Izvor: Interview.ba
Foto: Lična arhiva
Ne postoji univerzalna karta za LGBTIQ osobu, kao što ne postoji niti jedan unificirani obrazac za bilo koga od nas. Mnogi među nama žive sa predrasudama o tome da je homoseksualnost bolest, ili se pitaju kako je kao takva odjednom postala nečija identifikacija, potreba ili opredjeljenje. Mirza Halilčević je gay, a za sebe kaže da je to samo jedan od njegovih brojnih identiteta, te da se sa istim toliko srodio da više ne osjeća ni potrebu o tome govoriti. Smatra da su njegovi identiteti poput antifašiste, feministe, građanina, radnika, prijatelja, brata i iznad svega čovjeka, znatno bitniji i od njegove seksualne orijentacije, jer time nije apriori određen kao osoba. Vjeruje da posjeduje mnoge druge osobine, kvalitete i specifičnosti po kojima drugima može biti prepoznatljiv i bitniji od toga što je LGBT osoba. Za naš portal govorio je o načinu na koji se sa istim suočio, o porodičnim, prijateljskim i partnerskim odnosima, o nasilju, društvu, marginalizaciji i problemima LGBT osoba o kojima malo znamo, Povorci ponosa, te o njegovom životu u rodnoj Tuzli i po dolasku u Sarajevo.
INTERVIEW.BA: Možete li se sjetiti sebe u godinama Vašeg odrastanja?
HALILČEVIĆ: Vidiš, to je zanimljivo… rijetko govorim o tome, a negdje me to prilično definisalo. Ja nikada ne bih izdvojio period školovanja kao jedno od ljepših sjećanja. Ne zbog toga što sam doživljavao neko nasilje od svojih vršnjaka, niti zbog nečega što bih nazvao nekim emocionalnim bullyingom, nego jednostavno zbog toga što mi se, kada gledaš iz perspektive osobe koja je donekle struktuirana, više ne prolazi kroz to gdje ti nešto preispituješ, pa nešto isprobavaš, eksperimentišeš, pa razmišljaš – pa možda i jesi gej, pa onda malo i bježiš od toga što jesi… moje odrastanje je bilo intenzivni proces razmišljanja i preispitivanja. I nekako je direktna posljedica svega toga ono što ja danas jesam. Iako sam izuzetno ponosan na taj dio razvoja, ne bih ga ponavljao. To je zahtjevno, jer ti negdje u svojoj iskonskoj dubini predviđaš, pretpostavljaš, slutiš da sa tvojim emocijama i seksualnošću nešto nije u skladu sa standardom i to te muči. Nije baš da mi ne vidimo kako drugi ljudi doživljavaju svoju seksualnost, i rod, i rodnost, i svoje tijelo. Ja sam se prihvatio te borbe prilično mlad. Neki ljudi se probude u 50. godini i odluče se autovati sebi, pa drugima. To je isto uredu, samo što je i to direktna posljedica represivne okoline, jer svako autovanje, u suštini, zapravo je suprostavljanje većini, sistemu, očekivanjima!
INTERVIEW.BA: U kojem tačno periodu ste shvatili to da je Vaša seksualna orijentacija drugačija od one kakvu ima većina ljudi, jeste li bježali od toga da se s tim suočite?
HALILČEVIĆ: Ti na neki način tražiš da se manifestiraš, da se nađeš, da se potvrdiš. To je nemoguće potisnuti, to pitanje rodnosti i seksualnosti, jer se to negdje duboko veže uz pore tvoga bića. Možeš se ti na trenutak okupirati poslom, školovanjem, ali u tom periodu razvoja tvoja seksualnost nekako traži prostor ekspresije, samoekspresije. To je nemoguće izbjeći, i ja sam još negdje u periodu osnovne škole znao, samo nisam bio informisan da se to tako po teoriji zove, imena svih tih različitih identiteta i rodnih karakteristika, ali mi je negdje bilo jasno. To je još teže, jer nešto kao nazireš, ali nisi siguran ni šta bi s njim, ni gdje bi, i onda to ustanovljenje koje dolazi negdje u srednjoj školi i polako se nešto kao gradi, do dana današnjeg, da je to čini mi se toliko integrisani dio mene. Mada, moram istaći kako je čitanje i obrazovanje apsolutno ključno.
