Ljubav ne bira…

Biseksualne osobe su dio LGBT zajednice koji se nerijetko zaboravlja pri različitim djelovanjima LGBT aktivizma. Biseksualci/ke, koji/e osjećaju seksualnu i emotivnu privlačnost prema oba spola, često nisu shvaćeni/e ozbiljno kako u heteroseksualnim, tako i u LGBT krugovima, zbog vladajuće predrasude da je njihov seksualni identitet zapravo – faza

Piše: Masha Durkalić
Tekst preuzet iz magazina Dani

Mirna (39) je udata žena, a ujedno i majka. Živi sa partnerom, i u heteroseksualnoj vezi je već godinama. Međutim, Mirna se identificira kao biseksualna žena, što je dio njenog identiteta kojeg niko ne percipira upravo zbog činjenice da živi sa muškarcem.

“U svog sadašnjeg partnera sam se zaljubila ne zato što je muškarac, već zato što dijelimo iste vrijednosti. Volim ga, ne zato što je muškarac, već zato što ima osobine koje beskrajno poštujem. Moja ljubav, strast i želja za zajedničkim životom nemaju veze sa biološkim spolom druge osobe”, kaže Mirna. Sa partnerom je bila iskrena – on je upoznat s njenom seksualnom orijentacijom, također poznaje i važne žene iz njene prošlosti, i to ne utječe na njihov odnos. “Ljubavni odnos između dvije osobe je toliko složen da ga spolnost ili tip seksualnosti ni na koji način ne određuju”, objašnjava Mirna.

Privatno i javno

Ona dodaje da je njen položaj privilegiran, jer okolina sa heteroseksualnim odnosom nema problem. Prije nego što je upoznala svoga sadašnjeg partnera, tri godine je bila u vezi sa ženom s kojom je i živjela. Nisu imale problema zbog toga, ali Mirna ističe da se u javnosti nisu ponašale kao par, te da bi stvari sigurno bile drugačije da su na sebe skretale pažnju javnim djelovanjem ili ponašanjem.

“Granica između privatnog i javnog je toliko nepostojana da slika privatnog života, prije ili kasnije, uvijek postane javna. Ja znam da sam biseksualna, ali za okolinu sam ili lezbijka ili hetero žena.”

Biseksualci/ke se često doživljavaju kao “egzotične” individue čija je seksualnost “nestabilna”. Zbog toga mogu biti i žrtve bifobije – iracionalnog straha, netolerantnosti, predrasuda i/ili diskriminacije koje prema njima provode heteroseksualne ili homoseksualne osobe. Predrasude su brojne: biseksualnost se smatra tranzicijskim identitetom ka lezbijskom/gay identitetu, potom da je u pitanju manjak hrabrosti da osoba prizna da je gay/lezbijka, ili da je osoba heteroseksualna i da zapravo samo eskperimentira sa svojim seksualnim identitetom. Tu je i opasan stereotip koji se tiče promiskuiteta, a koji je ponekad prisutan čak i u samoj LGBT zajednici, unutar koje se smatra “rizičnim” biti sa biseksualnom osobom, jer će on/a sigurno nekad “iznevjeriti” i izabrati osobu/e suprotnog spola.

Jasmina Čaušević, iz Sarajevskog otvorenog centra kaže da se u 2013. godini u BiH pojavilo preko hiljadu medijskih objava koje su problematizirale neki segment LGBT prava i kulture, ali se nijedan prilog nije odnosio isključivo na biseksualnost. “U SOC-u se aktivistički ne bavimo ekskluzivno biseksualnošću, jer je mnogo ‘queer posla’ u BiH, pa se jednostavno ne može sve odmah stići, a koliko mi je poznato, to je slučaj i sa drugim udruženjima.”

