U liberalnim diskursima homoseksualnog oslobođenja, željeti drugog muškarca imalo je neupitan subverzivni karakter. Željeti drugog muškarca bio je šamar u lice parijarhalnoj koncepciji obitelji i kao takav solidarisao je sa ženskom potrebom za sopstvenom emancipacijom. Nije bilo prostora za promišljanje homoseksualca kao proizvoda patrijarhalne norme niti njegove žudnje kao žudnje koja, uvjetno rečeno, ontološki počiva na imperativu zabrane (jer to bi homoseksualnost moglo odvesti u prepoznavanje kao fetišizaciju na što apsolutno nema pristanka). Bilo je politički korektnog prostora za prebacivanje homoseksualcima njihovo „kopiranje heteronomativnih uloga“ (kao da je bilo nekih drugih) kao stvar koju oni moraju riješiti unutar svog diskursa, ali sama konstrukcija njihove žudnje je morala ostati temeljno subverzivna i nespojiva sa partrijarhalnim uzorom maskuliniteta. Homoseksualci su postali suborci ženama za njihova prava 70'tih i 80'tih godina prošlog stoljeća, a lezbijke kao dvostruka drugost su izgubile na vidljivosti u startu i otjerane u separatizam (a potom optužene za isti).
Međutim, kada je tijelo postalo dostupno i zabrana skinuta, nastupila je melankolija. Renfieldova histerija u novom diskursu je postala melankolija: poreknuta želja za prijetnjom kastracijom koja mu je omogućavala užitak. Uistinu ne bismo shvatili/e jačinu te melankolije da knjige Anne Rice koja je mitu o vampirima dala sasvim novu dimenziju i poturila u masovnu produkciju popularne kulture, nije postala dio našeg shvaćanja o vampirima danas, a posebno 90'tih godina prošlog stoljeća kada je ekraniziran hit Intervju sa vampirom donio ono što smo stoljećima priželjkivali: legitimnu poziciju vampirskog subjekta koji nam sam priča svoju priču.
U Stokerovoj Draculi, kao što znamo, vampir je bio jednostavno „istorija jedne bolesti“, objekat promatranja, refleksija sopstvenih inverzija, nismo mogli/e saznati njegovu poziciju niti uhvatiti sablast u prostoru i vremenu. U Intervju sa vampirom, odmah na početku, vidimo uglađenog normiranog muškarca koji doduše jeste zadržao narcistički nagon za smrću, ali je uglađen, čist, galantan i beskrajno-melankoličan. On želi ispričati svoju priču, ali se pita kome i u čiju svrhu? On više ne vrišti očajno: šta to veliki Drugi hoće od mene da budem? On je svoju poziciju u simbolnom gotovo zauzeo, shvatio je svoju funkcionalnost i prihvatio polje fantazmatske igre. Ali ne do kraja. On se još uvijek nada da će pronaći rupu u sustavu, vratiti sahranjeno ime oca, vratiti zabranu koju će kršiti – vratiti se u polje užitka. On je osuđen na vječni život iako ga nije želio, on je uživao u jednom činu i osuđen na ponavljanje tog čina iznova bez užitka. On je homoseksualac postmodernog stanja.
Naravno da taj žal za padom očinskog autoriteta odnosno razočarenje kada se pokazalo da iza norme naprosto stoji samo jedno veliko ništa (prazan označitelj, farsa) nije poistovjećen samo sa pozicijom homoseksualca kojem se nudi da sam preuzme odgovornost za sebe (da prividno sam sebe označi). Problem je odrastanja, tumači Žižek u Škakljivom subjektu. (Slavoj Žižek, Škakljivi subjekt, Šahinpašić 2006) U pustoši nakon smrti velikog Drugog koji je umro nakon objave smrti samog boga (Althuisser tako prikazuje poveznicu ideologije sa samim konceptom boga, prepoznavanje boga nije ništa drugo doli prepoznavanje u ideologiji (Louis Althusser, Ideologija i državni ideološki aparati, Karpos 2009 (originalna godina izdanja 1970)).
Film Intervju sa vampirom tvori trougao: vampir Lestat kojeg tumači glumac stare škole Tom Cruise, Louis koji je utjelovljenje našao u novom hollywoodskom ljepotanu Brad Pittu i Armandu čiji je lik ostao namjerno nerazrađen i u obrisima campa (laži koja govori istinu) koji je od ključne važnosti za tvorbu gay identiteta 90'tih. Veze između njih su homoerotične, a ta homoerotičnost proizlazi iz homosocijalnosti, oni ne trebaju žene jer su od njih preuzeli ono što im nedostaje, ali istovremeno, ne žele se odreći falusne moći koja je iluzorno prikaćena na njihov penis. Vampirski ugriz je istovremeno anus dentatus, ali i moć prodiranja u drugo tijelo. Homoseksualci su višeznačni, nisu samo svedeni na rektum grobnicu kakvo bi tumačenje bilo 80'tih iz pozicije Ellisa Hansona.
Zbog utvrđenog imenovanja u simbolnom i prepoznavanja sopstvenog identiteta kao zazornog, Lestat crpi užitak upravo u izravnom kršenju zakona i sisanju krvi, dok se mladi Louis još koleba. Armand, pod plaštom campa (vidi Phillip Core, Camp: Laž koja govori istinu, Rende 2003, originalna godina izdanja 1984) izvodi u pozorištu scenu koja hinji da je laž, a zapravo se proljeva stvarna krv. Nije li to tiha slutnja pred kojom se Marilyn Frye našla označena sa peformativnosti roda i identiteta, da camp predstava ne podriguje mizoginiju nego je prekriva još jednim plaštem? Naime, vjerovalo se da je camp neupitno subverzivan, jer parodira rodom ranije shvaćenom kao esencijalnim, a zapravo je fluidan i nevezan za sam spol. Proces naturalizacije se tako poreknuo i pokrenuo igranje konceptima identiteta i rodnih odlika da bi se suprostavili heteronormativnim shvaćanjima muškog i ženskog. Međutim, čak i tada, u jeku parodizacije i transvestije, feminističke filozofkinje su se zapitale šta oni to parodiraju i koliko dobra ili štete nanose samim ženama? Jer, šta ako su psihoanalitičari/ke u pravu, ako se muškarci feminiziraju samo kako bi se maskulinizirali odnosno ofalusili na kraju tog procesa?
Piše Selma Kešetović
preuzeto iz eseja: Mit o vampirima: mit o zastrašujućem Drugom