Mislim da upravo moj period potpunog otkrovenja nastupio onog trenutka kada sam krenuo čitati o homoseksualnosti, gledati filmove, istraživati, pisati, tražiti odgovore…. taj proces je fascinirajući – kada imate osobu koja traga i koja nađe izvor i čitavu jednu nauku koja nudi odgovore! Naravno, mene je vremenom queer i gender teorija krenula zanimati, pa je to preraslo i u profesionalni hobi, ali je nauka kao takva prvenstveno zadovoljila i sve moje lične apetite za znanjem.
INTERVIEW.BA: Da li je bilo teško saopštiti to Vašim roditeljima? Koliko Vam je vremena trebalo i kako su oni na to reagovali?
HALILČEVIĆ: Negdje sam u sebi bio neko vrijeme ljut na mamu. Tačnije, oboje smo bili ljuti, tražili smo u nekom izvjesnom periodu odgovore i ona i ja. I njoj je na tom nivou svijesti, i meni na mom nivou svijesti, bilo prirodno da tako reaguje. Negdje ona vjerovatno nije znala bolje, ja nisam znao bolje. Bio je to period tenzija, da se razumijemo, nisam ja otišao iz svog malog rodnog sela zbog nje, ja sam otišao zbog sebe, zbog potrebe za građenjem autonomije vlastitog života. Danas mi imamo izuzetno kvalitetan odnos sa onoliko razumijevanja koliko smo u mogućnosti i spremni da damo, sa mojom sestrom također, i to je ono što je bitno, što je meni kao članu te porodice bitno. Važno je razumjeti i tu moju mamu, stati u njene cipele, jer nije lako. I ona se u sebi donekle suočava sa tim osjećajem krivice, sa preispitivanjem, je li to opravdano ili neopravdano, a s druge strane, ja nesebično tražim da me se voli, da me se prihvati. I onda ako imaš dvije osobe gdje obje traže neke svoje odgovore, onda je odmor i mala pauza u odnosu prava stvar. Ja sam ih našao i tog momenta smo se i mi našli, mogli smo vidjeti jedno drugo. Ja je danas mnogo bolje vidim i mnogo mi je jasnija ta slika nje, zašto je reagovala kako je reagovala. Sjećam se tog momenta s mamom. Bila je veoma iznenađena, što je sa neke ove tačke posmatranja i razumljivo da je to neka vrsta kulturnog šoka i njoj, i meni samom. Nekako to i danas preispituješ, ali sada je nekako ok, sve je taman kako je trebalo biti!
INTERVIEW.BA: Ko je bila prva osoba sa kojom ste podijelili spoznaju o Vašoj seksualnoj orijentaciji?
HALILČEVIĆ: Sjećam se toga kao da je bilo danas. Bio sam sa svojom drugaricom Elmom koja je inače sva nenormirana, nestandardizirana, sa najrazličitijim bojama kose, prije svega izuzetno pametna, topla, srdačna, ljubazna, žena koju strašno volim, na rock festivalu u Jelahu, Rastock u Jelahu. Ona je bila tu u momentu kad se osjećaš dovoljno pozvanim da progovoriš… Sjećam se i cjelokupne atmosfere tu… ja sam osjetio, nikada o tome nisam ranije razmišljao, a onda ide taj momenat totalne sreće kada ti potpuno bezbrižno govoriš: „pa možda sam ja gej“. Imao sam tada nekih možda 19, 20 godina, ali divno, mogu da vizualiziram – sjedili smo negdje na trotoaru i ona je bila tu, meni je to jako bitno, ona se tu našla. Divna je ta atmosfera, primjer otvorenosti kakvo jedna zajednica npr. treba da stvori, mada svako ima neku svoju vrijednost i svako vrijeme je nečije pravo vrijeme. Moje je bilo tad.