Nešto prolazno

Navodi nekoliko podataka o svakodnevnim problemima bi-osoba u BiH, koji su objavljeni u analizi Brojevi koji ravnopravnost znače: Analiza rezultata istraživanja potreba LGBT osoba u BiH (SOC, 2013. godina). U istraživanju je učestvovala 151 biseksualna osoba (od 545 LGBT osoba), i od tog broja, 41 osoba je doživjela diskriminaciju, 28 osoba je doživjelo nasilje, dok 53 osobe osjećaju depresiju, strah, uznemirenost ili potištenost zbog posljedica bifobije koju trpe, što znači da svaka treća bi-osoba ima psihičkih problema zbog života u strahu.

Upravo zbog toga što se biseksualnost često posmatra kao nešto prolazno, Mirna je mišljenja da je mnogo lakše biti biseksualna osoba nego lezbijka ili gay. Ipak, i biseksualci/ke imaju svoj “križ” – njihove emocije se često devalviraju. “Moja vrsta seksualnosti apsolutno ne igra nikakvu ulogu u kvaliteti mojih emotivnih i erotskih odnosa. Odbijanje sam doživjela zbog drugih stvari, ali nikad jer sam bi-žena, a predrasude sam doživljavala od prijateljica svojih partnerica, i sve su se odnosile na to da ću na kraju završiti sa muškarcem, da mi se ne treba vjerovati, da sam promiskuitetna i slično”, kaže Mirna.

Predrasuda o promiskuitetu je pogotovo problematična u kontekstu bi-osoba, te se zapravo vrlo rijetko shvata odvojeno od onoga što zapravo promiskuitet znači. Stefan (22) kaže: “Koliko ja znam, promiskuitet znači ‘nemogućnost zadovoljenja seksualne potrebe sa jednim partnerom’. Ako je ta definicija tačna, onda ne vidim razlog za ograničavanje ovog termina samo na biseksualne osobe. Svi smo podložni toj predrasudi. Pretpostavka da je to predznak bi-osoba je apsurdna.”

Za Edinu (25) je biseksualnost oduvijek bila dio njenog identiteta. “Politički mi je bitno da se izjašnjavam kao biseksualna osoba zbog predrasuda i stavova kako društva, tako i same zajednice.” U srednjoj školi je bila izložena diskriminaciji, te bila žrtva bullyinga od strane vršnjaka/inja, zbog toga što su je vidjeli sa partnericom, te je obilježili kao lezbijku, na što školsko osoblje nikad nije reagiralo, iako je znalo šta se dešava.

Prijatelji/ce, kolege/ice i većina poznanika/ca znaju da je biseksualna, ali u užoj porodici je o tome razgovarala samo s majkom, koja zasad tu temu ignorira. Edina se suočila sa svim već nabrojanim predrasudama. “Nedavno sam čula i da sam sebična, jer jedna osoba ne može imati sve.” Velikim problemom smatra nepovjerenje prema biseksualnim osobama i u LGBT i u hetero zajednici.

Postizanje jednakosti

Ona se slaže da se bi-osobama posvećuje manje pažnje u LGBT aktivizmu, te pri postizanju vidljivosti, ali dodaje da unutar same LGBT zajednice u BiH ne postoji prava povezanost, pa je teško govoriti o pojedinačnoj pažnji prema samim grupama koje je čine.

Stefan, s druge strane, objašnjava zašto su biseksualci/ke manje zastupljeni pri zagovaračkim aktivnostima LGBT zajednica: “Ako cilj opravdava sredstvo, a cilj je postizanje jednakosti prava između svih pojedinaca/ki, oba spola, bez obzira na seksualne preferencije, onda je sredstvo kojim se to postiže – glas. Kada kažete ‘LGBT’, riječi koje imaju najveću zvučnost su ‘lezbijka’, ‘gay’, ‘trans’, jer to je krajnost koju ljudi ne prihvataju. Biseksualnost biva shvaćena u smislu: ‘Pusti to, oni nemaju pojma šta hoće.’”

