasno kada se takva retorika koristi kako bi se pokušao spriječiti pristup zdravstvenoj zaštititi trans osobama. Ovakva pozicija nikako ne može biti feministička budući da negira tjelesnu autonomiju i pokušava paternalistički zabraniti pristup određenim zdravstvenim uslugama. Upravo protiv toga se borimo u okviru borbe za reproduktivna prava, što uključuje borbu za tjelesnu autonomiju, odnosno odlučivanje o vlastitom tijelu.
Za kraj, ovaj članak vjerojatno neće promijeniti stavove zagriženih TERFovki, ali možda će ponuditi neke kontraargumente dobronamjernim centristima i centristkinjama koje pokušavaju sjediti na oba stolca po pitanju trans prava; oni i one su ti koji bi napokon trebale shvatiti da TERFovski diskursi nužno vode k gubitku prava svih žena i rodno nebinarnih osoba te da nema feminizma bez prave intersekcionalnosti uz kritiku kapitalizma. Solidarnost je jedna od najosnovnijih postavki feminističke etike brige. Stoga brinimo jedne za druge jer nam je potrebna ujedinjena fronta protiv desničarskog vala koji zamahuje svijetom.