INTERVIEW.BA: Krijete li od drugih ljudi Vašu seksualnu orijentaciju?
HALILČEVIĆ: Od onoga momenta kada sam zapravo bio siguran da je to to, ja to ni u jednom momentu nisam krio, samo danas više ne osjećam potrebu da govorim o tome niti da negdje budem eksterno sa strane potvrđen. Ja jako dobro znam šta sam, ko sam, u kom pravcu idem, koje su neke moje vrijednosti, šta mi je bitno. Nemam problem to podijeliti sa prijateljima/cama, kolegama/icama, podijelim to nekako nonšalantno, pokušavam to normalizirati. Vrlo vjerovatno da ljudi koji me poznaju znaju da se i taj moj aktivizam usko veže uz to. No, i to je jedna velika privilegija, da se krećeš među ljudima gdje je moguće govoriti o tome nonšalantno. Itekako sam svjestan toga. I zato i govorim, kada god imam priliku. Trudim se otvarati taj prostor kod drugih, jer, eto, ja imam te resurse. Imam dobro poslovno okruženje, podržavajuće, srdačne prijatelje, osjećajne članove/ice porodice. Ne uzimam to zdravo za gotovo, jer znam kako je i nemati sve to i uznemirava me činjenica da mnoge LGBTI osobe možda nemaju sve to.
INTERVIEW.BA: Osjećate li negdje u sebi tu nesigurnost i nelagodu, kao da Vam „piše na čelu” ono što ljudima zapravo niste ni rekli, da li Vas je strah zbog toga?
HALILČEVIĆ: Strah je uvijek postojan, ali to je vrlo parališući osjećaj. Ja se trudim, jer onda kad te parališe, onda si nemoćan što je isto prirodna emocija. Znaš, negdje naše tijelo prirodno reaguje, da li na neke naše prethodne traume ili nešto, ali trudim se prevazilaziti te strahove, iako me nekada stignu… uhvate me nespremnog. Ima dana kada se uopće ne obazirem, ima okolnosti kada skeniram sve oko sebe i prostore i ljude i sve. I to je isto jedan sistem koji se izgradi poslije nekog vremena. Ja jako dobro znam gdje mogu izaći, u koja doba, kada se mogu vraćati, kojim putem, zašto izbjegavam javni prijevoz, kada pređem na drugu stranu ulice, kada stisnem ključeve u ruci i čekam samo da se nađem s druge strane haustora, kada hodam kao „muškarac“ sa kapuljačom… Ja tačno znam koje kompromise pravim i gdje se prilagođavam, zarad mogućeg života.
INTERVIEW.BA: Da li ste ikada bili žrtva nasilja i nečijeg agresivnog ponašanja, uvreda, prijetnji, jeste li ikada strahovali za vlastiti život i sigurnost?
HALILČEVIĆ: Tu se radi o emocionalnom nasilju, sa nekim zapostavljanjem, sa ignorisanjem nekih mojih zahtjeva, sa nečim što je mnogo teže dokazati, nego fizičko nasilje, jer tebe kad neko udari, naravno da je grozno, ali tebi kada neko opali šamar, stvari su vrlo jasne. Srećom nisam bio nikada izložen nekom fizičkom nasilju. Prijetnjama, izrugivanju, dobacivanju – da. Emocionalno nasilje je nasilje koje je prije svega jako teško dokazati, a s druge strane, mi živimo u vrlo pasivno agresivnom društvu koje obiluje takvim oblicima nasilja, emocionalnim nasiljem, ucjenama koje te negdje prate, čini mi se od djetinjstva, i onda to stalno obeshrabrivanje, oduzimanje vrijednosti. Vjerovatno da se to i povećava sa autovanjem. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da me neko emocionalno zlostavljao zbog toga, to je nešto što treba uzeti s rezervom, ne kažem da je nešto više ili manje bitno, nasilje je nasilje i svaki oblik nasilja treba imenovati, samo što je neki malo teže dokazati, neki malo lakše zbog svoje očitosti, ali vrlo vjerovatno da jeste bilo zbog toga.
