PIŠE: Nikolina Todorović
Veliki park, šetalište Dariva, Betanija, izletište Vrelo Bosne, park At Mejdan, spomen-park Vraca, Stojčevac – mjesta su s kojima me povezuju najljepše i najromantičnije uspomene. Upravo dok ih nabrajam, ova mjesta u mojoj svijesti titraju i shvatam da su mi toliko važna, toliko upisana u mene, da sam ih odavno prestala doživljavati kao parkove. To su više moja sentimentalna skrovišta.
Ništa u tome nije neobično, znam. Nisam jedina, i to znam. Jer parkovi su oduvijek bili najbolji saveznici mladim zaljubljenim parovima, ali i svima koji/e žele oplemeniti svoj dan, trenutak i, naravno, sebe.
Jedno je sigurno, teško da mogu zamisliti ljubavne odnose koji nisu imali svoje početke u parkovima, izletištima, prirodi – tim skrivenim komadićima zemlje koji se nazivaju tajnim, skrivenim, našim mjestom.
Ovaj tekst sam započela da bih se napokon osvrnula na važan dio mog života, važnu činjenicu unutar njega, važno mjesto i osjećaj. A to je – priroda i boravak u njoj. No, kako ništa nije crno-bijelo, tako se i ugodni boravak u prirodi, u parku, planini, može pretvoriti u mjesto nelagode.
Mnogi/e moji/e LGBTIQ prijatelji/ice su to osjetili/e na vlastitoj koži. I ja sam nekoliko puta osjetila kako je biti izgnana i nesigurna – u prirodi.
***
Imala sam sreću da pripadam generaciji koja je od najranijeg djetinjstva vrijeme provodila vani, napolju, izvan kuće. Sve nam je, i sve mi je, bilo zanimljivije od kuće. Od djetinjstva sam lutala po parkovima i livadama u mom naselju. Kao djevojčici, činilo mi se da je priroda ogromna, tajanstvena i magijski važna. Voljela sam prirodu i slobodu. I to me je nastavilo pratiti kroz cijeli život.
Svi/e koji/e me i površno poznaju, znaju da sam strastveno zaljubljena u prirodu. Mene može mahnito usreći samo pogled na samonikli cvijet. To sam ja. Uz rijeke bih šetala danima. Jednom sam, koncem augusta, kasno navečer iz sobe čula kreketanje žaba. To je bio jedan od najljepših zvukova koje sam čula. Legla sam s mišlju da ću čim jutro svane ići tražiti žabe. Željela sam da ih vidim uživo. I jesam. Našla sam ih. I shvatila da je život prekratak da se ne biste upoznali sa žabama. To sam, kažem, ja. Kada sam se prije gotovo deceniju popela visoko na Bjelašnicu i vidjela velike crne ptice (žutokljune galice) koje ulijeću i izlijeću iz vrtače, to je bio najljepši i najintenzivniji osjećaj ljepote koji sam doživjela. To sam, ponavljam, ja.
U vrijeme pandemije Covida 19, izolacije i teških danas, intenzivnije sam razvijala svoj odnos s prirodom. Počela sam obrađivati zemlju, saditi, kopati, čekati, čekati… Učila sam šta je strpljenje. I kako izgleda živjeti i ovisiti od prirode. Upoznala sam mnogo njenih lica. I to je zaista bio jedan od najvažnijih kurseva koje sam prošla u svome životu. U tom kursu, ja sam bila učenica, a priroda moja učiteljica.
Zauvijek i uvijek ću biti tužna u kući, među zidovima.
I zauvijek i uvijek ću biti sretna u prirodi, slobodi, ispod neba, ispod stabla trešnje, iznad brazde zemlje, ili iznad saksije s bosiljkom, na planini, uz rijeku ili duboko u borovoj šumi.
No, mogu li uistinu reći da sam se svaki put osjećala sigurno u prirodi? Ne. I to ne posebno važi za gradske parkove.
