Voljela bih pronaći način da progovorim o Romkinjama lezbejkama, a da to ne bude perpetuiranje onih aspekata koji se isključivo odnose na naglašavanje potlačenosti, obespravljenosti, diskriminacije i stigmatizacije kroz koje svakodnevno prolaze svi/e Romi i Romkinje. Kao i uvijek – voljela bih da u mom tekstu postoji ona pukotina, kroz koju će zablistati snop ljubavi i sijevnuti vedrina i životnost. Čak ako mi to ne uspije, voljela bih bar progovoriti o ovoj temi na način da sam dio nje, da je sagledam iznutra, da se pozicioniram tako da jasno stavim do znanja da ja jesam dio te priče i da me ona itekako ranjava, dotiče i prožima.
Piše: Nikolina Todorović
Slijedom toga, osjećam da bi bilo licemjerno kada bih, na primjer, započela priču o isključivanju romske djece iz procesa obrazovanja, a da ne naglasim da sam tome, kao i većina nas, svjedočila tijekom osnovnog i srednjeg obrazovanja. Kada se osvrnem na te dane, pouzdano mogu reći samo jedno, a to je da su romska djeca zaista usamljena u školama i razredima, da su, uglavnom, isključena iz svih druženja, i da su izložena različitim vrstama verbalnog i fizičkog zlostavljanja.
Istovremeno, vjerujem da ne mogu suhoparno i klišeizirano govoriti o jednom od najvećih problema unutar romske zajednice – nemogućnosti zapošljavanja. Jer to su problemi koji se dešavaju svima nama, pa tako i meni, pred našim vlastitim očima. Kako bih o tome govorila a da ne spomenem da svakog dana prolazim pored mog prijatelja koji nasred ulice u rukama drži dva-tri parfema, prodaje ih i tako zarađuje. Sviram i na romskim svadbama ponekad, rekao mi je objašnjavajući mi kako zarađuje i kako se snalazi. Pronalazak posla svakako jeste jedna od najvećih briga koja trenutno muči cijelu moju generaciju, stoga mi je teško kada pomislim na sve one koji/e zbog boje kože, nacionalne pripadnosti, stepena obrazovanja i predodžbi društva, ne mogu pronaći siguran i zdrav posao, što dalje znači da ne mogu živjeti sretnim i smislenim životom. Biti isključen/a iz nečega, to je jedno od najbolnijih osjećanja, a biti potpuno isljučen/a iz svega, biti nevidljiv/a – to je stanje potpune bespomoćnosti i nemoći.
Na koncu, možda bih ponajbolje mogla ilustrovati agoniju kroz koju prolaze Romkinje i Romi u našem društvu, nekim od mojih svakodnevnih susreta sa njima: žena koja u jednom rukom rovi kontejner, a drugom drži bebu, dvojica mladića na biciklima koji svakog dana obilaze sve kontejnere u ulici (jedan od njih je gluhonijem), žena do koje sam sjela u tramvaju i koja mi ispričala kako živi sa teško bolesnom bebom pod stepeništem u jednoj zgradi, cijelo romsko naselje nedaleko od mene nedavno je došlo u središte medijskog interesovanja jer je naloženo da bude srušeno, bez da je unesrećenima obezbijeđen alternativni smještaj…
Ipak, možda ništa ne može bolje opisati agoniju ovih ljudi i oslikati stvarnu sliku bosanskohercegovačke svakidašnjice, kao događaj kojem sam nedavno posvjedočila u tramvaju. Manja grupa migranata stajala je nedaleko od jedne veće romske porodice. U jednom trenutku neko iz te porodice je ozbiljnim tonom, gledajući u migrante, predložio ostalim članovima: Hajde da se sklonimo negdje drugo, pomisliće ljudi da smo mi sa njima. Ima u tome nešto beskrajno bolno, nešto što mi je natjeralo suze na oči iako su se svi putnici oko mene smijali ovoj rečenici. Najprije, ova konstatacija možda i najbolje govori kakav je polažaj migranata i migrantica u našoj zemlji – čak i oni najpotlačeniji poput Romkinja i Roma osjećaju da im ne bi išlo u korist kada bi ih neko zamijenio sa tim unesrećenim izbjeglicama. Osim toga, ova tragična rečenica ogledalo je svog tereta straha, grča, obespravljenosti i inferiornosti kojeg svakodnevno trpe Romkinje i Romi, migrantice i migranti, od strane našeg naprednog društva koje se smrtno uvrijedi kada za njega neko kaže da ima klicu rasizma, fašizma i netolerancije.