INTERVIEW.BA: Kada ste se Vi prvi put autovali tj. javno progovorili o Vašoj seksualnoj orijentaciji?
HALILČEVIĆ: Nešto se ne mogu baš sjetiti kada je to prvi put bilo javno. Pretpostavljam da je to bilo također za neki medij, gdje me se pitalo za lična iskustva, za čak neki moj komentar, a da je to negdje otvoreno bilo moje imenovanje i izjašnjavanje. Ne mogu se sjetiti. Vrlo vjerovatno je to bio neki komentar na Facebooku, neki moj članak, ali eto, nemam danas problem da govorim o tome, da se izjašnjavam, mada iskreno- izbjegavam. Kako izbjegavati uopće te identitarne politike, jer mene ni taj seksualni identitet nužno ne definiše kao osobu, to je samo jedan dio.
Mnogo je drugih komponenti koje su meni bitne i kao čovjeku i kao građaninu, i nekako se trudim ne isticati to, što je opet, vrlo izazovno, obzirom da sam i sam svjestan koliko je nekad važno biti glasan i jasan i otvoreno imenovati stvari. Bitan mi je recimo moj antifašistički identitet, moj feministički identitet, moj građanski koji je čini mi se krovni identitet. Trudim se zaista razumjeti svijet oko sebe i kroz svoje djelovanje i rad otvarati prostor za razgovor i razvijanje solidarnosti. Trudim se ne birati stranu i ne ići u ekstreme.
INTERVIEW.BA: Da li je partnersko nasilje u homoseksualnim vezama tabu tema u našem društvu, kao što je i LGBTIQ populacija generalno, a da li je s druge strane u takvim vezama to često prisutan problem? Imate li Vi takva iskustva?
HALILČEVIĆ: S tim treba biti izuzetno oprezan, jer ljudi stavljaju fokus na to i onda se to često može kao argument zloupotrijebiti, a to je ono što bih ja htio izbjeći. Nema u homoseksualnim partnerskim odnosima manje ili više nasilja nego što to ima u društvu i u svijetu u kojem živimo. Postoji nasilje koje jeste negdje simptomatično, koje je direktno posljedica, često (auto)homofobije, ali i nasilje koje je posljedica nečije nedovoljno razvijene ličnosti. Postoji nasilje i da li sam se sretao negdje s njim – da, jesam. Negdje sam se i sretao i bio taj nad kojim je vršeno, a negdje i taj koji je vrlo vjerovatno vršio isto takvo pasivno nasilje nad partnerom. Svi mi imamo te komponente u sebi, niko nije sasvim imun na to. To su stvari sa kojima treba biti izuzetno oprezan, jer ljudi se toga uhvate, i onda razvijaju neke vlastite teorije zavjere o destrukciji LGBTI osoba. Nema kategoričkog odgovora na to, ali i među homoseksualnim parovima nasilja definitivno ima, i negdje je ono dijelom posljedica okruženja, a dijelom je i svako odgovoran individualno za sebe, kao što je i svako odgovoran za način na koji tretira svoga partnera/icu. Dakle individualno je to na šta je sve i koliko partner spreman, kakve su ti granice, koliko si spreman daleko ići, ali nasilja svugdje, pa tako i ovdje ima.
INTERVIEW.BA: Da li Vam je teško pronaći odgovarajućeg partnera, imate li sreće u ljubavi?
