U psihologiji se smatra da čovjek kroz svoj život razvija obrasce ponašanje koji mu postaju obrambeni mehanizam od prepoznatih vanjskih opasnosti. Rodno neutralne osobe u BiH primorane su često apsolutno živjeti u obrascima. Nema sumnje da je naša realnost vrlo kruta i rodno determinirana na svakom polju razvitka našeg društva. Rodni identitet zapravo predstavlja socijalni konstrukt, zbog kojeg svaki izlazak iz heteronormativnih očekivanja biva nagrađen odbacivanjem, isključivanjem, izolacijom i diskriminacijom. Ljudskopravaški pokreti odavno su prihvatili različite rodne identitete I pokrenulI borbu za prepoznavanje prava i ljudskog dostojanstva svih rodnih identiteta.
Pisao_la: Admir Adilović
O osobama koje svoj rod žive izvan spektra binarnog muškog i ženskog se jako malo govori, njihova medijska prezentacija skoro da i ne postoji, posebno u našem društvu. Odbacivanje, diskriminacija, isključivanje, ne završava se samo na obrascima ponašanja i društvenom reakcijom već i jezičnom diskriminacijom. B/H/S jezik ne prepoznaje rodno nebinarne osobe već se često mora posezati za engleskim riječima i zamjenicama prilikom razgovora. Jedan od osnovnih čimbenika prilikom ostvarivanja prava na dostojanstvo jeste mogućnost samoidentificiranja i obraćanja. Upravo o jezičnim preprekama razgovarali_e smo s Marijom.
“Kažu kada ti život da limun ti napravi limunadu. Šta kada nam društvo ne da apsolutno ništa, nemamo početka, a nadamo se kraju. Razumijem da su naši jezici izuzetno kompleksni sami po sebi i da se na njihovoj reformi mora raditi stotinama godina. No, ne mogu prihvatiti činjenicu da živimo u 2021. godini, a da još uvijek nemamo nikakve promjene. Prilikom autovanja me majka pitala kako da mi se obraća, morala sam prihvatiti da mi se i dalje obraća u ženskom rodu iako to ne želim. Moj jezik meni ne dozvoljava da živim svoj život autentično.”
Da bi uopće shvatili korijene diskriminacije u jeziku moramo gledati različite varijacije istog kroz vrijeme. No, ono što je istina i realnost jeste da su ga često kreirali cis, heteroseksualni, bijeli muškarci koji su bivali na privilegiranim položajima društva. Upravo oni koju nisu shvatili probleme drugih niti su bili dovoljno senzibilni. Istina je da promjena traje, ali ohrabrujemo Mariju, ali i sve druge rodno nebinarne osobe da se uključe u borbu, te da zajednički pronađemo rješenje, ne za stotinu godina, već sada. Ljudska prava ne mogu i ne smiju čekati. O tome nam govori i Samel iz Doboja.
“Ljudska prava nisu čokolada koje se dijete može zasiti pa mu je majka oduzme kada je dosta. Ljudska prava su zagarantirana i mi ih moramo imati uvijek. Pronaći sebe u ovom društvu je izuzetno teško. Ja uopće nisam ni autovan svima, moj rodni identitet zna tek nekolicina prijatelja. Ta situacija nije došla iz straha, došla je iz nemoći. Ja nemam snage svaki puta svima objašnjavati šta zapravo predstavlja moj rodni identitet, kako se ja izražavam i šta imam između nogu. Očekujemo promjene od novih generacija, a prvi ja sam svjestan da će promjena teško doći jer se ni nove generacije nemaju s kime identificirati. Možda mi je to najteže i bilo to u cijelom procesu prihvaćanja. Nisam naišao niti na jednu osobu za koju bih mogao reći, pa dobro nisam sam/a.”
Identifikacijom s drugima spoznajemo da nismo sami i same u ovom društvu te da nismo nužno drugačiji_e od svih kako nam to društvo govori. Upravo zbog ovoga je medijska prezentacija rodno nebinarnih osoba od velike važnosti. Autovanje rodno nebinarnih osoba često je podloga za intimna pitanja, prelazak granica i propitivanje integriteta jedne osobe. Upravo o tome kako autovanja imaju šablonske odgovore društva priča Alis iz Tuzle.
“Autovati se znači pustiti nekoga u svoju privatnost, ali i oslobađanje sebe iz kaveza u kog nas društvo gura. Ja sam se uvijek borio protiv kaveza i četiri zida, no moram priznati da se najteže boriti prilikom autovanja rodnog identiteta. Uvijek je ista priča, uvijek su ista pitanja i skoro uvijek su iste face. Kada kažem face, ne mislim na ljude već na njihove facijalne ekspresije. Toliko energije potrošim objašnjavajući nekome kako se osjećam, šta sam, šta želim ili volim. Najprije me pitaju ‘Pa šta si ti sad, žena ili muškarac?’. Kada odgovorim da nisam nijedno, odmah dolazi pitanje ‘Pa imaš nešto između nogu? Ili Pa šta ti je pobogu dole?’. Svaki put se potrošim kada pokušavam objasniti to šta za mene znači moj rodni identitet i onda sam donio odluku da ne objašnjavam. Svaki odgovor je suvišan osobama koje ni ne žele da razumiju. Stoga sam prihvatio da je najbolji odgovor onaj koji uistinu osjećam. Biti rodno nebinarna osoba za mene znači sloboda od svih okova i društvenih normi koje su nam nametnute.”
Na početku smo spomenuli_e obrase ponašanja, isti se kroz život prihvaćaju, mijenjaju ili nestaju. Upravo izlaskom iz ormara izlazimo iz jednog obrasca ponašanja i stvaramo novi, slobodniji i autentičniji nama. Prestajemo biti robovi društvenih normi i heteropatrijarhata, postajemo slobodne ptice koje svoju pjesmu pjevaju o slobodi. Nažalost realnost je još uvijek takva da ne možemo svi_e živjeti slobodu punim plućima, ali zato svoje prekrasne boje možemo pokazivati u sigurnim prostorima. Naši identiteti su validni iako nisu uvijek vidljivi. Živimo i borimo se za dan kada ćemo svi i sve biti slobodni i slobodne živjeti punim plućima bez straha.
