MJESTA NELAGODE: Tjeskoba i gorčina šutnje – otkako pišem, manje se grizem za jezik

U tako malo stvari u životu sam čvrsto sigurna. Ponekad, tačnije – vrlo često, sve mi izgleda promjenjivo, prolazno, varljivo i propadljivo. Nestalnost je moje najdominantnije stanje. Ali, sa druge strane, možda ni u šta ne vjerujem toliko silovito i postojano kao što vjerujem u privlačnost, magiju, i iscjeliteljsku moć pisanja. Vjerujem da je pisanje moja najveća blagodat.
Piše: Nikolina Todorović
Foto: Suzy Hazelwood; Pexels

Maštala sam i u najluđim snovima zanosila se da bih mogla jednog dana postati arheologinja, nogometašica, šefica kuhinje u vlastitom restoranu, vrtlarica, operna pjevačica, cvjećarka, radnica u azilu za napuštene mačke i pse, tattoo majstorica, policajka, ornitologinja, majstorica za parfeme poput Sophie Grojsman… Samo nikada nisam sjela i u sebi rekla: Ti ćeš biti književnica. Danas mi to, naravno, ima smisla. Jer sam svjesna da je pisanje izabralo mene. Da je ono moja neminovnost, suština i fatalnost.

Uprkos tome što sam studirala književnost, što pišem godinama – poeziju, prozu, književne kritike i osvrte, kolumne, reportaže – i dalje se ne osjećam udomaćeno kada trebam govoriti o pisanju. Tu vrstu nelagode koja se u meni javi kada trebam govoriti prvenstveno i posebice o vlastitom pisanju dugo sam samoj sebi pokušavala objasniti. Dugo sam se, zapravo, željela riješiti toga. A onda sam shvatila da mi je upravo ta nelagoda da govorim o vlastitom pisanju mnogo važna i dragocjena.

Shvatila sam, naime, da je pisanje jedan od najintimnijih i najsloženijih procesa koji se odvijaju u mome životu. Zbog toga sam nelagodu da progovorim o svome pisanju, prigrlila mnogo simpatija. Jer upravo mi to osjećanje nelagode sugeriše da sam unutar nečega što me približava mojoj srži.

Istina, ne znam nijednu mudru izreku o pisanju, ali znam da je to jedino mjesto u kojem iskreno upoznajem samu sebe. Mjesto odakle komuniciram sa svijetom i svime što me okružuje, nervira, raduje, potresa i ljuti. I to je upravo mjesto na kojem sam prvi put otvoreno, bez ijedne primisli o sakrivanju, potiskivanju i pretvaranju, progovorila o svom seksualnom identitetu.

Grizem se za jezik gotovo svakodnevno kada tema seksualne orijentacije nekako dođe na temu – u kući, sa prijateljima/icama, poznanicima/icama. Grizem se za jezik svaki put kada me neko upita imam li momka, jesam li ga ikad imala, kako to da nisam… Grizem se za jezik kada trebam odgovarati na bezbroj pitanja o sebi ili slušati druge šta misle i šta bi radili ovakvima poput mene.

Jedino gdje se ne grizem za jezik jeste pisanje. Tu su moj jezik, moje misli i moje ruke širom razvezane. Tu sam glasna, odlučna, sigurna i nedvosmislena. Bez ustezanja i bez ustručavanja govorim o svemu onome za šta bi mi obično, u svakodnevnom životu, rekli: Nemoj. Radije se ugrizi za jezik. Tu se raskošno šepurim svojom slobodom – slobodnom da budem ono što uistinu jesam.

Umjesto tjeskobe i gorčine šutnje, izabrala sam radost pisanja – tekstovi u kojima sam se javno i otvoreno autovala

U pjesmi Radost pisanja, Vislava Šimborska, jedna od mojih omiljenih pjesnikinja, piše o tome kako je, zapravo, radost pisanja u sljedećem: Radost pisanja. / Mogućnost ovekovečenja. / Osveta smrtne ruke. Oduševljava me ova njena misao, u kojoj važnost pisanja, između ostaloga, vidi i kao osvetu smrtne ruke… Zaista, potreba da ipak nekako odgovorimo i odreagujemo na ono što nam se dešava, da opišemo svoj svijet, stanje, emocije, da se ovome svijetu osvetimo za našu prolaznost i smrtnost, i više su nego dobri i dovoljni razlozi i objašnjenja zašto posežemo za olovkom i papirom, zašto imamo potrebu da pišemo i zašto, na koncu, nerijetko svi/e uistinu i imamo šta da kažemo – autentično i nepretenciozno.

Kada sam u januaru 2021. godine počela pisati za portal Lgbti.ba, jedino što sam poželjela jeste da moji tekstovi budu autentični i iskreni. Poželjela sam da svaki moj tekst bude svjedočanstvo, priča, pogled i vizura iznutra. Šutjela sam jako dugo. Zaista dugo. I prilika da konačno progovorim, koju mi je pisanje na ovome portalu donijelo, nešto je najznačajnije što mi se desilo u životu.

Svi/e imamo velike prekretnice i događaje u našim životima koji nam mijenjaju putanju, formiraju nove putokaze, modificiraju i objašnjavaju dosadašnji život i životne prelome – taj događaj, ta prekretnica, za mene je upravo početak pisanja i otkrivanja na portalu Lgbti.ba.

