PIŠE: Nikolina Todorović
Da ti ispričam šta sam sanjala – veli mi prije nekoliko mjeseci moja prijateljica. Skupili se svi iz moje porodice, ali svi odreda, a oko mene policija i doktori, pokušavaju me uhvatiti da me odvedu u ludnicu. Ja skičim, vrištim, gledam sve oko sebe i samo im ponavljam: Nisam luda! Nisam luda! Nisam luda!
U duetu smo se smijale njenom snu nekoliko minuta. A onda mi je rekla nešto što, zapravo, nisam zaboravila i što me je nagnalo da pišem ovaj tekst. Rekla je: Ali, znaš, draga, osjećala sam se nevjerovatno grozno. Nemaš pojma kakav je osjećaj ubjeđivati nekoga da nisi lud, a u podsvijesti se preispitivati šta je dovelo do toga da svi povjeruju da jesi.
I da, tačno. Ovu sam rečenicu razumjela u njenoj najsnažnijoj punini. Osjetila sam je. Jer, istina, gotovo cijela godina iza mene u protekla je u ovome znaku. Naime, moje mentalno zdravlje i psihičko stanje bilo je poprilično loše, doslovce do te mjere da sam strahovala da mi se već uveliko iza leđa šapuće: Ona je luda.
Ne moram i, na koncu, ne mogu opisati to osjećanje. Znala sam da iznevjeravam samu sebe, napuštam sve ono što mi je pričinjavalo radost i zadovoljstvo, u prvom redu tu mislim na pisanje. Ali najgore od svega bilo je to što znam da iznevjeravam i druge oko sebe. Po prvi put priznajem naglas, uprkos tome što me izjedalo sve vrijeme: iznevjeravala sam i svoje najbliže prijateljice i prijatelje, poznanike i poznanice koji/e su se javljali da upitaju za zdravlje. I sada, kada otvorim društvene mreže, zapljusne me val neotvorenih i neodgovorenih poruka. To su najsnažniji podsjetnici stvarnosti u kojoj sam živjela.
Da li ću ikome moći objasniti da je uistinu bilo jače od mene? Ne vjerujem. Ne mogu riječima opisati da ponekad nisam imala snage da zatrepćem očima u znak pozdrava, da sam jedva iznalazila energije da preguram dan, da dane nisam razlikovala, da se ništa nije mijenjalo, pa ni pidžama na meni. Da sam voljela ljude, ali nisam imala snage i, priznajem, volje, da im otipkam pozdrave, upitam za djecu, zdravlje, godišnje odmore ili čestitam rođendane. Iznevjeravala sam, nauštrb same sebe, sva dragocjena druženja, poznanstva i događanja s ljudima koji su mi dragi i bliski.
Žao mi je zbog toga.
Premda ovo što pišem nije niti ispovijest ni izvinjenje, ponekad sam imala snažnu potrebu da se izvinjavam zbog svog stanja. Pisala sam poruke prijateljicama i prijateljima, urednicima i urednicama, u kojima sam pokušavala objasniti svjesnost svoje pogreške, ali i zamoliti za iskreno razumijevanje s druge strane. Moram priznati, od najbližih sam dobila razumijevanje. Slali su poruke pune ljubavi i iskrene pažnje. Toplina koju sam tada osjećala neće nikada napustiti moje srce.
Ostali/e su se samo izmakli/e, prestali se javljati, zamijenili me, na koncu, novim angažiranijim perom.
Ali, naravno, ništa od toga nije iznenađujuće. Ja sam znala kakvo smo društvo. I dugo vremena unazad, samo sam mogla pretpostaviti kako je nositi se s nekim psihološkim stanjem u našem društvu. Voljela bih kada bismo svi/e bili/e bar toliko fer, pa da priznamo da se nismo mnogo odmakli od srednjeg vijeka ili pak dobro poznate hitlerovske metode tretiranja psihičkih bolesnika.
Reci: dobro sam, i ne duži previše. Nasmij se. Smiješi se povazdan. Odazovi se na sve pozive. Sve izazove. Budi uvijek najbolja. Sve ostalo, sve, čerčilovski govoreći, suze, krv i znoj – ostavi za četiri zida. Plači u četiri zida, budi bolestan u četiri zida, svađaj se u četiri zida, sklanjaj se u četiri zida… Gospode, upravo sada mislim o tome – pa jesmo li mi zaista takvo društvo? Je li stvarno zabranjeno hodati ulicama ljudima koji nisu dobro? Ukoliko je to slika idealnog svijeta i društva, onda je to, u najmanju ruku, poražavajuće. Ne čudi, stoga, da ponekad svi/e ličimo na klovnove s nacrtanim osmjesima.
Hoću da kažem nešto: Ja nisam klovn. Moja misija nije da nasmijavam i usrećujem ljude oko sebe. Ja nisam savršena. Takva sam – ponekad otrovna i za samu sebe. Neću da se zbog toga osjećam loše i promašeno. To što uvijek nemamo osmijeh na licu, ne znači da nas treba izbjegavati. Najprostija istina.
Sve što je ljudsko nije mi strano – bar nekada je bilo tako. I kada je prije dva dana, po najstrahovitijem pljusku, dok sam na brzinu sklanjala veš, ulicom najmirnije prošetala djevojka u papučama i kapuljači, držeći u ruci mobitel s pojačanom pjesmom Only God Can Judge Me, ja sam zapanjeno gledala za njom. Nisam rekla: Ona je luda. Ne. Divila sam joj se. Djevojka sama po kiši šeta i sluša Tupca.
Nismo klovnovi. Jer ponekad su suze, a ne smijeh, jedini proces ozdravljenja. To je jedino što su me moja četiri zida naučila.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