HALILČEVIĆ: Danas sam sretno slobodan. Tu je proces skrivanja, i otkrivanja, pa onda otkrivaš sebe, pa se bojiš da ne budeš povrijeđen, pa upoznavanje, gdje su ti granice, dokle si spreman ići, šta si spreman uraditi, šta nisi… Nikad ne znaš u startu na šta će nešto da liči. Za ljubav se itekako vrijedi davati. To je jedna super psihoterapeutkinja koju jako volim, Brene Brown, rekla o ranjivosti, jer ti zapravo nikada ne znaš šta će biti i koliko ćeš biti povrijeđen, da li će se to ili nešto desiti ili neće, ali trudim se nekako naći tu ljubav, davati nesebično. Još su te dvadesete godine pomalo sebične, jer zahtijevaju dosta rada na na sebi i onda je teško, znaš kako ide – obrazovanje, gradiš se, posao, prva radna iskustva, malo se zabavljaš, i onda je teže. Nema univerzalne definicije kako izgleda ljubav među homoseksualnim parovima, jer je to prilično individualno s jedne, a s druge strane postoje neki društveni faktori na koje moramo obratiti pažnju, jer jako je teško pošto smo mi isto tako dio ovoga društva.
INTERVIEW.BA: Koje su najveće poteškoće i problemi u partnerstvima među istospolnim osobama?
HALILČEVIĆ: Ja znam neke partnerske odnose koji su prekidani, neke veze, zbog toga što jedan od partnera nije bio spreman na autovanje, i onda, ova jedna osoba je spremna, ova druga nije, ili jedna osoba trpi nasilje, druga osoba se teško nosi sa tim nasiljem, jedan od partnera možda pati i od određenih mentalnih poteškoća nastalih kao posljedica homofobije. To su ti neki izolovani faktori koji direktno utječu na partnerstvo, onda ti neki destruktivni faktori koje pokazuje sistem obrazovanja, onda opće siromaštvo, kapitalizam, opća anksioznost, jer i mi živimo u ovom svijetu. Jako je teško u jednom takvom svijetu ostvariti odnos, sa tim nekim attachmentom, ono što je ljubav, i sačuvati neku tu vlastitu autonomiju, i napraviti balans između te autonomije i davanja, i pripadanja. Poznajem neke srećne parove, poznajem neke malo manje srećne, ima svega, ali postoje društveni faktori koji itekako utječu, jer ako društvo negdje na političkom nivou nije dalo tu jednu potvrdu ozbiljnosti, ako društvo ne tretira LGBTIQ partnerstva kao ozbiljna, ne da im legitimitet ni kada je u pitanju brak, ni kada su u pitanju sve pravne obaveze koje iz toga proističu, negdje se osjeti taj efekat u odnosu između homoseksualnih partnera.
INTERVIEW.BA: Da li Vam se nekada slučajno dešavalo da ste pogriješili u procjeni i da ste sa takvom namjerom pristupili osobama koje nisu gay?
HALILČEVIĆ: Nisam. Meni se nekako čini da sam ja intimno, vrlo seksualno inteligentan, da mogu da pretpostavim ako neko flertuje i šalje neke signale, i onda znaš, to se razvija, čitava ta neka drama iz koje ljudi komuniciraju… Nekako ti to jednostavno znaš. Negdje sam ja vrlo oprezan s tim, vrlo taktičan.
INTERVIEW.BA: U fazama Vašega traženja i potvrđivanja vlastitog identiteta je li Vam se nekad desilo da Vam se dopala osoba suprotnog spola?
HALILČEVIĆ: Ne znam, vjerovatno, ali ne ako govorimo o nečemu što je trebalo stvarno da se desi. Sve je to ustvari bilo prikrivanje, jer si u tom periodu odrastanja prilično stidljiv i svi te pitaju za neke djevojčice, negdje sam ja tu i sebe uvjeravao, to je bilo neko možda samozavaravanje, što je zapravo autohomofobija – vlastita, individualna nemogućnost da se prihvati homoseksualni idetitet. Nije to dugo trajalo srećom, srećom po mene, jer ljudi nekada završe u brakovima i onda se poslije otkrivaju.