…
Svi/e smo zasigurno vrlo rano shvatili/e da gradski javni parkovi vrlo lako mogu postati nesigurno mjesto. Uređene zelene površine, klupice, zelenilo, ponegdje i dječije igralište, na prvu ne odaju dojam opasnog mjesta. Ipak, svi/e smo, nesumnjivo, doživjeli ili barem čuli za neko neugodno iskustvo iz parka. Lično sam se nagledala svega. Znala sam doći u park usred bijelog dana i vidjeti skupinu mladih muškaraca koji piju, provociraju, narušavaju mir. Protjeruju iz parka. Znala sam, u srednjoškolskim danima, ranim jutrom pobjeći u park da pojedem svoj doručak, a tu zateći šprice i igle, kutije tableta, staklo, i gomilu smeća. Čula sam iskustva mojih prijateljica koje su bile žrtve voajerizma upravo u gradskom parku u centru grada. Jednaka iskustva čula sam i proživjela na gotovo svim poznatijim izletištima u našem gradu
Malo o tome mislimo, ali nismo sigurni/e u našim gradskim parkovima. Situacija se umnogome usložnjava ako ste istospolni par koji želi provesti vrijeme u parku, na izletištu.
Nakon dugomjesečne zime, svi/e u prve proljetne dana, jedva dočekamo toplinu i sunce. Pohrlimo napolje, na otvoreno, u prirodu, na sunce.
Prvo što uradim, još od prvih dana marta, jeste da povedem moju djevojku u šetnju, u prirodu, u park. Želim da smo na otvorenom, da uživamo u povratku sunca i dijelimo nježnosti. Umjesto toga, djevojka i ja možemo samo sjediti na osunčanoj klupici i gledati u heteroseksualne parove dok razmjenjuju nježnosti. Gledamo kako se mladi parovi ljube, kako se drže za ruke… Istospolni parovi nikada se ne bi usudili, barem u našem gradu, razmijeniti poljubac ili držati se za ruku u javnom gradskom parku. Naša ljubav, tobože, nije za javnost. Ona je za četiri zida. Naša ljubav na javnom mjestu bi u očima drugih bila provokacija, trn u oko, bezobrazluk, gadost ili, nerijetko, opasnost za nas. A ljubav heteroseksualnih parova je slatka, prekrasna, romantična, to je, zaboga, dvoje mladih koji se vole i – samo tako nastavite – kažu im prolaznici.
Prošlog maja sam se ohrabrila tek toliko da spustim glavu na krilo moje djevojke i ispružim se na klupi u parku At Mejdan. Naišla je moja prijateljica, pozdravila se sa nama i produžila. Nakon desetak minuta stigla mi je poruka od nje: Nemojte tako sjediti, napast će vas neko. Premda je njena namjera bila nesumnjivo dobra, ova je poruka u meni probudila strašnu gorčinu. Pomislila sam – zaboga, zar ne mogu jednostavno uživati u majskom suncu, i u krilu moje djevojke!?
Ne mogu. I ne možemo.
Za nas su, čini se, barem zasad, rezervirani skriveni ćoškovi, guste šume, sjenovite hladovine, prazne poljane.
Ipak, to nas nije i nikada neće obeshrabriti i protjerati iz prirode. Ona je uvijek bila i ostat će naša saveznica.
Još dugo ćemo se ljubiti iza debelih lijepih stabla. O, hvala im na čvrstom zaleđu.
Još dugo ćemo šetati po parkovima, naći svoje kutke na izletištima.
Planinariti. Jer volimo ići visoko i daleko. Saditi i upisivati se duboko u zemlju.
Volimo prirodu jer je ona LGBTIQ zajednici saveznica, bijeg, sklonište, sloboda i prostor zadovoljstva.
Priroda ima mjesto za sve i svakoga i daje mjesto svima i svakome. Uvažava nas i zauzvrat traži uvažavanje. Trebali bismo, dakle, učiti od nje.