Džuvljarke: (ne)mogućnost ispunjenja lezbejske ljubavi u romskim zajednicama
Jedna od najuspješnijih studija u cjelosti posvećenih propitivanju i problematiziranju lezbejske ljubavi u krutom svijetu heteronormativne i patrijarhalne romske zajednice, jeste knjiga feminističke aktivistice Vere Kurtić pod nazivom Džuvljarke – Lezbejska egzistencija Romkinja (Ženski prostor, Niš, 2014). Slijedom toga, ova je knjiga zbog svoje istraživačke organiziranosti i alternativnih promišljanja koje nudi nezaobilazna i ključna referenca za sve one koji/e žele govoriti o LGBTI populaciji unutar romskih zajednica.
Ova se knjiga, dakle, postavlja inovativno i subverzivno prema svim onim temama i problemima o kojima se jako dugo šutjelo: lezbejski odnosi u romskim krugovima, nasilje nad ženama i lezbejkama u romskim zajednicama, te svakodnevni izazovi Romkinja lezbejki. Ono što Kurtić jako pažljivo zapaža jeste da lezbejke Romkinje trpe višestruku diskriminaciju, odnosno da su one te koje istovremeno trpe teret – roda, rase, nacionalne pripadnosti, klase i manjinske seksualne orijentacije. Specifično je i to da Vera Kurtić progovara iz pozicije pripadnice romske zajednice, što čini njenu perspektivu u mnogome kompleksnijom i referentnijom. No, povrh toga, čini mi se da je najveći značaj ove knjige u tome što je ona velikim dijelom sastavljena od ispovijesti Romkinja koje su imale neku vrstu emotivnog odnosa sa ženom. Upravo ti glasovi stvarnih svjedokinja predstavljaju jedan od etički najispravnijih načina da se progovori o potresnoj svakodnevnici lezbejki koje su opterećene i uveliko obilježene svojom patrijarhalnom tradicijom i konzervativnom sredinom.
Zanimljivo je i to da su sva ta zabilježena iskustva slična u jednome: načinu na koji Romkinje doživljavaju odnos sa ženom. Sve su one, naime, zbunjene, izgubljene, plaše se i stide, prolaze kroz gorka napuštanja i osude, usamljene su u svojoj borbi, a većina njih naglašavaju kako nikada do sada nisu izgovorile riječ lezbejka.
U blistavom poglavlju Neizgovorena reč, Vera Kurtić se posvećuje upravo tom fenomenu – zazoru od riječi lezbejka, te već u samom uvodu napominje: Negirati reč lezbejka znači i osporavati vidljivost lezbejki. Većina žena sa kojima sam razgovarala u ovom istraživanju je za sebe govorilo da je „to“ (Kurtić, 2014:56). Autorica poziva na to da se osvijesti kako je iznimno važno oslobađanje u jeziku, što pokazuje nizom pimjera lezbejki koji nikada ne koriste tu riječ da opišu sebe: Kako ja definišem sebe? Rekla bih da imam vezu sa ženom. Ružna mi je ta reč lezbejke. Stalno mi je na pameti ono što kažu drugi: lezbejke, lezbače… Drugi su napravili tu reč tako odvratnom. Pre bih rekla da imam vezu sa devojkom, ili jednostavno vezu (Iz intervjua sa Romkinjom lezbejkom, Kurtić, 2014:57).
