Ljubav je uvijek subverzivna i nježna

06. 04. 2021
(A SECRET LOVE, Chris Bolan, Netflix 2020.)
Piše: Nikolina Todorović
Izvor: Netflix official site

Nekoliko je prioritetnih i temeljnih odlika dokumentarnog filma koje ga čine presudno drugačijim u odnosu na igrani film. Sve su te specifične karakteristike dokumentarnog filma zanimljive i važne iz jednog razloga – etičkog i estetskog pristupa temi koju obrađuju. Naime, nigdje kao u dokumentarnim filmovima redateljska senzibilnost i subjektivnost ne dolazi do izražaja; svaki dokumentarac se ističe i razlikuje upravo po individualnosti autorskog pristupa.

Pored indivudalnog redateljskog pečata, dokumentarni fimovi su karakteristični i primamljivi ponajviše zbog onoga što u svom nazivu dijelom i sugerišu – dokumenta. Drugim riječima, nerijetko se dešava da na dokumentarce ne gledamo kao na filmove, nego kao na izvjesni dokument, stvarnosni događaj, izvještaj sa lica mjesta, glas neposrednih svjedoka i svjedokinja koji nije posuđen niti dodijeljen glumcima i glumicama, sve što je pred nama gledateljicama i gledateljima je stvarno – emocije, reakcije, lokacije, naposljetku i sam sadržaj koji nije fikcionaliziran i plasiran tako da nas uljuljkava i omamljuje. Naprotiv, dokumentarci su mahom etičke intervencije redatelja i redateljica u razmaženu, hipnotiziranu i automatizovanu percepciju publike.

Slijedom toga, dokumentarni film jeste i trebao bi biti svjedočanstvo koje nas nadahnjuje, inspiriše, osvještava, razuvjerava, zbunjuje, provocira, ali i suočava sa stvarnim svijetom i svakodnevnim globalnim i ličnim problemima, društvenim pitanjima, socijalnim nejednakostima, kulturološkim i historijskim fenomenima.

A Secret Love (Tajna ljubav), objavljen u aprilu 2020. godine u Netflixovoj produkciji i u režiji Chrisa Bolana, jedinstven je primjer snažnog i dirljivog dokumentarnog filma koji svojim sadržajem gledatelje/ice nadahnjuje, ohrabruje i senzibilizuje prema istospolnoj ljubavi i životu starijih osoba.

Šezdeset pet i po

Film prati inspirativnu i živopisnu, u isto vrijeme i veoma dirljivu, životnu priču dvije ljubavne partnerice koje su preko šezdeset godina provele zajedno krijući i prešućujući svoju ljubav: Šezdeset pet i po – duhovito i samouvjereno precizira jedna od njih dok odgovara na pitanje koliko su dugo zajedno.

Protagonistkinje ovog filma Terry Donahue i Pat Henschel, decenijama su se voljele u tajnosti, a ono što je posebno zanimljivo jeste to što su se ohrabrile da svoju ljubav priznaju pred najbližim članovima porodice tako kasno i tek u dubokoj starosti, u osamdesetoj godini života. Autovanje osamdesetogodišnjakinja – to je bespogovorno jedna od najoriginalnijih tema kojima se film mogao pozabaviti, ali svakako i jedna od najinspirativnijih i najznačajnijih ljubavnih i životnih priča za cijelu LGBTI zajednicu.

Na pitanje kako da niko od porodice nije slutio da su njih dvije ljubavne partnerice, Dajana, najbliža nećakinja od Terry, odgovara vrlo jednostavno: One su oduvijek za mene bile tetka Terry i tetka Pat. Ova, vrlo simptomatična izjava, zanimljiva je i važna jer govori mnogo o tome kako olako shvatamo odnos između dvije žene. Čini se da smo naučeni na to da su dvije žene uvijek prijateljice. Ili rodice. Ili sestre. Ili majka i kćerka. Ili tetka i nećakinja. Sve do trenutka kada riječima ili postupcima ne pokažu da su nešto više od toga, dvije žene zajedno u javnosti mogu se kriti iza lažnog predstavljanja njihovog odnosa. Ali to je upravo ono što većini žena koje su zajedno u ljubavnoj vezi i smeta: konstantno omalovažavanje njihove ljubavi, pa čak i u trenucima kada se ona prizna, veliki broj, posebice muškaraca, tu vezu smatra samo simpatičnom, naivnom, infantilnom, pa čak i pomalo uzbudljivom u seksualnom smislu. Ali svakako zastranjenom i, obavezno, prolaznom.