Iako prilično nevidljive, bi-osobe su također žrtve praktične diskriminacije. Kako navodi izvještaj Prava LGBT osoba u BiH: Zdravstvo (2013, Fondacija CURE, Fondacija Heinrich Böll – Ured za BiH, Sarajevski otvoreni centar), u zdravstvenom formularu za dobrovoljno davanje krvi je donedavno stajala zabrana doniranja krvi za homoseksualne i biseksualne osobe.

Iste godine je grupa studenata/ica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu prilikom akcije dobrovoljnog darivanja krvi ukazala na diskriminatornu odredbu upitnika. Događaj se desio u isto vrijeme kao i SOC-ova akcija zalaganja da se upitnik promijeni. Ubrzo nakon toga, u septembru 2012. Zavod za transfuzijsku medicinu je počeo koristiti upitnik bez diskriminatornih pitanja. Nažalost, u Zeničko-dobojskom kantonu ovaj upitnik nije izmijenjen, dok je u Republici Srpskoj još oštriji, te ograničava sve muškarce i žene koji/e su imali/e odnose sa gay ili biseksualnim muškarcima da dobrovoljno daju krv.

LGBT historija

Kada su u pitanju mogućnosti povećanja vidljivosti bi-osoba, Jasmina Čaušević smatra da je oprobani recept za skretanje pažnje javnosti aktivistički angažman poznatih osoba, među kojima su i neki/e od poznatih svjetskih umjetnika/ca, kao što su pjevač David Bowie, ili glumica Angelina Jolie. Historičarka Merima Omeragić također ističe da su biseksualci/ke bili i još uvijek su neki od kulturnih radnika/ca, političara/ki i naučnika/ca koji su obilježili historiju, a na čijim radovima počivaju tekovine civilizacije, kao što su Julije Cezar, Virginia Woolf, Aleksandar Veliki, Lou Reed, James Dean, Hans Cristian Andersen, Édith Piaf, Janis Joplin, Frida Kahlo, Isidora Duncan, Jodie Foster, Susan Sontag…

Merima kaže da su biseksualci/ke nevidljivi čak i u kontekstu LGBT historije. Još početkom 20. vijeka psiholog Sigmund Freud je ustvrdio ljudsku biseksualnost kao jedinu moguću i ispravnu “varijantu” seksualnosti. S druge strane, u antičkim vremenima je biseksualnost bila normativna kod najvećih grčkih filozofa i umjetnika, a potom se prenijela u tradiciju rimske imperije. “Međutim, od tada pa do danas u periodu borbe za ljudska prava, u LGBTTIQ je slovo B cenzurirano i označeno kao pohlepno, obzirom da naginje erotskoj i svakoj drugoj privlačnosti ka oba spola.”

Na pitanje kako biseksualne osobe mogu povećati svoju vidljivost, Edina odgovara da je ključ u aktivizmu. “Ne mislim samo na učešće u nevladinom sektoru ili nekom udruženju. Aktivizam je mnogo više od toga. Svako od nas može kroz razgovor sa poznanicima/cama i prijateljima/cama ukazati na neispravnost stavova i predrasuda koje postoje. Svaki otvoren prostor za razgovor ili bilo koju drugu akciju se može i treba iskoristiti.”

Edina ističe da je bitno raditi na sebi i educirati se. “Zahvaljujući internetu, danas postoji mnogo dostupne literature, a tu su i organizacije Sarajevski otvoreni centar, Okvir i Banjalučko Udruženje Kvir Aktivista (B.U.K.A.) kojima se svi/e mogu obratiti za savjet. Nemojte šutjeti! Prijavljujte diskriminaciju, popričajte sa prijateljem/icom, terapeutom/kinjom i ne prihvatajte ništa manje od toga da druga osoba uvaži i prihvati svaki aspekt vaše ličnosti.”