Ali biti to, biti u fazonu ili biti u vezi nije isto kao eksplicitno i potpuno prihvatanje lezbejskog ljubavnog odnosa. Seksualnost je nešto što nas obilježava i više nego što želimo vjerovati, stoga je jako važno emocionalnu i seksualnu žudnju žene prema drugim ženama imenovati i naglašavati u jeziku. Zatomljavanje i potiskivanje riječi lezbejka samo je još jedna od heteronormativnih strategija kojima se lezbejke i lezbejska ljubav nastoje učiniti nevidljivima. Potresno je, na tragu toga, iskustvo jedne od intervjuisanih Romkinja, koja kaže kako joj riječ lezbejka zvuči nekako nekulturno. Eto koliko je uspješan i perfidan ideološki patrijarhalni aparat koji uspijeva riječ lezbejka učiniti nekulturnom, odvratnom, mrskom i, na koncu, time doprinijeti da se i nositeljice te riječi u njoj osjećaju neugodno. Ali i da se u cijelom društvu proizvede kolektivni zazor i otpor od pojma lezbejka. S tim u vezi je i sam naslov ove knjige kojeg je autorica preuzela iz romske riječi za lezbejke, žene koje vole žene, a koji ima negativnu i uvrijedljivu konotaciju i koji dolazi iz korpusa heteronormativnih ocjenjivačkih definisanja i određivanja.
Zbog toga je knjiga Džuvljarke posebno važna zbog svog subverzivnog potencijala naspram patrijarhalnih romskih vrijednosti. Kurtić ističe da je važno govoriti o Romkinjama lezbejkama i zbog toga jer su one otvorena prijetnja tradicionalnim predodžbama o Romkinjama kao o ženama koje se moraju udati rano, roditi mnogo djece i biti potlačene muževima. To, uostalom, Vera Kurtić na jednom mjestu sjajno i precizno primjećuje i objašnjava: Vidljiva lezbejska egzistencija Romkinja razbija dominantan diskurs belog patrijarhata, pretnju muškoj nadmoći i kontroli oličenoj u heteroseksizmu, sistemu u kome živimo i koji je naša realnost. Suštinski, biti lezbejka znači izmestiti se iz ekonomske i seksualne zavisnosti od muškarca, biti Romkinja lezbejka znači subverziju kako u svojoj sopstvenoj zajednici, tako i subverziju u zajednici većine. Romkinja lezbejka stvara nelagodu društvenom poretku neodgovarajući rasistički zamišljenom modelu Romkinje – trudne i sa mnogo dece, sa nasilnim mužem… (Kurtić, 2014:9).
Ovom je predanom studijom Vera Kurtić uspjela odmaknuti Romkinje od uobičajenih seksističkih i rasističkih viceva i, upravo preko ugnjetavačkog i homofobnog društva, rasvijetliti da su ljubav i hrabrost, na koju su Romkinje spremne, najsnažniji destabilizatori patrijarhalnih vrijednosti.
Carmen i Lola – kćerka lezbejka kao velika porodična tragedija
Love is a rebellious bird
that nobody can tame
Carmen – Habanera (aria)
Još jedan autentičan i uvjerljiv prikaz lezbejske ljubavi unutar romskih zajednica, može se naći u dirljivom filmu Carmen i Lola (Španija, 2018) redateljice Arantxe Echevarríe. Ovaj, po mnogo čemu neobičan, film jedinstven je po tome što vrlo sugestivno i nenapadno zalazi u romsku zajednicu u predgrađu Madrida, i vrlo upečatljivo prikazuje svakodnevnicu romskog života. U centru ovog filma su dvije romske porodice, a obje imaju nešto zajedničko: mlade kćerke koje treba udati.