Dakle, ako iko traži odgovor na to kako je moguće kriti ljubav preko šezdeset godina, onda će taj odgovor dobiti upravo u tome što smo strateški učeni i naposljetku naučeni da dvije žene mogu i smiju biti samo dobre prijateljice i ništa više.

No, sa druge strane, razlozi za oprezno čuvanje ljubavi u tajnosti su mnogo kompleksniji. Film A Secret Love otvoreno i iskreno progovara o tim razlozima, a sigurno je da će se u njima prepoznati svi i sve LGBTI osobe. Upečatljiv je, slijedom toga, odgovor koji Terry daje na pitanje zašto je čekala tolike godine da se autuje pred porodicom: Plašila sam se da ću izgubiti njihovu ljubav.

U tome je, dakle, srž uzroka skrivanju i pretvaranju – u strahu od gubitka ljubavi, podrške, kontakta i bliskosti sa ljudima do kojih nam se stalo. Kao i Terry i Pat, i mi često skrivamo sebe da bismo u našem životu zadržali/e ljude do kojih nam je stalo, da ih ne bismo povrijedili/e, da ne bismo ostali/e sami/e.

Jedna od najdirljivijih epizoda u filmu jeste ta kada Dajana prepričava kako je njen pokojni otac, Terryin brat, sumnjao da je njegova sestra u vezi sa Pat, pa je bijesan zbog toga svakodnevno imao izlive homofobičnih vrijeđanja. Dajana se povodom toga prisjeća da je kao djevojčica otvoreno pitala svoju tetku Terry da li je lezbejka, na šta joj je ona odgovorila: Nisam. Život u Americi je skup. Lakše nam je da živimo zajedno. Mi smo samo dobre prijateljice.

Osjećala sam se kao da živim laž, objašnjava nadalje Terry, ali sada rasterećena i sretna jer je svoju tajnu ljubav javno priznala nakon toliko decenija: Pao mi je veliki teret sa ramena.

Autovanje porodici je u ovom dokumentarcu jedna od središnjih tema, ali uprkos tome što ih je porodica prihvatila i što ih ne osuđuje, Terry i Pat i dalje žive u tajnoj ljubavi pred mnogim drugim. Baš zbog toga nije slučajno da film započinje pozivom doktorice, a kada se javi, Terry, budući da je iscrpljena i slaba, daje mobitel svojoj partnerici Pat koja se doktorici javlja riječima: Da, ja sam, njena rodica…

Pred nama, gledateljima i gledateljicama, su dvije stare žene, jako slabog zdravlja, klonulog tijela, koje se pritom spremaju da napuste svoj dom i usele u neki od staračkih kolektivnih smještaja, ali uprkos svemu tome, pred nama su također i dvije žene koje su pune ljubavi i nježnosti jedna prema drugoj. Dvije žene čija je ljubav nadjačala sve opasnosti i uspješno odolijevala godinama. Od trenutka kada su se srele četrdesetih godina, pa sve do dana njihovog zvaničnog i ozakonjenog vjenčanja dvijehiljaditih, Terry i Pat jednako vole jedna drugu, paze i brinu se jedna od drugoj: Toliko godina, a kao da je bilo jučer…

Tužne su i dirljive epizode u kojima ove dvije stare žene jedna drugu naporno tjeraju da jedu, dok se ljube za laku noć, dok jedna drugoj pomažu da se obuku ili da se pridignu; a naročito je emotivna i do suza dirljiva scena kada se Terry, nejaka i drhtava zbog posljedica Parkinsonove bolesti, pokušava usnama spustiti do ruke koju je Pat naslonila na okvir bolničkog kreveta, te nakon što poljubi njenu ruku, kaže joj: Volim te… Jedi i budi dobro.

