Juče je u Meeting pointu, u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra, održana info sesija na kojoj se govorilo o coming outu, procesu kroz koji LGBT osobe prolaze tokom cijelog svog života. Autovanje prestvavlja otkrivanje svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, prvo samoj LGBT osobi, a onda ljudima koji ih okružuju – prijateljima, porodici, kolegama i široj javnosti.
Na info sesiji je gostovala Mima Simić, hrvatska spisateljica, filmska kritičarka, autovana lezbejka i dugogodišnja LGBT aktivistkinja.
Za coming out proces Mima kaže: LGBT osobe zapravo ne prolaze svakodnevno autovanje, odnostno prolaze one koje su odlučile, to je trenutak odluke, za razliku od drugih manjina ili diskiminiranih skupina na kojima su stvari očite, npr. Romi ili crnci. Meni je bio važniji proces autanja sebi, jer je tu početak aktivizma. To se dešava devedesetih, meni je trebalo da odem iz Hrvatske da bih mogla uopće da nađem jezik, a jezik je sve, ako ne postojite u jeziku, ne postojite ni u stvarnosti.
Kaže da je upravo nakon odlaska iz Hrvatske u retrospektivi shvatila koliko je tad bila pristutna praznina i mrak, te da se iz bijesa i generalne frustracije u njoj probudio aktivizam, i da se pri povratku u Hrvatsku odlučila na neki način angažirati.
Autanje je ultimativni aktivistički čin u životu LGBT osobe. Klasično autovanje, u kojem ti postaješ neka žrtva mi je bilo nešto što nisam željela da se desi, i da uđem u taj kontekst gdje ti postaješ žrtva tabloidnog iživljavanja. Htjela sam da napravim nešto vrijedno medijske pažnje, a to je bilo objavljivanje moje knjige i onda sam željela usput podmetnuti tu informaciju, da na neki način ta dva identiteta istovremeno vibriraju u stvarnosti. Da daš do znanja da to nije jedini tvoj identitet.
Mima Simić je poznata po odličnim filmskim kritikama i književnim djelima, ali se nakon njenog autovanja uvijek u prvi plan ističe njen lezbejski identitet, te ako je već tako, ona navavodi, onda ona preko tog identiteta može djelovati u društvu.
Ja se filmskom kritikom bavim iz te perspektive rodne osviještenosti, queera i ono što mi je super je da kroz različite vrste književnih tekstova mogu ideološki djelovati, možda ne toliko eksplicitno ali kroz svoje iskustvo, i akademsko i životono, mogu izvlačiti takvu vrstu reprezentacije, prosto što drugi teoretičari zbog svog ličnog iskustva ne osvjetljavaju.
Istraživanja su pokazala da u zemljama gdje je veći postotak osoba koje znaju nekog ko je LGBT osoba, u tim zemljama je veća i razina prihvaćanja i normalizacije cijele te priće, dok je u Hrvatskoj i BiH, navodi Mima, tragični nedostatak upravo toga i to je ta borba koja se stalno mora činiti.
U današnjem razgovoru o važnosti autovanja i odgovornosti pojedinaca/ki, pogotovo LGBT osoba, u javnom razgovoru o seksualnoj orijentaciji i/ili rodnom identitetu kao političkom činu, za kraj Mima kaže da ako si politički odgovorna osoba, a meni moja seksualna orijentacija je stvar političke odgovornosti, ne samo prema građanima Hrvatske, nego i sebi od prije 20 godina, tim nekim Mimama koje žive oo Zadrovima, po Pakravcima, Benkovcima koje usprkos internetu nemaju nekakve refleksije svog postojanja, onda osjećam potrebu da budem prisutna u javnom diskursu.
