Uzbuđuje me i usrećuje pomisao na zajednički život sa voljenom osobom. Premda se u društvu i razgovorima otimam i ograđujem od te ideje, najglasnije tvrdim da je brak samo slovo na papiru, ugovor, potpis, formalnost… Ipak, u najdubljoj intimi, posebice u trenucima zaljubljenosti, sanjarim o tom braku, o osnivanju porodice, o tom tako izromantiziranom – vječnom DA.
PIŠE: Nikolina Todorović
Ako treba da se u ovoj muci malo i našalim, mogu otkriti i to da sam ponekad toliko dokona i zanesena, da razmišljam o svojoj vjenčanici, o svadbi, o zvanicama, o tome kako ćemo se zaisgurno pošteno napiti, i tome kakva bih bila žena, kakva majka…
Ponekad iznenadim samu sebe ovim mislima. Jer godinama sam na sebe taložila masku djevojke koju takve teme ne zanimaju, koja nije od tog posla, hladnu i rezervisanu. Međutim, ispod površine i dalje uredno žive i postoje moji snovi.
Moja najduža veza prekinuta je, dijelom, upravo zbog toga. Ja sam bila premlada da bih se usudila osamostaliti, preseliti kod djevojke i započeti život sa njom. Ona je to, sa druge strane, priželjkivala. Ali kuda bih ja pošla – tada nezaposlena, mlada, bez dovršenog školovanja… Sada sam, u novoj vezi, ponovo i iznova u sličnom problemu i iskušenju.
Rastrzana sam, naime, između kuće u kojoj sam odrasla i u kojoj i dalje živim i mogućnosti izgradnje doma i zajedničkog života sa ženom koju volim. Između to dvoje, stojim rastrzana, razvučena. Lebdim. Dok se ispod mene priječi bol.
Vrlo često odlazim kod djevojke. U njenom stanu imamo sve o čemu sam maštala – našu slobodu. Tu se otkrivamo, upoznajemo, ogoljevamo. Provesti sa nekim nekoliko dana, mjeseci, noći, jutara, u istoj sobi, krevetu, stanu – to znači uistinu upoznati nekoga i, još važnije, dozvoliti drugome da upozna i otkrije samu tebe. Za godinu dana veze, zajedničkih trenutaka, postajem sve više sigurna da sam dovoljno spremna za to i da bih, na koncu, voljela započeti zajednički život sa svojom partericom.
Ipak, to nije jednostavna niti u ovim okolnostima posve izvodiva životna odluka. Jer – ne samo da ponovo nemam stalni posao, nego mi je i dalje nezamislivo doći pred moje roditelje sa idejom napuštanja doma. Ponajprije, oni bi rekli: A kuda ćeš ti? A šta bih ja na to mogla odgovoriti? Zaista, budući da se nikada nisam autovala pred mojim roditeljima, znajući da to ne bi prihvatili, kako bih sada odjednom mogla odlučiti se za tako krupan korak. To bi u moj život donijelo strahovit potres. A to mi, u trenutnom emocionalnom stanju, uistinu nije potrebno jer bi me doslovce prelomilo.
Sve ovo pišem, da bih bar dijelom pokazala koliko emotivnih zapreka stoji pred započinjanjem zajedničkog života istospolnih partenerica i partnera. Dakle, toliko kompleksnih i zamršenih čvorova i emotivnih preloma prolazimo svi/e mi dok se preispitujemo šta učiniti i kako postupiti. Ali, naravno, na sve to, kada se istospolni/e partneri/ice odluče na zajednički život, nakaleme se izvanjske, objektivne, vrlo krute i nemilosrdne neregulisane zakonske prepreke.
Najprije, eto ga, da, živjet ćemo zajedno – ali nikada u nečemu što se zove brak. Jer ne možemo se vjenčati u našoj državi. A želimo živjeti i vjenčati se samo i isključivo u njoj. Želimo to dočekati. A hoćemo li?
Kakva su nam, slijedom toga, prava? Kažem prava jer se ne usuđujem izgovoriti one pojmove poput pogodnosti, povlastice, benificije, privilegije… Ili, ne daj bože, subvencije.
O tim stvarima razmišljaju moji/e drugovi i drugarice u heteroseksualnim brakovima i vezama. Oni/e misle na pogodnosti, oni/e traže pomoć i povlastice od države. Oni/e dobijaju subvencije. Ja, naprotiv, u svojoj istospolnoj vezu i svom budućem zajedničkom životu, još uvijek se moram boriti za – osnovna prava.
Ako nigdje ne nalazim emotivnu potporu za zajednički život, ako nas moja porodica neće prihvatiti, a uz to ne mogu računati ni na najmanju finansijsku potporu, zapravo ni na mogućnost sklapanja braka, kako onda ja mogu zamišljati svoju budućnost? Koliko slobode imam u njoj? Zaista, kada iz ove perspektive pogledam, najranjivijom me čini upravo činjenica da moram obeshrabreno gledati u vlastitu budućnost.
Velim, kakva je to moja budućnost, naš zajednički život?
Oh, da. Mi možda i živimo zajedno, ali naši nam roditelji nikada neće otvoriti vrata.
Mi možda i živimo zajedno, ali ako ko upita – mi smo rodice, cimerice. I tako do u duboku starost.
Ako slučajno majstor zaviri u naš stan, mi smo i za njega rodice. Jeftinije nam zajedno da stanujemo, tako ćemo mu reći.
Mi možda i živimo zajedno, u budućnosti, imamo dom, mačku, posao, prijateljice i prijatelje, mnogo cvijeća, udoban krevet, gramofon, ali nikad potpunu slobodu i sigurnost.
Naš zajednički život, kao ispod debele grane hrasta, uvijek će morati živjeti u tamnoj i skrivenoj sjeni.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