Šezdeset pet i po godina – tu je ipak moralo stati mnogo više ljubavi, sreće, pažnje, bliskosti i radosti, nego straha i nemira. Šezdeset pet i po godina tajne ljubavi – to je zasigurno dovoljno vremena i strpljenja da se ljubav između Terry i Pat definiše imenom koji zaslužuje: iskrena, romantična, nesebična i bezvremenska.

Svjedoci – prašnjave fotografije i ljubavna pisma sa izrezanim potpisom

Karakteristično za ovaj film, gledano sa tehničke strane, jeste upravo to što redatelj miješa različite metode snimanja dokumentarnih filmova. Dakle, riječ je o izuzetno zanimljivom dokumentarcu u kojem se smjenjuju postupak rekonstrukcije, metoda skrivene kamere, metoda prateće kamere odnosno dugotrajnog praćenja života protagonistica, intervjuisanje i razgovor sa protagonisticama, te vrlo zanimljiva metoda kompilacije odnosno sastavljanje filma od niza dokumenata i fotografija iz prošlosti.

Zaista, ono što dodatno pojačava i uokviruje priču između Terry i Pat jesu fotografije – prašnjave, stare, retro, požutjele, crno-bijele, tople, sjetne, tužne i sretne. Ponekad nijedna priča, nijedno svjedočenje, ne može prenijeti ono što fotografija uspijeva. Možda su fotografije najbolji svjedoci o nama. U ovom filmu to se može potvrditi i uvidjeti iz epizode kada njih dvije, pripremajući stvari za selidbu, u kutiji sa uspomenama naiđu na fotografiju koja u njima evocira događaj kojeg se ne bi nikada ni sjetile da nisu vidjele tu fotografiju.

Riječ je o crno-bijeloj fotografiji na kojoj su Terry i Pat u hotelskoj sobi, zajedno na krevetu, zagrljene i nasmijane. Na ovu mladalačku, bezbrižnu fotografiju, koja je nastala nekada četrdesetih, Pat i Terry sada, kao starice, reaguju smijehom ali i iznenađenjem i trezvenom glavom: Jesmo li bile normalne, kako smo smjele ovako da se slikamo!? I da iznajmimo sobu bez prtljage, tek tako!? Ovo je, dakle, veoma buntovna fotografija koja oslikava ne samo njihovu ljubav, nego i mladalačku hrabrost i subverzivnost prema granicama uobičajenog i zabranjenog.

U istoj kutiji uspomena, nalazi se i bezbroj ljubavnih pjesama koje su posvetile jedna drugoj u mladosti, i bezbroj ljubavnih pisama koje su razmjenjivale na početku veze. Jako je važno primijetiti da je sa svakog pisma izrezan potpis. Pat objašnjava da je to radila iz opreznosti – da niko ne bi mogao shvatiti da je ta ljubavna prepiska vođena između njih dvije – dvije žene.

U filmu A Secret Love, počevši od uvodnog dijela, sve do kraja se nižu razne i mnogobrojne privatne fotografije i snimci. Sve one imaju nešto posebno u sebi. Prožete su melanholijom dalekih i nepovratnih vremena; ali i ljubavlju, srećom i iskrenošću.

Ali, nemoguće je ne zapitati se, zašto svaki put kada ugledamo njihove fotografije, one u nama izazivaju ipak nešto sjetno i tužno? Zato što, uprkos njihovim vedrim i nasmijanim licima, ispod površine se kriju strah, strepnja, neizvjesnost, skrivanje, pretvaranje i laž. Jedino što nije lažno jeste uzajamnost koja se vidi na fotografijama: uzajamnost ljubavi i podrške.