Poznajem ljude koji žive u brakovima i koji imaju seksualne odnose sa strane. To je nešto što me zanima, čime bih se ja bavio, veoma zanimljiva tema je koliko je takav život moguć i koliko su to dupli životi. Ja sam, eto, imao sreću da sam među ljudima koji me podržavaju, prihvataju, pa sam negdje brže i izrastao i razvio se, ali razumijem te ljude. Treba mnogo snage da se čovjek suoči i sa sobom, sa vlastitim demonima, sa vlastitim nesigurnostima, jer negdje odatle počinje život ispočetka.
INTERVIEW.BA: Jeste li možda posjećivali povorke ili parade ponosa u nekim drugim gradovima u regionu ili šire? Možete li uporediti status LGBTIQ osoba u tim sredinama u odnosu na naše društvo?
HALILČEVIĆ: Vidiš, nekako nisam nigdje bio na drugim povorkama nikada. Tako se desilo. Naravno, na bh. povorku dolazim. Negdje mi je vrlo intimno to lično bitno, sretan sam zbog toga, dolazi i dosta mojih prijatelja izvana, dolazi moja mama, moja sestra. To je ta solidarnost, ta briga za zajednicu koja se uvijek manifestuje kroz ljubav i to mi je mnogo veći nivo. To je i naš prostor, to je prostor i za naše prijatelje, za našu porodicu, to je čini mi se jedan univerzalan prostor gdje svaki građanin/ka ima neki svoj razlog za doći. Kristina Ljevak je baš napisala jedan super osvrt na svom blogu, nešto kao – neka se naši političari/ke jave kada uspiju ujediniti ljude iz najrazličitijih krajeva Bosne i Hercegovine i raditi uspješno kao što su članovi i članice organizacionog odbora. Ja sam imao priliku razgovarati sa nekim od organizatora povorke iz regiona, i svi se oni slažu, kako je savezništvo na Balkanu zaista pozitivan primjer dobre prakse i saradnje. Radujem se. Jako sam sretan.
INTERVIEW.BA: Osim što ste aktivista, Vi ste i novinar i pišete sjajne članke namijenjene pravima LGBTIQ osoba. Autor ste i više publikacija, radili ste mnogo istraživanja u oblastima LGBTIQ prava. Možete li nam otkriti još neko svoje lice, ko je Mirza u privatnom životu, šta voli da radi?
HALILČEVIĆ: Osim toga što imam full time posao i što radim, vrijeme provodim čitajući, volim da čitam. To su rodne teorije, feminističke filozofije, oblast queer teorije, ima tu i beletristike, psihologije, domaćih i stranih autora. Čitam po 4-5 knjiga odjednom. To je kao neka moja struktura. To je moj svijet i uvijek se povlačim u moj prostor sigurnosti, prostor samoljubavi… Nemam puno slobodnog vremena, jer jako puno radim i pišem, a taj moj identitet radnika je isto bitan, i trudim se da radim stvari koje mi pričinjavaju zadovoljstvo. Imam i taj društveni život, nemam puno prijatelja, ali ovi ljudi sa kojima jesam i koji su sa mnom, trudimo se nekako rasti u tim odnosima, razvijati, zabavljati, naravno i voljeti. Imam sreću i privilegiju da me okružuju divni ljudi koji su i u Sarajevu i u Tuzli, i koji su dobar dio mog života, oni zaslužuju ogromnu zahvalnost i moje blagoslove. Oni su profesori, boemi, psiholozi, pedagozi, izuzetno pametni, srdačni i topli ljudi, sa kojima se eto, tu i tamo ponekad opustim uz čašicu-dvije razgovora. To su posebni trenuci, kada malo manje preispitujemo život.
