Da je roditeljstvo odgovoran posao, ova majka je znala. No, da prevazilaženje zajedničkih izazova može toliko osnažiti odnos, saznala je nakon autovanja njene kćerke. Iskrena i topla ispovijest majke i kćerke u tekstu.
Piše: Mirza Halilčević
Kćerka Vana i mama Jasna, kako ćemo ih za potrebe ovog intervjua oslovljavati, su prije svega dvije izuzetno entuzijastične, radoznale, duhovite i pametne osobe. Po načinu njihovog međusobnog ophođenje može se zaključiti kako provode skupa kvalitetno vrijeme, te kako poznaju jedna drugu. Vrlo su otvorene i susretljive, a zajedničko im je i to da su ove godine skupa i šetale na čelu prve Bh. povorke ponosa. Što i nije tako čest slučaj, da majka jedne LGBTI osobe predvodi prvu organiziranu povorku ponosa. Za portal LGBTI.ba pristale su govoriti i u ime svih onih roditelja i porodica koje nisu sigurni kako biti prava podrška svojoj LGBTI djeci.
LGBTI.ba Kako je za Vas izgledao proces Vaninog autovanja, kako Vam je to saopćila i da li ste u tom trenutku imali neku dilemu?
„Imala sam sumnju da je Vana lezbejka, i čula sam nešto od nekih njenih prijatelja. Danima sam tražila dokaze, na kraju sam je pitala i rekla je da jeste. Pale su tada ne baš fine riječi, na što danas nisam ponosna i žao mi je što je tako bilo. Naravno i za nju je to bilo teško da prizna, ali priznala je.“
Na pitanje u kom je trenutku odlučila da se autuje mami i kako je to izgledalo iz njene perspektive, Vana odgovara
“Kada je mama počela da sumnja da imam djevojku, ja i dalje nisam bila spremna da se autujem. Naravno, tu je i neizostavni strah. Gledala sam puno videa o autovanju, a i jednostavno sam mislila da imam još vremena, da smislim šta bi tačno rekla i kako bi to rekla. Međutim, majka me preduhitrila. Rekla mi je da zna sve, ali smo nakon toga sjele i uz čašu vina ispričale se kao nikada ranije o tome, onda se sve jednostavno posložilo.”
LGBTI: Koliko Vam je trebalo da sami za sebe preradite vijest o kćerkinom autovanju, da li ste tražili savjet ili podršku, koja je bila vaša strategija?
„Za mene je to bio šok, ne sad kao šok izazvan neočekivanom tragičnom viješću, ali jako sam se iznenadila. Sjela sam i sama sa sobom raščistila. Nisam tražila ni savjet ni podršku, jednostavno sam to sama preradila. Ona je moje dijete i to je što jeste, volim je kakva god da je. Mislim da je to i ključno, jer ovakve situacije zaista stavljaju na ispit našu roditeljsku ljubav… Par dana poslije našeg razgovora sam je pitala imaš li djevojku, curu, partnericu, rekla je da ima. Zamolila sam je da je dovede da se upoznamo.“
Vana i mama Jasna dijele mišljenje o kvaliteti njihovog međusobnog odnosa. Iako su obje svjesne da njjihov odnos sam po sebi nije započeo Vaninim autovanjem, obje se slažu oko toga kako ih je ovo iskustvo zbližilo.
„Vjerujem da smo njenim autovanjem izgradile jos bolji i jači odnos. Između nas nema tajni, pričamo o svemu, družimo se, posjećujemo skupa različite događaje, međusobno se podržavamo u svemu“, objašnjava mama Jasna, na što kćerka Vana dodaje:
„Također vjerujem da nam je ovo iskustvo zajedničkog prevazilaženja problema zapravo u mnogo čemu olakšalo život. Ja više ne moram smišljati šta ću reći svaki put kada idem vani sa djevojkom, što je zaista jedno praktično olakšanje. Mama i ja otvoreno pričamo o svemu. Jednostavno imamo dosta stabilniji odnos, sa mnogo više povjerenja, iskrenosti, empatije, razumijevanja, a to je bitno!”
Da li Vam je bitno da kao roditelj, poznajete i druge roditelje LGBTI osoba, i ako jeste, zašto?
„Jako mi bitno da upoznajem i druge roditelje LGBT osoba, i poznajem ih dosta. Rado bih dala podršku i razgovarala sa onim roditeljima koji ne prihvaćaju svoje dijete. Ja imam to iskustvo. Prošla sam kroz to i vjerujem da bih mogla razumjeti one roditelje koje imaju dileme oko toga. Iako bih u konačnici svakome od njih ponaosob poručila da saslušaju svoju djecu, da pokušaju shvatiti, da potraže pomoć ili pitaju sa savjet, pa zaboga to su njihova djeca, a djeca se bezuslovno vole!“
Na pitanje kako Vana gleda na mamine susrete sa drugim roditeljima LGBTI osoba, ona odgovara:
“Znam da je mama bila jako sretna kada je upoznala i druge roditelje i da bi voljela kada bi se više roditelja javilo koji bi prisustvovali druženjima roditelja i njihove LGBTI djece. Jer, mislim da nikome nije lako, ni djeci, a ni roditeljima. I kada bi svi oni uvidjeli da zapravo nisu sami ni usamljeni u svom iskustvu, bilo bi im žao što se ranije nisu pridružili”, zaključuje ona.
U konačnici Vana i mama Jasna primjer su prije svega jednog podržavajućeg odnosa punog povjerenja. Naravno, porodični kontekst ovog odnosa daje mu dodatnu specifičnost, no, njegove vrijednosti poput poštovanja, solidarnosti, razumijevanja i uvažavanja autonomije druge ličnosti su zapravo vrlo univerzalne, prije nego isključivo porodične. Ovo naravno Vanin i mamin odnos ne čini svakodnevnim, ali svakako ukazuje na činjenicu da je podrška uz ove vrijednosti moguća u različitim okolnostima.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