Jako je važno naglasiti da je u ovom filmu lezbejska ljubav u romskim zajednicama ispričana kroz vizuru tinejdžerki. Jedna od njih, Carmen, ima sedamnaest godina i zaručena je za malo starijeg momka. U filmu je mnogo pažnje posvećeno upravo romskim običajima obavljanja vjeridbi i vjenčanja, ali i problematičnoj tradiciji ugovaranja brakova. Druga, Lola, ima šesnaest godina i njena vizura je izuzetno zanimljiva i važna. Naime, Lola je predstavljena kao pametna tinejdžerica koja je posvećena školi i sanja da će jednog dana postati učiteljica. Ona je drugačija od ostalih djevojka iz njene okoline jer nema momka, ne mašta o tome da postane frizerka, da rodi mnogo djece i da se brine o kući. Opsjednuta je grafitiranjem i crtanjem ptica, što je jedan od najsugestivnijih redateljskih postupaka u ovom filmu preko kojeg se suptilno nagoviještava Lolino sanjarenje o slobodi, dalekim mjestima i čežnji za sretnom ljubavi. Naime, veoma brzo u filmu će se otkriti i to da je Lola drugačija od ostalih djevojaka iz svog okruženja po još nečemu – seksualnoj orijentaciji. Po svemu tome, Lola iznevjerava koncept romske djevojke i dobre kćerke, pa je stoga glavna okosnica ovog filma zasnovana na neprestanom i mučnom sukobu Lolinih snova i želja sa očekivanjima i težnjama njenih roditelja.
Redateljica veoma vješto tematizira samootkrivanje i propitivanje identiteta kod tinejdžerica služeći se onim univerzalnim mukama kroz koje smo u to doba sve prošle – usamljenost, nemogućnost autovanja i upoznavanja partnerica. Jedna od najdirljivijih scena u filmu jeste ta kada Lola preplašena uđe u internet klub i veoma bojažljivo u internet pretraživač ukuca: Lezbejke Madrid. Ta toliko široka i uproštena tražilica najbolje govori o njenoj izgubljenosti i zbunjenosti, ali i o velikoj želji ove tinejdžerice da se upozna sa svijetom kojem pripada, da otkrije da nije usamljena u tome, da može upoznati nekoga izvan svoje zajednice ko bi je razumio i prihvatio. Bolna su i njena uzdržana dopisivanja sa nepoznatim djevojkama preko chata za upoznavanje, od kojih naposljetku potpuno odustaje preplašena pozivom na susret uživo. Tinejdžersko propitivanje tijela i seksualnosti, ali i mladalački doživljaj svijeta i ljubavi, u ovom su filmu neke od najuspjelijih tema koje se dodatno usložnjavaju i prelamaju preko tema osude, odbacivanja, neprihvatanja i krivnje.
Osim što tematizira nevolje koje mlade lezbejke prolaze otkrivajući svoju seksualnost i upoznavajući prve partnerice u okruženju osmišljenom na temeljima heteronormativnosti, ovaj film je značajan, u prvom redu, zbog toga što vjerno i bolno uprizoruje i dočarava neizrecivu dramu otkrivanja lezbejske ljubavi i raskrinkavanja kćerke lezbejke. Naime, kada Lolina mama u njenoj sobi pronađe pismo u kojem joj je Carmen izjavila ljubav, od tog trenutka se u filmu javljaju bolni momenti koji se smjenjuju jako brzo i u neprestanoj agoniji. Najprije majka izbezumljeno moli Lolu da joj kaže da to nije istina, da nije dobro pročitala. Potom je neprestano moli da se odrekne toga, objašnjavajući joj da je ljubav kada se žena zaljubi u muškarca, i da žena ne može osjećati tu ljubav prema ženi, da je to grijeh. A onda Lolin otac saznaje za to pismo i jednako izbezumljen kao i njena majka neprestano ponavlja da je to grijeh, da ih je osramotila… Neizdrživo je bolno gledati kako Lolu vode u crkvu da bi je očistili od tog grijeha, istjerali iz nje bolest, otjerali đavola, izliječili i vratili na pravi put. Kao što je jednako tužno vidjeti na kraju filma slomljeno i shrvano Lolino lice.
Ovo je, dakle, između ostalog, divan i dirljiv fim koji progovara o vrlo važnoj temi: roditeljima koji se svakodnevno odriču svoje djece zbog njihove seksualne orijentacije, i o djeci koja svakodnevno žive u strahu da roditelji ne otkriju njihov seksualni identitet. Carmen i Lola je film o bolnim odbacivanjima i velikim životnim bitkama koje se vode u porodičnim kućama i u različitim društvenim zajednicama.