Ivana Dračo, psihologinja

Uvriježene predrasude

DANI: Kako se biseksualne osobe psihološki nose sa svojom pozicijom unutar heteroseksualnih i homoseksualnih zajednica?
DRAČO: Biseksualnost se dugo tumačila kao privremena faza poricanja, tranzicije ili eksperimentiranja, a ta se percepcija održala do danas. Smatra se da biseksualne osobe negiraju svoju “istinsku” seksualnost. Ujedno, biseksualnost se često doživljava kao sinonim za situacijsku homoseksualnost.
Psihologinja Lisa M. Diamond sprovela je desetogodišnju longitudinalnu studiju koja je opovrgla dominantnu tezu o biseksualnosti kao prelaznoj fazi ka lezbijstvu ili eksperimentalnoj fazi heteroseksualnih žena. Biseksualne osobe moraju se nositi sa dvostrukom marginalizacijom, odnosno statusom nevidljive manjine, kako u heteroseksualnoj, tako i u homoseksualnoj zajednici.
Polarizacija seksualne orijentacije na heteroseksualnu i homoseksualnu poništava biseksualnost. Negativni stavovi prema biseksualnim osobama te nepoštivanje specifičnosti njihovih iskustava i odnosa javljaju se kao posljedica nedostatka informacija ili pristupa vidljivoj zajednici biseksualnih osoba. Zbog uvriježenih predrasuda sa kojima se moraju nositi, biseksualne osobe češće kriju svoju seksualnu orijentaciju u odnosu na osobe homoseksualne orijentacije, što je u korelaciji sa većim nivoom anksioznosti, depresije i negativnih emocionalnih stanja.
Također, istraživanja pokazuju da su više sklone samoozljeđivanju i suicidalnim tendencijama. Biseksualni muškarci dugo ostaju “u ormaru”, suočavaju se sa jačom stigmom, a ujedno pokazuju i najveći stupanj internalizirane bifobije, odnosno izražavaju negativan stav prema vlastitoj seksualnoj orijentaciji. Svi navedeni faktori predstavljaju rizik za mentalno zdravlje i dobrobit biseksualnih osoba.

DANI: Kako biseksualci/ke mogu povećati svoju vidljivost i poziciju?
DRAČO: Nužno je formirati snažnu i proaktivnu zajednicu biseksualnih osoba koja će djelovati politički vidljivije te zastupati njihove specifične potrebe i iskustva. Ujedno je potrebno promovirati istraživanja biseksualnosti kao zasebnog seksualnog identiteta što bi doprinijelo uklanjanju dominantnih predrasuda i stereotipa, kao i boljem razumijevanju biseksualnih osoba. Biseksualne osobe su godinama isključivane iz mnogih studija o homoseksualnoj orijentaciji da bi se postigla konceptualna i metodološka jasnoća. Iako postoje brojna istraživanja seksualnosti u posljednjih 20 godina, biseksualnost se još uvijek smatra najmanje istraženom i najkontroverznijom seksualnom orijentacijom.

DANI: I na kraju: kako se boriti s predrasudom predznaka promiskuiteta kada su biseksualci/ke u pitanju?
DRAČO: Biseksualne osobe se etiketiraju kao neodlučne, nepouzdane, neiskrene pa i sklone promiskuitetnom ponašanju. Problematična je i stigma prenosioca spolnih bolesti, uključujući i HIV/AIDS. Činjenica je da često mijenjanje seksualnih partnera ili prakticiranje poligamije nije praksa rezervirana samo za osobe određene seksualne orijentacije, već je to stvar pojedinca/ke. Sa predrasudama se jedino možemo boriti informisanjem i podizanjem svijesti, a preduslov za to je ojačavanje biseksualne zajednice.

Ovaj članak je napisan u sklopu projekta „Coming out! Zagovaranje i zaštita prava LGBT osoba“ kojeg finansira Evropska unija, a implementira Fondacija Heinrich Böll- Ured za BiH, zajedno s partnerima Fondacijom CURE i Sarajevskim otvorenim centrom. Sadržaj članka je isključiva odgovornost Fondacije Heinrich Böll – Ureda za BiH, Fondacije CURE i Sarajevskog otvorenog centra i ni u kom slučaju ne predstavlja stanovište Evropske unije.