Kada bih stala pred moje roditelje i glasno im otkrila svoju seksualnu orijentaciju, sigurna sam da bi oni, između ostaloga, najprije rekli: Šta smo uradili da zaslužimo ovo!? Sigurna sam da bi tako reagirali. Da bi to primili kao kaznu sa nebesa, ispaštanje kojekakvih grijehova, ali sigurna sam u još jedno. Kada bih naglas izgovorila svoju orijentaciju, moji roditelji ne bi bili iznenađeni. Jer ja osjećam da oni to već znaju. Ali šute. Ignorišu.
PIŠE: Nikolina Todorović
Kako vrijeme prolazi, meni je sve teže da živim sa tim ignorisanjem.
I ne samo da sam emocionalno iscrpljena, povrijeđena, nejaka, u posljednje vrijeme postajem i sve umornija od toga. Počinjem da se ljutim. A prije svega, sve to skupa, prerasta u strahovito napornu predstavu u kojoj uistinu više ne mogu da učestvujem.
Savlada me mučnina svaki put kada osvijestim da su moji roditelji izabrali živjeti u šutnji i ignorisanju. I tom su šutnjom kaznili i mene. Utamničili me u njoj.
Ponekad satima razgovaram sama sa sobom, i u sebi mislim – pa ovo ne može više ovako! Zaista, ja se nikada nisam pretvarala. Nikada nisam lagala. Nikada kući nisam dovela momka. Jer ga nikad nisam ni imala. Nikada nisam niti slagala da ga imam. Jer to ne mogu ni lagati. Istina, nikada nisam naglas rekla ni to da sam žena koja voli žene.
Ja sam šutjela i šutim da bih zaštitila sebe, ali i da ne bih povrijedila svoje roditelje i porodicu.
Ali zašto moji roditelji šute?
Čini mi se da nije zbog mene. Rekla bih da je njihova šutnja – vrlo sebična. Oni šute, da bi njima bilo lagodnije. Da bi zaboravili na činjenicu da im je kćerka lezbejka. A za to vrijeme, mene istovremeno poništavaju, ponižavaju, iscrpljuju i ranjavaju.
Mislim da roditeljstvo tako ne bi smjelo funkcionirati. Ne bih da držim lekcije roditeljstva vlastitim roditeljima, ali ipak… Govorim ovo zbog svih svojih prijateljica i prijatelja koji/e prolaze kroz isto ignorisanje i šutnju.
Dakle, kada bih imala dijete, i primjetila bilo što vezano za moje dijete – da se povlači, da ga nešto tišti, da postoji mogućnost da nešto želi podijeliti sa mnom ali se iz nekog razloga ustručava ili plaši, ja bih uradila jednu sasvim običnu, a toliko značajnu stvar – razgovarala bih sa svojim djetetom.
Oh, da! Pozvala bih ga pored sebe i upitala: kako si?
Dragi roditelji, svi i moji, da, uvjerena sam da tako pravo roditeljstvo treba da funkcionira. Razgovarati, a ne skrivati, potiskivati, samozavaravati se, zataškavati i ignorisati. Pitati kako si, pokušati shvatiti bol, zebnju i usamljenost svog djeteta, a ne odbaciti ga, ostaviti, napasti, osuditi, zaprijetiti…
Nikada ne bih svoje dijete osudila na ignorisanje. Mene moji roditelji i moja porodica jesu. I ovo ne pišem kako bih se prenemagala i kukala. Pišem jer sam umorna od šutnje. A vjerujem, mnogi/e me u tome mogu razumjeti. Šutnja jeste teret. I iznimno umara.
Pretvarati se da nešto ne postoji, da nešto nije tako – pa zar to nije smiješno čak i za djecu, a kamoli za odrasle ljude?
Nedavno sam mami saopštila da moja drugarica, sa kojom sam je upoznala, ima dečka, ozbiljnu vezu, pa zbog toga se urijetko viđam sa njom. Na to je moja mama rekla: Pa pametna. Nije kao neki koji nikada nisu imali momka. A to se, ne moram naglasiti, odnosilo upravo na mene. Ja sam ta koja nikada nije imala momka. Moja mama je, dakle, izrazito svjesna toga. Rekla bih da je to proganja i mnogo više od mene. Ali, začudo, ipak nikada nije povela razgovor sa mnom upravo o toj temi. Zato što odgovor zna, a neće i ne smije da ga čuje od mene – ozvaničeno.
I to me, ponavljam, jako ranjava i prelama.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
