“Miss on wheels” o ljubavi, savezništvu i sličnostima

PIŠE: Merima Sorguč-Dervović

Merimina prva povorka ponosa (Foto: Imrana Kapetnović)

Juni, mjesec ljubavi, povorke, mjesec kada se ističu „posebnosti“, mjesec promjena koje su nam kao društvu prijeko potrebne. Peta povorka ponosa u BiH.

Napokon su se stvari posložile, tako da je ovo bila prva povorka na kojoj sam prisustvovala.

Bilo je i ljepše nego što sam mogla da zamislim. Mnogo šljokica i mnogo dobre energije. Ta količina ljubavi koja se osjeti je neopisiva. Od samog ulaska, moj drug koji me dočekao raširenih ruku i odmah zovnuo za stol, naručio višnjevaču, njegov partner koji nas je džentlmenski hladio lepezom (u duginim bojama, NARAVNO!).

Dok smo polagano šetali, topili se na vrućini i slušali Hit me baby one more time, čujem iza sebe ženski glas „Ej, izvini, mogu li se nasloniti za tvoje ručke?“ Okrećem se, ona predivna, u lepršavoj haljini, s turbanom na glavi i čarobnim osmijehom. Tu je s partnericom i prijateljima. Kaže otežano hoda, ne gode joj vrućine, a bilo bi joj lakše da se nasloni. I krećemo lagano.

U tim trenutku je bila most za zajedništvo. Utjelovljenje svega za šta smo taj dan šetali. A to je – za sve i za univerzalne vrijednosti.

Stižemo ispred Narodnog pozorišta. Slušam govore aktivista. I počinjem plakati. Sve što su rekli je rezoniralo sa mnom. Sve su to bile priče i želje koje su i moje. Vrlo jednostavno – poštovanje osnovnih ljudskih prava.

LGBTIQ zajednica i zajednica osoba s invaliditetom

Ovaj osvrt pišem dok se obilježava još jedan mjesec ponosa – Disability pride month (Mjesec ponosa osoba s invaliditetom)

Datira iz 1990. kada je u Americi stupio na snagu Zakon protiv diskriminacije nad osobama s invaliditetom. Nije zastupljen na našim prostorima.

LGBTIQ zajednica i zajednica osoba s invaliditetom su kroz historiju uvijek bile bliske i dijelile su posebnu vrstu savezništva i razumijevanja.

„Obrni-okreni“, suočavamo se s istim problemima, istom stigmatizacijom i nemogućnostima. Mi, osobe s invaliditetom, na papiru smo zaštićeniji od bjeloglavih supova i mrkih medvjeda, za razliku LGBTIQ zajednice, toga sam svjesna. I sve bi to bilo divno da prečesto taj zakon nije samo mrtvo slovo na papiru.

Kako samo shvatam onu odvratnu floskulu „radite sve što želite unutar svoja 4 zida“. Nije mi je niko nikada izrekao u lice, niti će.

Ali, kada ti je onemogućen pristup najosnovnijim potrebama, poput recimo, nemogućnost pristupa domu zdravlja zbog arhitektonskih barijera, onda možeš komotno da „ostaneš između svoja 4 zida“.

I ne, te potrebe zaista nisu „posebne“. Nema ništa posebnog da imaš mogućnost prilaska relevantnim institucijama, da se slobodno krećeš, ideš u kupovinu, na kafu, da možeš držati svog partnera/icu za ruku, da voliš koga ti srce želi i da na miru možeš sklopiti brak i biti jednak sa svima u očima zakona.

Ono što povezuje ove dvije zajednice jeste nepoštivanje osnovnih ljudskih prava. I nejednakost s kojom se suočavamo, čini se – oduvijek, konstantno u svim segmentima života.

A toliko je ljudi koji su pripadnici obje zajednice oblikovalo svijet i ostavilo iza sebe dobrih ideja, dobrih izuma i dobre umjetnosti?

Merima na povorci

Tokenizam

Danas je situacija kudikamo pozitivnija. Ne usudim se reći „bolja“, barem ne za situaciju na našim prostorima. Mogu se postaviti otvoreno pitanja, postajemo sudionici javnog diskursa, predstavljeni smo u pop kulturi – iako, ruku na srce, ne savršeno. Tokenizam je još uvijek sveprisutan. Preširoka je tema za jedan članak, ali ukratko – tokenizam bi bio površni ili simbolični prikaz određene skupine ljudi (manjine) da bi se zadovoljile određene društvene forme ili trendovi. Ljudi iz manjinskih grupa postaju samo simboli (tokeni).

Drugim riječima, u junu dugine boje „iskaču iz paštete“, u julu će svi će poticati inkluziju, iskoristiti je zarad ličnog profita i benefita, dok tokom ostatka godine se vrlo malo priča o tim temama.

Shvatamo se savršeno kroz aspekte naših identiteta koji su nas oblikovali. Možda je negdje drugo u svijetu lakše biti gay ili osoba s invaliditetom. Možda čak postoji i magična zemlja u kojoj seksualna orijentacija ili tjelesne (ne)mogućnosti ne utiču na pojedinca i njihove živote.

Ali ovdje, na brdovitom Balkanu, itekako te oblikuje ta činjenica. Shvatamo se kroz društveno nametnute nemogućnosti i nesigurnosti. I te tijesne kalupe u koje nas guraju, kao da biti osoba s invaliditetom ili pripadnik LGBTIQ zajednice čini cijelu osobnost jednog živog bića.

Koliko god da se situacija mijenja u posljednjih nekolike godina, zahvaljujući predanom radu mnogih divnih ljudi, ne vide se ozbiljna i konkretna rješenja.

Samo se nameće pitanje – kako doći do promjena?

Način kako da napravimo stvarne promjene i ublažimo društvenu stigmatizaciju jeste da se držimo skupa. I da jedni drugima budemo glas. Da pričamo, javno i privatno. Da budemo otvoreno saveznici jedni drugima. I da opet šetamo skupa, korak po korak, obrtaj točka po obrtaj.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!