Jer time sam napokon prekinula šutnju. Započela slojevito i predano istraživanje i ispipavanje ne samo vlastite seksualnosti i iskustava, nego i vrlo šarolikog i kompleksnog svijeta queer kulture i umjetnosti. Uostalom, to je ujedno bio prvi portal na kojem su mi se ostvarili moji snovi studentice književnosti: da pišem o temama koje me se tiču, i da za svoj pošteno napisan tekst dobijem i pošten honorar.

Za godinu dana pisanja na portalu, započela sam nekoliko meni intimno mnogo izazovnih i potresnih, ali i veoma značajnih tema. Tu, u prvom redu, ponajviše mislim na kolumne iz ciklusa pod krovnim naslovom Mjesta nelagode, u kojima, naime, kroz lične priče i iskustva pokušavam osvijestiti sva ona mjesta na kojima se LGBTIQ osobe susreću sa diskriminacijom, nelagodom i osudom. A takvih, nelagodnih mjesta je mnogo – od ginekološkog stola, medicinskog pregleda, pa sve do porodičnog ručka ili mjesta za poljubac i ljetovanje istospolnih parova.

Kada sam započinjala suradnju sa portalom, trebala sam odlučiti da li ću se potpisati punim imenom i prezimenom, inicijalima ili pisati pod pseudonimom. Ni jednog trenutka mi nije palo na pamet da izaberem išta drugo osim mog imena i prezimena. Ni danas zbog toga nisam požalila. Zapravo, i dalje sam na tu odluku neizmjerno ponosna.

Pisala sam radosno, ponosno, hrabro i posvećeno gotovo pola godine, a onda sam se jednog jutra, u augustu, probudila i pomislila – Pa šta ako moji roditelji ukucaju moje ime, i u rezultatima dobiju ponuđene moje tekstove? Možda nikada u životu nisam osjetila strah kao tada. Sedam dana sam živjela u panici.

Dok sada mislim o tome sa distance, čini mi se da sam svaki dan bila blizu jednog teškog nervnog sloma – od straha, od strepnje, od nemogućnosti da utješim samu sebe. Mislila sam samo o tome kako me od izbacivanja iz kuće, rastanka sa porodicom i velikog loma, dijeli jedno pretraživanje mog imena na internetu.

Do trenutka kada sam objavila moj prvi tekst na Lgbti.ba, za moju orijentaciju znala je moja sestra i nekoliko najbližih prijatelja i prijateljica. Moji roditelji ni danas ne znaju, odnosno o tome nikada ne razgovaramo. To je tema koja se naslućuje i koja nam svima diše za vratom, ali se nikada ne otvara.

Negdje duboko u sebi, osjećam da bi ih ovo moje pisanje povrijedilo. I ta misao me mnogo zatvara, slama, razdire i tišti.

Ne želim povrijediti moje roditelje niti svoju porodicu. Ali ne mogu šutjeti. Mogu lagati njih i pretvarati se. Ali kada sjednem da pišem – ne mogu da lažem i pretvaram se. Tekstovi su sve što imam. Jedino mjesto na kojem moram biti iskrena. Sve mogu naučiti da slažem i prevarim, samo ne mogu prevariti i slagati papir. Jer ne mogu pisati izvan sebe. Ne mogu, prije svega, kao i svako od nas, slagati sebe. Iz sebe se ne može pobjeći. Iskobeljati se iz istine u sebi, to je nemoguće.

Prestala sam i da pokušavam. Nastavila sam da pišem onako kao jedino iz znam. Pozicionirana unutar. Ranjiva.

Ma nemoj da brineš, pa šta ti je? Je li te to strah što sad za tvoju orijentaciju znaju samo svi koji znaju čitati? – rekla mi je u šali moja najbolja prijateljica, kada sam je, u toj ljetnom napadu panike i strahu od toga da bi moji roditelji mogli otkriti moju orijentaciju, pozvala na kafu.

Nije me nikada bilo strah. O strahu ne mislim. Ali me čini nesretnom ta sjena koja pada na moje tekstove, sjena koja ih preplavljuje i ispunjava. Sjena tuge za tim što moji roditelji nikada neće moći razumjeti koliko mi moji tekstovi znače, koliko mi je sreće u život donijelo to što sam napokon progovorila, što sam osjetila podršku, što sam pisala o najintimnijim dijelovima sebe, učinila se ranjivom, ali istovremeno otkrila i to koliko sam hrabra.

Ne znam koliko dugo ću još tekstove skrivati od roditelja, njihovih prijatelja, koliko dugo će tekstovi na društvenim mrežama živjeti svoje skromne skrivene živote dok ih jednom oni ne otkriju. Mama možda još sutra uz prvu jutarnju kafu, tata večeras uz pivo… Svaki put kada sjednu za kompjuter i namršte se – kroz mene se prolije i zatutnji strah.

Voljela bih da ih nijedna moja riječ ne uvrijedi. Jer nisam pisala tako i zato da bih povrijedila i zastidjela svoje roditelje. Pisala sam da bih liječila sebe.

I tako moram i dalje.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

LGBTI.BA – BH LGBTI info portal

LGBTI.ba je prvi news portal namijenjen prvenstveno LGBTI zajednici u Bosni i Hercegovini i njenom informisanju o događajima, aktivnostima i problemima vezanim za LGBTI prava i kulturu.

Urednica
Nejra Agić

Psihološko savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Pravno savjetovanje za LGBT osobe
[email protected]

Kontakt
e-mail: [email protected]
telefon: +387 33 551 000

Kontaktirajte nas!