Privatne fotografije i snimci u ovom filmu imaju neporecivo veliku ulogu. One su zvanični dokumenti, svjedočanstva o jednom prošlom vremenu kako na ličnom tako i na kolektivnom planu. Preciznije govoreći, zahvaljujući sačuvanim fotografijama, ovaj dokumentarac upotpunjava i otkriva široku panoramu izazova sa kojima se suočava lezbejski par u ličnom (porodičnom) i širem (društvenom) krugu. A Secret Love, dakle, zahvata i priču o porodičnim tragedijama, odnosima, lažima, prihvatanjima i odbacivanjima. Naime, jako je važno što je se u filmu međusobni odnosi nisu uljepšavali i što su predstavljeni bez poziranja. Prikazane su, povodom toga, sitne varnice rasprava i blage netrpeljivosti između Pat i Terryine nećakinje Dajane koja tvrdi da Pat odvlači njenu tetku od porodice; jednako kao što Pat tvrdi da Terryina porodica prihvata nju samo zbog Terry. Sa druge strane, zahvaljujući fotografijama, snimcima ali i prisjećanjima protagonistica, raspliće se i komplicirano klupko porodičnih odnosa iz prošlosti. Tako se, na primjer, Terry uplakano prisjeća njene majke koja nikada nije saznala niti pomislila da je Pat njena partnerica, već se do kraja života nadala da će Terry upoznati nekoga: Da je znala, sigurno bi me se odrekla. No za razliku od majke, Terry i Pat se sjećaju kako su imale jako blizak odnos sa Terryinim ocem, štaviše ubijeđene su da je on znao za njihovu vezu jer je povodom toga rekao Terry: Sretniji sam da živiš ovako, nego da se udaš za muškarca koji ćete maltretirati. To prešutno odobravanje njihove veze od strane oca, značilo je mnogo i Pat i Terry, stoga je prikazivanje fotografija na kojima su njih dvije zajedno sa Terryinim ocem jedna od najdirljivijih epizoda u dokumentarcu.

Premda se film dominantno zadržava na ličnim odnosima, on ne isključuje i široki društveni i politički kontekst. Jedno od najznačajnijih mjesta u ovome filmu svakako jeste to što na dokumentarističan način progovara o položaju LGBTI populacije od četrdesetih godina, odnosno kako same protagonistice kažu: Od vremena kada to nije bilo nimalo popularno… I tu su nanovo presudno važne sačuvane fotografije i snimci.

Redatelj strateški ubacuje u film isječke iz zvaničnih novina koji se prijetećim tonom obraćaju homoseksualnoj skupini. Terry i Pat progovaraju o tome koliko su pripadnici i pripadnice LGBTI zajednice morali/e biti oprezni/e. Njihov prostor je uglavnom bio sveden na underground noćne barove, ali posjetiti te barove bilo je jako rizično. Terry i Pat se prisjećaju koliko je mnogo ljudi upravo zbog tih hapšenja u barovima izgubilo posao, porodicu, djecu a, kako navode, bilo je u to vrijeme i mnogo onih koji su okončavali samoubistvom. Masovna hapšenja u barovima četrdesetih i pedesetih, kako rekonstruira jedna od intervjuisanih žena u filmu, vršila su se brutalno i selektivno. Žene su, na primjer, hapšene samo zbog odjeće, tačnije hlača jer su one označavale ženu koja se oblači kao muškarac.

Nikada nismo išle u barove – kažu Terry i Pat, objašnjavajući koliko je to zapravo bilo rizično. Međutim, ponovo zahvaljujući fotografijama i snimcima, otkrivamo da su druženja, upoznavanja, partijanja, LGBTIQ zajednice bila izuzetno bogata i raznolika i u vrijeme najstrožijih zabrana. Dakle, skučena i skrivena ali bogata i postojana. Naime, okupljanja su se održavala na privatnim, kućnim zabavama i druženjima. Fotografije i snimci, koje su sačuvale Pat i Terry, svjedoče o tome koliko je taj život bio sadržajan i uzbudljiv – ljudi su se oblačili onako kako se osjećaju, nicali su novi ljubavni parovi, plesalo se, smijalo, glumilo, veselilo, a što je najvažnije, to je bio siguran prostor na kojem su se sticala doživotna i iskrena prijateljstva.

