U Sarajevu je 31. maja 2013. godine upriličena dodjela novinarske nagrade “Srđan Aleksić“ za profesionalno izvještavanje o marginaliziranim i ranjivim grupama u Bosni i Hercegovini. Ovu nagradu od 2010. godine, treći put zaredom, dodjeljuju nevladine organizacije Helsinški parlament građana Banja Luka i Fondacija CURE iz Sarajeva.
Nagrada se dodjeljuje u četiri kategorije: tekstovi i prilozi u štampi, na radiju, televiziji i web portalima. Ove godine žiri je dodijelio dvije nagrade u kategoriji štampanih medija, dvije u kategoriji web portala i jednu u kategoriji televizijskih priloga. Jedna od dvije nagrade za izvještavanje na web portalima pripala je novinaru Mladenu Lakiću, koji je ovu nagradu dobio za izvještavanje o pravima i problemima LGBT osoba u BiH (tekst objavljen na portalu novinar.me). Povodom dobijanja ove nagrade razgovarali smo sa Mladenom o tome šta njemu znači nagrada, te zbog čega se odlučio pisati o pravima LGBT osoba u BiH.
Lgbt-prava.ba: Šta za tebe znači prva nagrada “Srđan Aleksić“?
ML: Priznanje „Srđan Aleksić“ za mene je i velika čast i velika motivacija za daljnji rad. Naime, kako privodim kraju studij novinarstva i nemam stalni (formalni) posao činjenica da sam dobitnik ovog priznanja govori da sam na dobrom putu. Raduje me da sam uspio ispuniti očekivanja žirija, i pri odabiru ali i pri pristupu temi. Svakako se u narednom periodu i dalje planiram baviti temama manjinskih/marginalizovanih grupa našeg društva. Ipak, to je najmanje što jedan novinar može uraditi za te dijelove našeg društva – dati im prostor, pokušati animirati javnost da je fer i ravnopravan tretman svih dijelova društva zajednička obaveza.
Lgbt-prava.ba: Zbog čega se baviš problemima i pravima LGBT osoba?
ML: LGBT zajednicu sam odabrao dijelom kroz motivaciju određenih NVO projekata, ali i iz prostog razloga što ove zajednice u našim medijima ima jako malo. Kako u posljednje vrijeme postoje i značajniji projekti, ali i uopšte dešavanja na polju LGBT aktivizma u BiH, smatrao sam da je to sjajan povod za uraditi priču i o tom dijelu našeg društva. Također, bio je to i svojevrstan izazov, kako na pravi način obraditi tu temu. Nažalost, nisam uspio pronaći sagovornike_ce koji_e bi sa nama podijelili_e barem dio svojih životnih priča, bez uslova anonimnosti, što nam govori koliko je naše društvo i dalje negativno nastrojeno ka pripadnicima_cama ove zajednice. Naprosto, pripadnici_ce LGBT zajednice su u strahu od problema koje bi mogli_e imati zbog medijskog istupanja. Kako se upravo za ovu grupu društva veže i najviše predrasuda i mržnje utoliko je privlačnije raditi na temama iz oblasti LGBT aktivizma.
Lgbt-prava.ba: Kako razmišljaš o vaznosti političkog delovanja same LGBT zajednice za svoja prava?
ML: Važnost političkog djelovanja LGBT zajednice nije posebna niti različita od potrebe za djelovanjem bilo koje druge grupe koja ne može ostvariti svoja (ljudska) prava. Nažalost, takvih grupa je i previše u našoj zemlji. Vjerujem da ipak, uporna, dosljedna borba može pružiti neke rezultate. Pa, evo i samo uvođenje LGBT zajednice u medijski prostor, ipak je bitan pomak naprijed i solidna podloga za daljne akcije u tom smislu političke borbe. Sudeći po dosadašnjem radu naših političara_ki krajnji rezultat bi bila neka nova presuda Evropskog suda za ljudska prava.
Lgbt-prava.ba: Šta misliš o socijalnom i politickom događaju kakav je parada ponosa?
ML: Povorka ponosa je neosporno, demokratsko pravo građana_ki na mirna okupljanja. Međutim, klima u društvu je takva da bi okupljanje tog tipa bilo predstavljeno kao provokacija (sjetimo se Sarajevo Queer Festivala 2008. godine). Ponovo se vraćam na pomenuti problem pronalaska sagovornika_ca za lične priče u medijima, snimanje dokumentarnih filmova… Ako LGBT zajednica nema takva lica, ja lično tu ne vidim ni razlog da održavanje Povorke, jer bi je podržali samo aktivisti_kinje.
Razgovarala: Jasmina Čaušević
