Najranjivija sam kada govorim o svojoj porodici. Možda je to zbog toga jer je uvijek najteže govoriti o ljudima do kojih nam je istinski stalo. Krhka sam, napukla, nejaka, nagnječena svaki put kada trebam govoriti o nama: mojoj porodici i meni. Ne mogu se pretvarati da je drugačije. Svi/e imamo slabosti. Moja najveća slabost jesu tajne pred mojom porodicom.
Piše: Nikolina Todorović
Uzalud se svaki dan trudim, ne mogu se nikada naviknuti na goruću bol sa kojom živim: sa tim da su oni/e koje volim, koji/e bi mi trebali/e biti najbliži, zapravo vrlo često oni/e pred kojima se pretvaram, oni/e koji me tjeraju da pred njima, protiv svoje volje, skrivam tajne, živim u laži, prešućujem i ne otkrivam detalje iz važnog dijela mog života. Tajim i poništavam sebe.
Ponekad u tišini gledam moje roditelje dok sa mnom razgovaraju o nekoj bezazlenoj temi, i u sebi mislim: znaju, sigurno znaju, samo šute. I onda me cijelu obavije neobjašnjiva slabost. Ranije sam sve radila da tema moje seksualnosti i mojih emotivnih odnosa nikada ne dospije na dnevni red porodičnih prebiranja: bježala bih u sobu, govorila bih: mene to ne interesuje, sutra imam kontrolni, sutra imam ispit, ništa dok ne završim srednju, ništa dok ne završim fakultet, niko mi se ne sviđa, ne pitajte me svašta, ne pitam ni ja vas ništa…
Zazivala sam šutnju. Dobila sam šutnju. Danas živim sa njom. Živim sa najtežim teretom – ignorisanjem. I ja sam pristala na to. Ako je moja mama sretnija dok sanja da ću se jednoga dana udati – onda ću i ja šutjeti, neću kvariti njene iluzije, progutaću njene riječi. Ako je moja baka sretna dok mislim da ću i ja jednog dana roditi dijete – onda ću ja šutjeti zbog njene sreće, nemam snage govoriti najvoljenijoj ženi od osamdesetsedam godina da joj ja sigurno neću roditi praunuke.
Vjerujem da nam je svima lakše i ugodnije pretvarati se da sam ja negdje izvan interesa za ljubav. Da imam previše drugih obaveza (kao da je ljubav uređaj što se daljinskim može kontrolisati). Da će jednoga dana to doći samo – kako kaže moja mama, iznoseći hranu na ispeglan stolnjak, pravdajući se u moje ime porodici koja se okupila za ručkom.
Svaki put iznova na porodičnim okupljanjima prolazim kroz isti krug pitanja. Malo se smijemo dok se sjećamo kakvo sam dijete bila, a vidi me sad – cura!, pa potom se površno ispitamo za zdravlje, a onda, tek što bismo trebali/e započeti sa ručkom, neko iz porodice, koga nisam vidjela godinama, započne ciklus nezgodnih pitanja: Završila si fakultet? – Završavam. Radiš li nešto? – Radim. Imaš li momka?
To pitanje imaš li momka nekada je znalo biti i podnošljivo, samo bih odgovorila ne i ponosno se nakezila. Danas, kada je za isti ručak moja sestra dovela momka, a jedna rodica zaručnika, to opšte pitanje pooštrilo se i preciziralo u: A gdje je tebi momak?
Odgovorila bih mnogo toga na to pitanje. Male su šanse da se, u drugim okolnostim, iz mene ne bi prosula bujica riječi, da tako iskreno uvrijeđena pitanjem ne bih odgovorila najironičnije što mogu: A stvarno, gdje je? Gdje mi je? Gdje sam ga sakrila? Kako je pobogu moguće biti djevojka bez momka? Šta je to? Postoji li to? Je li to zdravo? I kako živjeti bez muškarca? Kako disati? Kako preći ulicu bez jače polovine? Dama bez džentlmena? Princeza bez princa? Sutra kad ostanem sama, ko će mi zavrnuti sijalicu i otvoriti sifon? Da neće možda žena sama? Bože, daj mi pameti. Prosvijetli me. Ne ide to. Zna se: muškarac i žena. Evo, priroda ti sve kaže: ovan i ovca. Oduvijek je tako.
Ali uvijek prešutim. Ili umjesto mene odgovori moja mama: Prvo fakultet, pa posao, pa onda ljubav. Doći će to samo… Nisu ovo ona naša vremena. I rado bih slušala priču o njihovim vremenima, da mi se želudac već nije pretvorio u kamen, da nisam izgubila apetit, da mi nije prisjelo sve što sam pojela i što ću pojesti u narednih sedam dana.
Ponekad sam najusamljenija u vlastitom domu. Ponekad za ručkom sjedim između sestre i tetke, stolnjak miriše na nas, hrana liči na nas, sve je poznato i domaće, tatini doživljaji odzvanjaju kućom, svi se smiju, a ja se osjećam kao da sam na kraju svemira, kao da ih posmatram sa druge planete. Kao da me guta crna rupa.
Bezbroj je recepata za uspješan prodično/nedjeljni/praznični ručak. Na internetu kaže: Ovih dvadeset jela nezaobilazne su za svaki porodični ručak. I ja sam mislila da je moguće da nas jednog dana pomire i zbliže tradicionalni porodični recepti i trpezarijski stol za koji sjedamo otkako znam za sebe. Čini se da to još uvijek nije moguće. Bar ne dok svako u nas za stol sjeda sa svojom tajnom. Bar ne dok svoje tajne čuvamo kao marcipane u džepu. I samo ih osamljeni, krišom, tiho, pred sobom otvaramo.