U ovom dokumentarcu, i to je važno spomenuti, sa mnogo topline se progovara o prijateljstvu. Terry i Pat, tokom šezdeset godina skrivanja od porodice, živjele su svoje živote autovane pred prijateljima i prijateljicama koji/e ih nisu osuđivali/e, i koji su i sami pripadnici/e LGBTI zajednice. Istina je ono što kaže Pat: Ponekad su prijatelji bliži od porodice.

Na koncu, još jedan presudno važan značaj umentanja fotografije u ovaj dokumentarac jeste taj što se tako postigao izuzetno snažan vizualni efekat. Naime, tijelo neminovno stari – ali fotografija uvijek ostaje mlada. O, baš sam imala mršave noge! – kaže osamdesetogodišnja Pat kada se ugleda na fotografiji. Zaista, postupak izmjenjivanja prošlosti (mladosti) i sadašnjosti (starosti), jedan je od najuspješnijih postupaka u ovom filmu. Potresno je i upečatljivo izmjenjivanje mladosti, mladog tijela i starosti, starog tijela, a još potresnije je to što su protagonistice tog kontrasta svjesne. I zbog toga su fotografije ponovo važne, ne samo nama gledateljicama i gledateljima nego i protagonisticama filma. Pomirenje sa prošlošću i sadašnjošću – slijeganje svih uspomena i događaja – to je centralna tema dokumentarca A Secret Love.

Dobro je rušiti pravila

No regrets.

I'd do it all over again.

I think love is love, and that's the most important thing.

Cijeli sam život rušila pravila. Sjajan je osjećaj rušiti pravila – to su jedne od posljednjih riječi u filmu, koje izgovara slabašna Terry, dok u kolicima improvizirano igra bejzbol.

A secert love, pored svega spomenutog, jeste i film o Terry Donahue, jednoj od prvih bejzbol igračica u Americi, koja je igrala za All-American Girls Professional Baseball League. Svoju karijeru je započela dolaskom iz Kanade 1946. godine, u međuvremenu je postala jedna od najslavnijih igračica. Na tom tragu, ovaj dokumentarac značajan je i zbog toga što donosi priču o patrijarhalnim pravilima po kojima su igračice bejzbola morale igrati: Htjeli su da izgledamo kao žene, a da igramo kao muškarci. Jasno nam je, dakle, da je bejzbol jedan od rizičnih sportova u kojima su fizičke ozlijede neminovne, ali prve žene koji se igrale bejzbol morale su ga igrati u suknji iznad koljena. Snimci koje su u dokumentarcu nakratko pušteni, pokazuju koliko su bolne bile povrede igračica: razderana koljena, padovi, bolovi, ogrebotine… Posve nezaštićene igrale su bezjbol u suknjama jer ženama u to vrijeme nisu priličile hlače. Terry se tim povodom prisjeća kakva je bila reakcija publike kada su se tek pojavile: Ljudi su govorili idemo se zabaviti, žene igraju bejzbol u suknjama; ali kad su vidjeli kako dobro igramo, počeli su dolaziti stalno i shvatati nas ozbiljno.

Kada se iz perspektive starije žene i savremenog trenutka Terry prisjeća svog sportskog angažmana, ona zaključuje da nije bio samo sport nego da je to bio i politički i društveni angažman. Najtačnije bi bilo reći da je to bio – feministički angažman: Da, bile smo feministice. Pa igrale smo bejzbol, zaboga! Žene to tada nisu radile.

Terry i Pat su cijeloga života rušile nametnuta pravila i granice. Njihov subverzivni odnos prema patrijarhatu, ponajbolje se vidi iz toga što su imale hrabrosti i snage da budu drugačije. Biti drugačiji/drugačija nije poželjno niti danas, a kamoli u vrijeme kada je bilo jako malo osvojene slobode.

Ali ipak, ljubav između Terry i Pat najsnažniji je odgovor i smijeh u lice svim patrijarhalnim i heteronormativnim nastojanjima da se izignoriše i zataji postojanje iskrene, duge i predane istospolne ljubavne veze. Dvije žene koje su se voljele i ostarile zajedno, to su priče koje su možda protjerane iz svih udžbenika i kanonizirane književnosti, ali ne iz stvarnog života.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!